FELJTON: “UVOD U FERAL TRIBUNE” (1) – Kako je nastao Feral Tribune

Novinska satira nije bila nepoznata tadašnjemu Splitu. Grad je pamtio bogatu tradiciju satiričkih novina. Zato se objavljivanje prvoga broja Ferala nije moralo činiti naročitim novinskim događajem. A bio je – to danas znamo

Nikola Cvjetović 6 years ago Feljton

Temeljeno na hit-knjizi „Smijeh slobode“, izdavač Naklada Val. Autor: Boris Pavelić; Priredio: Dragan Ogurlić

Tri je desetljeća otkako je satiričar Đermano Senjanović Ćićo zapisao: “Ne znamo dokle će ovi “Feral” svitlit, ali virujte da dokle bude svitlija, svitlit će “kako bog zapovida”, rečenicu iz uvoda prvog broja “Ferala”, “nedjeljnog političkog zabavnika” splitske Nedjeljne Dalmacije, od 16. listopada 1983.

“Ćićo je tada radio u Pometu, humorističkome prilogu Slobodne Dalmacije, pa smo se dogovorili da će u Nedjeljnoj jednom tjedno uređivati satiru. Sa sobom je donio i ime – Feral”, svjedoči Zoran Erceg, tadašnji zamjenik glavnog urednika Nedjeljne. Nije posve jasno otkud točno ime, ali Erceg svjedoči kako je Ćićo “bio dobar sa Smojom i još nekim ljudima, pa mislim da su oni, uz kavu i piće, odabrali – Feral”.

Vjerojatno će dakle ostati tajnom kako je Ćićo odabrao naziv svojemu humorističkom prilogu, začinjući promjenu značenja riječi „feral“ iz čakavskoga izraza za „svjetiljku“ u sinonim za najvažnije hrvatske i južnoslavenske političko-satiričke novine. Izvjesno je, međutim, da je riječ o autohtonoj splitskoj zamisli, rođenoj u srcu onodobnoga gradskog humorističkog kruga.

Novinska satira nije bila nepoznata tadašnjemu Splitu. Grad je pamtio bogatu tradiciju satiričkih novina. Između Prvoga i Drugog svjetskog rata izlazilo ih je više od četrdeset. Osamdesetih, Slobodna Dalmacija objavljivala je satirički prilog Pomet, a s manje ili više novčanih i cenzorskih teškoća izlazio je i Berekin, satirički list u kojemu je povremeno surađivao i Senjanović. Zato se objavljivanje prvoga broja Ferala nije moralo činiti naročitim novinskim događajem.

Ne želim živjeti u mraku

“Četrdeset godina nakon rata/mašemo parolama po zraku; / i ja dižem parolu svoju: / “Ne želim živjeti u mraku!” – tim dvoznačnim četverostihom Ćićo je u prvom broju ironizirao tada uobičajene redukcije struje, ali istodobno, između redaka, i tadašnji jednopartijski “mrak”.

Otpočetka je uveo rubrike i stil koji će postati dijelom prepoznatljiva nasljeđa Ferala: nonsens, parafrazu, parodiju standardnih novinskih žanrova, poigravanje s vremenskim perspektivama. Odbacio je besadržajni “funkcionerski jezik” lažne revolucionarnosti i uveo jezik svakodnevice, vraćajući riječima značenje i oslobađajući čitatelja besmisla partijskoga govora. Rabiti riječi s konkretnim značenjem – i to je već bilo subverzivno.

I krenulo je dobro. Feral je bio dobar, uspješan, zapažen. Ćićo Senjanović beskrajno duhovit, kakav u životu, takav i u novinama. Ali nije dugo trajalo.  Temperamentan i osjetljiv, Ćićo je odustao već poslije prve zabrane, potkraj siječnja 1984. No užga je žižak koji će se uskoro razgorjeti u požar, danas znamenit pod imenom “Feral Tribune”. Jer Ćićin će prilog u listopadu 1984. preuzeti dva nepoznata studenta splitske elektrotehnike – Velimir Marinković i Viktor Ivančić.

“Nakon Ćiće, Feral više nije imao tko raditi, jer humoristi ne rastu na ulici”, kaže Erceg. “No htjeli smo nastaviti. Jednom tako ćakulamo što s Feralom, i kaže meni Srećko Lorger, s kojim smo Mario Garber i ja dijelili uredničku sobicu: “Imaš dva klinca na FESB-u, izdaju odličan list. Hoćeš li da probamo s njima?” Ajde, dovedi ih, odgovorio sam”.

“Eci peci pec / mrtav si ko zec / ubila te haubica / odnijela ti pola lica / Ringe ringe raje / rat još uvijek traje / bombe lete, pište / ranjenici vrište…” Ta “Prigradska demonologija Robija K. iz IIa” nije više bila blaga splitska “baza”, nego šaka u trbuh revolucije. Već prvi “Viktorov i Velin” broj Ferala, od 28. listopada 1984., jasno deklarira taj novi bunt nadahnut rockom, koji dotadašnju mekoću splitskog humora zaoštrava u cinizam, sarkazam, nerijetko do paroksizma. Viktorov i Velin Feral svjesno će deprovincijalizirati glas vlastitoga grada i odbaciti njegov samoodabrani kampanilizam. Ovako će to opisati drugi jedan tadašnji student – Predrag Lucić: “Bio je to punk, a ne splitske ćakule”. Još tada dakle, prije trideset godina u Nedjeljnoj Dalmaciji, začeta je ona prodorna nepopustljivost koja će otpor svakom autoritarizmu s vremenom zgusnuti u dvije riječi – Feral Tribune.

Partiji je ovoj kraj!

Partiji je ovoj kraj!, reče kockar i baci karte na stol”. Tu dvosmislenost, i još jednu – “Revolucija nam se rađala u šumama – mnoge bukve to su dobro iskoristile”, izrekla je u ranom Feralu čudna kljunasta ptica, koja će se godinama kasnije proslaviti pod imenom Oswald. Partijskog funkcionera Ivu Srzića ona će potaknuti da priprijeti: “Aktere neprijateljskih ispada još ne znamo, ali znamo imena onih koji pišu Feral!” Tako su satiričari od samog početka upoznali represiju. “Pritisci su krenuli istodobno s Feralom, anatema je odmah bačena. Jednom u dva mjeseca morao bih na isljeđivanje u Službu državne sigurnosti”, sjeća se Viktor Ivančić.

Dvije godine kasnije, 1987., Ivančić i Marinković već su kupili karte za put u JNA, kada su im javili da u vojsku ne mogu, jer da im se sudi zbog “širenja lažnih vijesti”. Tada su tek saznali da su protiv njih u dvije godine podnesene tri tajne optužnice zbog “vrijeđanja državnog i partijskog rukovodstva te iskrivljavanja slike o općem stanju u društvu”, “vulgarnog vrijeđanja naše društveno-političke stvarnosti” te zbog “rušenja ustavnog poretka SFRJ”. Ova treća inkriminacija činila se i najtežom, jer je kriminalizirala igru riječi tada popularnog narodnjaka s prezimenom ministra obrane, generala JNA Branka Mamule: umjesto “Ne klepeći nanulama”, Ivančićev Robi K. je pjevao: “Ne klepeći mamulaamaaa…” Sudac Zdravko Bilan oslobodio je Ivančića i Marinkovića 10. prosinca 1987. Tužitelj se žalio, okružni sud potvrdio oslobađajući presudu, tužitelj se žalio opet, ali je u međuvremenu – propala država…

Slučaj Mlade Partizanke

“Mlada “Partizanka” u Split plovila / Mlada Partizanka Švabe nosila / Haj nek se čuje, čuje, / Haj, nek se zna, / Trajektnu će luku dobit Kaštila!

Mlađeg će čitatelja vjerojatno iznenaditi podatak da je citirana pjesmica zauzimala visoko mjesto u hijerarhiji simbola političke legitimacije socijalističke Jugoslavije (pjesme poput ove smatralo se „tekovinom narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije“), pa je zbog parodije te partizanske pjesme, i zbog satirične “selidbe” miloševićevskih mitinga u Kaštela i Zagreb, u kolovozu 1988. zabranjena je Nedjeljna Dalmacija.

Tadašnja državna novinska agencija Tanjug opširno je prenijela dijelove tužiteljeva priopćenja o zabrani, i vijest je eksplodirala diljem Jugoslavije. Feral je učas postao nacionalno – ili višenacionalno – važan. Teško bi se moglo tvrditi da je ta vrst popularnosti veselila uredništvo. Zabrana je usplahirila šefove Nedjeljne Dalmacije:

“Uredništvo se prema nama postavilo kao da smo maloumni retardi koji su zasrali stvar. Otprilike, vi se sada maknite, mi ćemo sve to riješiti, a ako vas netko nešto pita, samo klimajte glavama i govorite ‘Živjela Jugoslavija’, i sve će biti u redu”, opisuje Boris Dežulović reakcije nadređenih.

Od samoga početka, Feralova trojka, koja će u studenome 1989. nastupiti kao Studio Viva Ludež, hrvala se s cenzurom u vlastitim novinama. “Uvijek su nas gledali kao da smo pali s Marsa”, opisuje Ivančić. U srpnju 1988., iz Ferala misteriozno nestaje usklik: “Revolucija je proces koji peče!” U siječnju sljedeće godine, Feral “izvještava” o “misterioznoj pojavi”: nestaju “rečenični sklopovi, pa i čitave rečenice”! “Zgrada Slobodne Dalmacije će još dugo čuvati svoju tajnu. Zlobnici, međutim, čekaju četvrtak kada će nestati cijeli Feral.” Brzo su dočekali: mjesec nakon pada Berlinskog zida, umjesto “četiri evanđelja o Titu”, na stranici Ferala nenajavljeno sviće – reklama za Slovenijales. Nedugo kasnije, a ubrzo nakon što je HDZ osvojio vlast, Studio Viva Ludež daje otkaz u Nedjeljnoj Dalmaciji, spreman da zauvijek napusti novinarstvo.

U IDUĆEM NASTAVKU: Dječaci u sjeni vrbe