GOGA HAJTIĆ : ČOVJEK, NOVINAR
Bilo je to moje malo carstvo. Obožavala sam ih. Bile su u redovima. Na policama. Ne znam je li uopće bilo zdravo i normalno da te u toj dobi toliko obuzimaju, fasciniraju, da osjećaš njihov miris, opijaju te, respektiraš ih, obožavaš, premda ih nerijetko ne razumiješ i dosadne su ti.
-O! Pa dobro ti i brzo čitaš! Mogao bi mi malo u novinare.
Glas knjižnjičarke dok prištavcu Robertu iz šestog A lupa štambilj s rokom posudbe. Pogled upirem kroz police, nosnice mi puni poznati miris, u nutrini bića ćutim neki sasvim nov, nepoznat osjećaj. Robertu datum ništa ne znači. On će štivo ionako riješiti puno prije nego li otisnute brojke na papiriću zadnje stranice pokazuju. Jedan je od boljih. Ne samo u čitanju.
Od tog sam dana posuđivala i vraćala knjige u školsku knjižnicu u periodičnim razmacima. “Čitala” otprilike po knjigu tjedno. Uredno bih svaka dva tjedna razduživala dvije stare, uzimala dvije nove knjige. Ponekad bi mi se knjižnjičarka zaista obratila. Uglavnom da mi svrati pozornost na činjenicu da je odabrano štivo preteško ili pak prelagano mi. Kao da je važno. Ono što me uistinu zanimalo pronalazila sam na policama knjižnice u utrobi zametskog nebodera.
Vremenom, moj nedefinirani osjećaj dobio je naziv i iako me nikada nije napustila nada, bivalo mi je sve manje važno da će me teta skužiti. Da i ja čitam. Da mogu biti u novinarima. Da bi školski list “Jedro” sa mnom kao dijelom “Impressuma” bio kvalitetniji, a ja zadovoljnija. Nije se dogodilo. U “Jedru” se moje ime pojavilo nekoliko puta ispod nekih uradaka. Tad nisam znala da je to jednako važno. Žudnja za novinarenjem bia je jača od razuma.
Da mi je netko tada rekao da će se ostvariti u nekim budućim godinama, u kojima ću o novinarstvu učiti od najboljih, sumnjam da bi mogao ublažiti i najmanji atom čežnje za neostvarenim novinarenjem u “Jedru”.
No uistinu došla su i ta vremena. Nekoliko desetljeća kasnije, sjedam u klupu, oko mene još desetak osoba. Zujim oko sebe, čekam nestrpljivo. Kući imam nekoliko godina njegovih kolumni posloženih uredno u plastificirane košuljice pa u klik-klak bilježnicu s crno bijelim koricama. Možda je nezahvalno reći da su to samo kolumne. Jer on je vrhunski tkao retke u priče koje tako ispisati mogu samo najbolji. Godinama sam nedjeljni Novi list nestrpljivo listala do stranice s njegovom pričom koja je u jednom periodu išla na pola strane, a kasnije baš onako kako treba, u okomitom stupcu. Jer, kako nas je kasnije učio, kolumna izvorno mora ići u stupcu, svojevremno su novinari koji pišu kolumne bili nazivani stupničari.
Mišo Cvijanović nikada za mene nije bio samo stupničar, kolumnist. Istinski zaljubljenik u riječi i njihovo slaganje u neprocjenjivo pitke rečenice bio je čovjek koji je priču uistinu znao ispričati. Voljela sam njegov stil. Reportaže, intervjui, izvještaji, prepoznatljiva toplina u tekstovima.
Mišo Cvijanović Cvijo
Da 2001. godine nisam upisala Novinarsku školu u OC Astorija pod njegovim mentorstvom, možda se nikada ne bi upoznali. Možda bi ga samo tek u prolazu srela u jednom od njegovih đireva po Korzu i zadovoljila se činjenicom da smo u istom trenutku Mišo Cvijanović i ja prošli istom površinom. No nekako, uvijek sam slutila da će mi biti dano da ga upoznam. I jesam. I kad ono, on normalan, običan čovjek. Moralan. Ispravan. Jedan od vrste koja izumire. Autoritet u svom poslu, no prije svega izuzetan čovjek.
Novinarom se rodio. Nije mu to bio posao, već poziv.
Fascinantno je kako nam neki ljudi dotaknu živote, a da se u njima ne pojavljuju često. Posljednji smo se put sreli, a da prije toga godinama nismo, na maloj plaži ispod lučice na Kantridi. A uistinu, osim eventualno na Korzu, drugdje se sresti mogli nismo. Kantrida njegove radosti. Kantrida moje mladosti. Vrući kolovoz. Prijepodnevno osvježenje. Njegova Goga na ručniku, nas dvoje do koljena u moru. “Čitao sam Vaše tekstove”, kaže. Ja kao Sveti Petar odmah prohodam po površini mora. Pa krenemo…nogomet naravno, pisanje, djeca, unuci, zdravlje, aktualnosti, život. Podnevno sunce cvrlji nam po glavama. Ne marimo. Uronili smo u priču. U jednom trenutku izlazi, mora pomoći Gogi da ustane. Problem joj je u kuku ili koljenu, ne sjećam se. Dotičemo se zdravlja. “Čuj, znaš kako kažu, u mojim godinama kad je sve u redu, treba mijenjat doktora”. Pri početku trazgovora, iz ne znam kog razloga obraća mi se sa Vi, nakon mog upozorenja, prelazi na ti. Neprocjenjivo vrijeme u plićaku. “Mi smo ti sad već četvrta generacija Cvijanovića u Prvoj Riječkoj gimnaziji”, pa mi nabraja generacije. Priča o unucima. Raspituje se za moju juniorku. U razgovoru, a u kontekstu da je juniorka izabrala moju struku za daljnje školovanje spomenem “Nisu geni pomidori”, što je njegov drugorođeni u jednom od svojih novinskih izvještaja napisao. Govori mi kako je to izvorno Gogina uzrečica.
Propovijeda kako je bio na finalu Champions Lige prošle godine sa drugorođencem, klasnim sportskim novinarom. Dotičemo se i nelegalne prodaje karata na netom završenom prvenstvu u Rusiji. Pita me za posao, hoću li i dalje pisati za portal na kojem smo se, ja doduše slučajno, u ulozi stupničara zajedno našli.
Znatiželja. Novinar mora biti znatiželjan i ljubopitljiv. Zapisano je u mojoj bilježnici te, sada već davne, 2001.
I ostao je do kraja takav. Ljubopitljiv. Ne libeći se pitati kad mu je nešto bilo nejasno. Ne samo u svrhu ispisivanja novih redaka već iz njegove iskonske gotovo dječačke znatiželje koja ga nikada nije napustila.
Kiša, kapi koje neumoljivo lupetaju po hiljadama kišobrana. Mnoštvo i nježni tonovi klarineta pretočeni u melodiju Predivni svijet. Kulisa nevjerojatne tuge prvog dana veljače. Kovčeg prekriven buketom ruža, kolona kreće. Ispraćaj putem dobrih spominjanja.
Kroz nekoliko dana njegova Gordana i ja, njena imenjakinja obilježit ćemo rođendane. Prvorođena mu unuka nosi isto ime kao i moja juniorka. Njegova strina i moja mama ponijele su isto, neobično i vrlo rijetko ime. Dijelili smo ljubav prema majstoru Andriću, i njegove Znakove pored puta nazivali svojim Biblijama. Kantrida nas je obilježila, stanovali smo u susjednim kvartovima, a u grad zaljubljeni oboje. Ima toga još…
Možda samo niz kozmičkih podudarnosti.
Postulate novinarstva učila sam s radošću i od najboljeg.
Novinarkom nikada nisam postala.
Ipak, kozmosu ostajem vječno zahvalna što me je smjestio u isti vremenski okvir s ovim izuzetnim čovjekom, iskonskim novinarom.
Do sljedećeg susreta.
Doviđenja profesore…
