FELJTON: “UVOD U FERAL TRIBUNE” (5) – Spašavanje vojnika Viktora

Mobilizacija Viktora Ivančića, i to u trenutku kad je Tuđmanova strategija ratnog savezništva sa Srbima protiv Bošnjaka u Bosni doživljavala agoniju a politička klima u Hrvatskoj bila na granici diktature, bila je potez vlasti da zauzda slobodu govora. Glavni urednik Ferala jedini je od 249 glavnih urednika u Hrvatskoj pozvan u vojsku iako je vlast tvrdila kako Ivančić nije žrtva političke osvete, nego da je ravnopravan sa svima drugima. Nije, međutim, trebalo dugo čekati da vlast otvoreno prizna kako je Feral kažnjen zbog kritičkog pisanja.

Temeljeno na hit-knjizi „Smijeh slobode“, izdavač Naklada Val. Autor: Boris Pavelić; Priredio: Dragan Ogurlić.

Na Silvestrovo, 31. prosinca 1993., tri dana nakon što je Feral Tuđmana i Miloševića zagrljene posadio u krevet, splitski Ured za obranu pohodila su tri užurbana činovnika vojne sigurnosne službe. Istoga dana, građaninu Viktoru Ivančiću naprasno je izdana domovnica, a da on o tome ništa nije znao, premda ju je čekao mjesecima. To popodne, u ono lijeno predblagdansko vrijeme kada se svijet priprema za doček Nove godine, Ivančić je pripremao novine u redakciji na splitskim Bačvicama, kad su na vrata banula dva uniformirana vojna policajca, i rekli mu da pođe s njima, jer da je mobiliziran u Četvrtu gardijsku brigadu. Tako će Ivančić postati i ostati jedini glavni urednik ikada mobiliziran za rat u Hrvatskoj.

Viktor Ivančić 1998.

Bilo je to, u najmanju ruku, sumnjivo i nezakonito odvođenje – o tome danas ne dvoji nitko od uključenih u te dramatične događaje. „Ne mogu tvrditi da je bila riječ o pokušaju ubojstva, ali je postojala opravdana sumnja da bi Ivančić mogao nestati. U svakom slučaju, bilo je to vrlo, vrlo sumnjivo i opasno“, kazat će u intervjuu za ovu knjigu zagrebački izdavač i pisac Slavko Goldstein, koji je, organizirajući pregovore s Ministarstvom obrane, učinio najviše da se Feralovu prvom čovjeku ipak ništa fatalno ne dogodi. Ivančićeva supruga Heni Erceg, međutim, i danas je uvjerena da bi ga bili ubili da je onog časa otišao s vojnim policajcima. „Sigurna sam u to“, govori za ovu knjigu Erceg, koja je te svoje, kako kaže, „najteže dane u životu“, dočekala u Zagrebu, gdje je već mjesecima radila.

Filmski bijeg iz redakcije

„Imam informacije iz prve ruke: svakog utorka, kad bi Feral izašao, donosili bi ga Tuđmanu, a on bi doživljavao živčane slomove. Na fotomontažu s Miloševićem naročito je poludio. Tada je rekao: riješi to kako znaš, na najbolji način. U samu se izvedbu nije petljao. Ali najbolji je način, dakako, bio da se glavnog urednika navodno mobilizira, a zapravo odvede u kasarnu, pa u Bosnu, i ondje ubije, pa to predstavi kao pogibiju na bojištu. Da je to uspjelo, Tuđmanova bi se nakana ostvarila, jer je Feral uistinu ovisio o Viktoru, i bez njega bi ostao obezglavljen“, objašnjava Heni Erceg.

„Kada su došli, nagonski sam osjetio, bio sam siguran da me misle ucmekati“, govori Ivančić. „Bilo je to tri dana nakon što smo objavili naslovnicu s Tuđmanom i Miloševićem, bilo je velikih sranja i telefonskih prijetnji. Tih smo dana puno pisali i o tome kako pripadnici 4. gardijske upadaju u stanove po Splitu… Pa i ta mobilizacija usred praznika bila je itekako čudna. Naprosto sam osjećao da situacija nije normalna, da se prvo moram skloniti, pa tek onda razmisliti što ću. Svih ostalih neregularnosti tog postupka postat ću svjestan tek kasnije, ali i ovo mi je bilo dovoljno da shvatim da se moram maknuti. Osjetio sam, naprosto, refleksan strah da neću preživjeti“, ispričao je Ivančić.

Reakcija Ferala na mobilizaciju njihova glavnog urednika

I snašao se u trenu: dvojici vojnih policajaca rekao je da završava novine – što je bilo točno – i da će moći s njima za petnaestak minuta. Ovi su odgovorili da će pričekati, a on njima: „Ma ne mogu vas tu gledati, izađite vanka, spustit ću se za par minuti“. Spustili su se u park ispod zgrade u kojoj je, na drugome katu, bila redakcija Ferala. „Odmah sam pozvao našeg fotoreportera Rina Belana, koji je sjajno vozio, i rekao mu da dođe pred zgradu i uspori, a da ću ja iz portuna uletjeti u auto, da vojnici ne vide, i dimi! Uletio sam u ta kola, vojnici su bili u parku preko puta, pa kad su vidjeli da sam ušao, krenuli su za nama, ali im je Rino pobjegao. Bila je to prava potjera.

Jedini glavni urednik bez radne obveze

Sutradan, u Zagrebu, Viktor i Heni otišli su k Slavku Goldsteinu, u Novi Liber u Jurišićevoj ulici. „Složili smo se da je dobro što je onog časa izbjegao odlazak u vojarnu, jer je bila riječ o iznimno sumnjivim okolnostima, jer u predblagdansko vrijeme nema nikakvih mobilizacija. Zato smo se odmah dogovorili da ću se ja obratiti ministru obrane, Gojku Šušku“, pripovijeda Goldstein.

„Gojka Šuška sam dobio iz drugog pokušaja. Rekao sam mu što se dogodilo, da znam gdje je Ivančić, i da se ta mobilizacija mora zaustaviti, jer da ću inače preko mojih međunarodnih veza obavijestiti cijeli svijet. To sam Šušku kasnije i pismeno potvdio, telefaks porukom. Reagirao je smireno: ‘Raspitat ću se, vidjet ću.’ Nije odbijao, nije prihvaćao“, sjeća se Goldstein.

U međuvremenu, Feral je dignuo frku. „Alarmirali su koga god su mogli, razglasili po inozemstvu, i već dan, dva kasnije, bio sam mirniji“, kazat će Ivančić. No čak ni mobilizacija prvog čovjeka novina neće uredništvo spriječiti da 4. siječnja objavi dramatičnu reportažu Drage Hedla „Polja smrti u Pakračkoj Poljani“, jedan od najvažnijih tekstova što su ih te novine objavile o zločinima Merčepove postrojbe u malome mjestu pokraj Pakraca.

UKAZ GLAVNOG UREDNIKA – „U narednim brojevima lista strogo zabranjujem napise koji slabe obrambenu moć Republike Hrvatske i dovode u kušnju moral naših hrabrih branitelja, hrvatskih vitezova kojima i sam pripadam“ – pisao je vojnik V.I. za Feral ekskluzivno iz vojarne Dračevac

Boris Dežulović svjedoči kako je redakciji bilo jasno da je Viktor u životnoj opasnosti. „HDZ se u to vrijeme nije ni libio prijetiti. Dobro smo zapamtili Krpininu prijetnju Oštriću. Bilo nam je jasno da se sprema jako opasna igra, i uopće se ne bismo začudili nekakvoj akciji 4. gardijske u kojoj bi jedan od tri viteza pao na ratištu. Zato smo odmah alarmirali i evropsku i svjetsku javnost, jer je to bio jedini način da mu se spasi glava. I doista – Catherine Lalumière, tadašnja glavna tajnica Vijeća Europe, odmah je postrojila svakoga koga je trebalo. Tuđman je tada“, podsjeća Dežulović, „ipak bio u nepovoljnijoj poziciji od svog prijatelja Miloševića, koji je mogao slobodno likvidirati novinare. Tuđman je ipak ovisio o Zapadu, pa si ćuruvije i slične pizdarije ipak nije mogao dopustiti“.

Jedna od čuvenijih igri riječima s naslovnica Ferala devedesetih

Ipak, bila je to de facto protuzakonita mobilizacija, jer je vlada donijela uredbu da su glavni urednici na radnoj obvezi u redakcijama. Vrativši se u Split i javivši se Vojnome odsjeku, Ivančić je rekao da ne kani dobrovoljno u kasarnu, ali ako ga žele odvesti, neka dođu po njega. Tako se i dogodilo, osim što su ovaj put, šest dana nakon pokušaja onoga prvog odvođenja, došli civilni policajci, i odvezli ga u Dračevac.

Zastrašivanje i zlostavljanje u vojarni

Mobilizacija Viktora Ivančića, i to u času kada je Tuđmanova strategija ratnog savezništva sa Srbima protiv Bošnjaka u Bosni doživljavala agoniju a politička klima u Hrvatskoj bila na granici diktature, bila je potez otvorene prijetnje vlasti koja nije ni pokušavala kriti želju da zauzda slobodu govora. Nepobitnim činjenicama usprkos – glavni urednik Ferala jedini je od 249 glavnih urednika u Hrvatskoj pozvan u vojsku – vlast je tvrdila kako Ivančić nije žrtva političke osvete, nego da je ravnopravan sa svima drugima. Nije, međutim, trebalo dugo čekati da vlast otvoreno prizna kako je Feral kažnjen zbog kritičkog pisanja.

A ono što neki od nesolidarnih glavnih urednika nazvali „kraćim boravkom u vojarni“ pretvorilo se, nakon prvotne smrtonosne prijetnje, u zastrašivanje te ideološko i osobno zlostavljanje Ivančića. „Ajmo, brzo, uniforma, ide se u Bosnu!, stali bi vikati, pa bi mene i onu dvojicu ukrcali u nekakav zatvoreni kombi, koji bi onda četiri ure stajao na mjestu. Nakon 15 minuta postalo bi mi jasno da taj kombi ne ide nikamo, ali oni su valjda pretpostavljali da ću ‘puknuti’, pa stati udarati po autu i vrištati ‘Neću ja u Bosnu!’, i slično. Ili, stavili bi me u stroj s regrutima koji bi na zapovijed uglas vikali: ‘Za dom – spremni!’ Nikad nisam uspio shvatiti je li to uistinu bio službeni pozdrav u sklopu obuke 4. gardijske brigade, ili su samo mene osobno provocirali, jer bih ja uporno šutio“. Jednom mu je priprijetio časnik – Ivančić se sjeća prezimena Zdilar – o kojemu je Feral pisao kako je nelegalno zauzeo jedan stan u Splitu: „Rekao je otprilike, aj’ sad da vidimo kako ćeš pisati o stanovima…“

Naslovnica Ferala 18. srpnja 1994. – u pozadini fotografije faksimil je rješenja Ministarstva kulture kojim se Feral Tribune proglašava pornografskim časopisom, pa mora plaćati poseban porez

Svjedočio je Ivančić i drugim vrstama iskušavanja: „Bio je na obuci i jedan debeli i stariji kojega su stalno zajebavali jer nije mogao ispuniti fizičke zadatke, verati se po svim onim preprekama i slične takve stvari. Primijetio sam da ga naročito muče, pa sam pitao jednoga vojnika zašto to rade, a ovaj mi kaže: ‘Ma on ti je ušao u jedan stan, pa se prijavio u brigadu da dobije status profesionalca i zadrži ga, ali mi smo odlučili da ima zaslužnijih od njega koji trebaju dobiti taj stan… Nikad ti taj neće završiti obuku.’ Oni su, dakle, i u toj otimačini uspostavili nekakve kvaziprincipe časti, hijerarhiju…“, govori Ivančić. Procjenjuje se, inače, da je HV početkom devedesetih u Splitu nezakonito otela desetak tisuća stanova.

Međunarodni pritisak

Vjerojatno jedini poštovanja vrijedan javni glas protivljenja mobilizaciji Ivančića, a istodobno i lucidnu analizu važnosti Feral Tribunea, objavio je u samom Feralu – Slavko Goldstein. Engleska, piše on, ne bi bila Engleska da nije The Economista; poslijeratna Njemačka ne bi bila Njemačka da nije Spiegela. „Odmah možemo dodati: ni Hrvatska nije ista s Feral Tribuneom ili bez njega. U vrijeme propasti sistema i države, usred rata i nastanka nove države, u vremenu dakle krajnje dramatičnom i ozbiljnom koje naprosto zaziva patetiku, Feral Tribune uskrsava humor, trijeznu relativizaciju i mladenačku obijest, nestašluk slobodne satire. Pod raznovrsnim pritiscima vlasti i dijela javnosti, tradicionalni splitski ‘dišpet’ izrasta u duhovnu snagu koja krijepi postmoderno građene kalambure i fotomontaže, u političku satiru britke originalnosti kakvu Hrvatska nikad nije imala.“

Uz Goldsteinovu pomoć, za ovu tešku ali važnu Feralovu pobjedu, zasigurno je bio zaslužan i žestok međunarodni pritisak. Od cijele sile prosvjeda valja istaknuti onaj predsjednika međunarodnog PEN-a Ronalda Harwooda, koji je osobno Franji Tuđmanu poslao telefaks sa zahtjevom da Ivančić bude vraćen na radno mjesto.

Danas možemo pouzdano prosuditi: da nije bilo Feral Tribunea, golema većina frustracija i kompleksa Tuđmanove Hrvatske – nezakonitosti, privatizacijska pljačka, ratni zločini, nacionalna diskriminacija, sva politička prljavština stranke na vlasti, sve ono pogrešno i nečasno u stvaranju novoga sustava – nikad se ne bi doznalo i ostalo bi prešućeno

Ministar vanjskih poslova Mate Granić u svjetskim se metropolama, podnoseći „ribanja“, mnogi put kiselo i bespomoćno osmjehnuo, prije nego što je Feralov urednik nakon mjesec dana opet sjeo u uredničku stolicu.

Milijunske tužbe – nova taktika vlasti

Kada je propao pokušaj vlasti da Feral ugasi mobilizacijom – ili likvidacijom – glavnog urednika Viktora Ivančića, nije trebalo dugo čekati da Tuđmanova vlada testira novi recept. Dotad je postalo već jasno da vlast uporno traži način kako da ugasi Feral Tribune, a da to izgleda prekriveno bar prozirnom koprenom legalnosti. Kad je propala protuferalovska vojna HDZ-ove Slobodne Dalmacije, i nakon što je Ivančiću napokon dopušteno da radi svoj posao, poslu su prionuli privatni tužitelji i tadašnja ministrica kulture Vesna Girardi-Jurkić. Najprije su Tomislav Merčep, odvjetnik Željko Olujić i novinari Josip Jović i Đurđica Ivanišević tužili Feral, tražeći odštetu od oko milijun kuna u današnjoj protuvrijednosti – dovoljno da se ugasi nekoliko novina Feralove novčane vrijednosti – a potom je ministarstvo kulture, pod čvrstom rukom izvršitelja Vinka Mladinea, tadašnjega pomoćnika ministrice Girardi-Jurkić a budućega višestrukog optuženika za kriminal – Feralu nametnulo porez kakav su plaćale samo pornografske novine.

„Hard core porno!“ – deklarira ljepotica obnaženih grudi u vojničkome sado-mazo kostimu, s pendrekom u rukama, s naslovnice 18. srpnja 1994. U pozadini fotografije faksimil je rješenja Ministarstva kulture kojim se Feral Tribune proglašava pornografskim časopisom, pa mora plaćati poseban porez. Sljedećih mjeseci, na temelju toga poreza, država će od Ferala izmusti više od tristo tisuća njemačkih maraka, što je danas više od 150 tisuća eura, a Feral će, da preživi, morati poskupjeti nekoliko puta.

„Osobno, mobilizacija je bila težak trenutak. Ali, za Feral, pornografski je porez vjerojatno bio i teži. Da su izdržali još malo, sigurno bi nas bili ugasili, samo što to srećom nisu znali“, ocjenjuje Ivančić za ovu knjigu. „Mislili su da ćemo, ma koliko nam novca uzimali, uvijek imati sve više. Ali nije bilo tako – uoči ukidanja poreza bili smo na koljenima“, kaže. Direktor Zoran Erceg će ugrubo procijeniti kako je Feralu, kroz taj takozvani pornografski porez, i sve novčane odštete što ih je morao platiti, kroz godine oduzeto između četiri i šest milijuna kuna. Pravi cilj te nove bestidne porezne nezakonitosti nije dakle postignut – Feral je naime preživio – ali je država, otežavajući Feralu, ponizila i obeshrabrila svako kritičko mišljenje, uništavajući time dodatno intelektualno-kritičku supstancu vlastitoga društva.

Naivno bi bilo pitati zašto je, zapravo, oporezovan Feral. Čak ni ministrica nije uspjela sakriti prave razloge: „Jedan od glavnih razloga da se Feral Tribuneu uvede porez na promet jest kontinuitet napada na vlast“, priznala je Vesna Girardi Jurkić u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji. A medijima su još odjekivale tvrdnje Vladimira Šeksa s početka te godine, koji je u Splitu objavio kako je „Feral Tribune zagađivač medijskog prostora“, pa da prema takvima treba „zakonski reagirati“ i „jednom im stati na kraj“. Ruku na srce, imali su hadezeovci razloga biti nezadovoljni Feralom. Te su novine postale svjedočanstvo paralelne povijesti, jedino ogledalo skrivenoga dijela hrvatske stvarnosti. Ostali mediji – državni posve, neovisni ipak manje – služili su prikrivanju, ne otkrivanju činjenica. Danas možemo pouzdano prosuditi: da nije bilo Feral Tribunea, golema većina frustracija i kompleksa Tuđmanove Hrvatske – nezakonitosti, privatizacijska pljačka, ratni zločini, nacionalna diskriminacija, sva politička prljavština stranke na vlasti, sve ono pogrešno i nečasno u stvaranju novoga sustava – nikad se ne bi doznalo i ostalo bi prešućeno. Da HDZ, svojemu golemom trudu usprkos, u devedesetima ipak nije uspio uništiti Feral, jedna je od najsretnijih okolnosti što su se ovoj zemlji uopće dogodile.

Dosad objavljeno:

1. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (1) – Kako je nastao Feral Tribune

2. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (2) – Dječaci u sjeni vrbe

3. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (3) – “Feral” je ozbiljniji od Sabora pet puta

4. “UVOD U FERAL TRIBUNE” (4) – Jesmo li se za to borili?

U sljedećem nastavku: Laku moć, Hrvatska!

 

#wpdevar_comment_3 span,#wpdevar_comment_3 iframe{width:100% !important;}
error: Sadržaj je zaštićen !!