GOGA HAJTIĆ: DODIR ZA MILIJUN DOLARA
Počela sam obožavati svaki blatni busen nakon kiše, svu tvrdoću nepomočene zemlje iz koje strše vlati koje mole za malo vlage i za što nježnijim dodirima beskompromisnih čepova i udaraca „bubamara“ koje su odavno izgubile svoje točke.
Saginjem se i prstima ju dotičem. Smješkam se i nastavljam dalje. Škljocam fotićem. Zelena je, prošarana bijelim dijagonalama i vertikalama, krugom, s dva polukruga, a na četiri mjesta oznakom za kut. Uglavnom je na prostoru pedeset puta sto metara, plus još nešto sitno izvan bijelih međa. Obožavam ju od do kad seže pamćenje.
Nije me otac nosio put stadiona na ramenima kao u većini opjevanih ljubavi prema njoj. Tek smo nekoliko puta zajedno, kao veliki Zvezdaši, otišli do Kantride pogledati omiljeni klub, koji je, iako jedan od sastavnica tadašnje jugoslavenske “velike četvorke” i najtrofejniji u ondašnjoj državi, s Kantride gotovo uvijek bivao ispraćen negativnim rezultatom. Svaki klub ima “crnu mačku”, ekipu s kojom teško ili nikako izlazi na kraj. Zvezdi je to bila Rijeka. Moja ljubav prema klubu tada je bila rangirana na Zvezdu, Rijeku pa Hajduk, tako da mi Zvezdini porazi na Kantridi nisu osobito teško padali. Ako je već morala gubiti, nek’ je bilo od Rijeke.
Ljubav prema zelenom travnjaku nije došla klasičnim putem. Mada, ima u tome i očeve zasluge. U nekadašnjeg golmana seoskog tima ljubav prema „bubamari“ (tada su lopte još bile tog dizajna) nikada nije umrla. Odlaskom iz rodnog sela otišao je i sa gola. Među vratnice je stao još nekoliko puta na sindikalnim putovanjima u prijateljski odigranim utakmicama. Nogomet je volio na svoj način.
Uz cigaretu, dok prelistava crno bijele Sportske ili šareni Tempo. Uz prijenose važnih utakmica na tadašnjem Drugom programu. Uz emisiju “Nogomet i sport u karikaturi” na TV-u, uz “Sport i glazbu” na radiju. I uz nabijanje lopte sa svojom kćeri na parkiralištu ili “u šumi”, kako smo zvali livadu nedjeljnih, obiteljskih izleta u prirodi.
Iako luda za tom travom zarobljenom u bijele linije, prilično sam kasno počela čepove vlastitih nogo-cipelica zabijati u zemlju iz koje je izrasla. Na početku sam se ustručavala i sramila, a onda potpuno nespremna krenula i otišla u novi stadij ludila. Počela sam obožavati svaki blatni busen nakon kiše, svu tvrdoću nepomočene zemlje iz koje strše vlati koje mole za malo vlage i za što nježnijim dodirima beskompromisnih čepova i udaraca „bubamara“ koje su odavno izgubile svoje točke. Obožavala sam slijepljene ostatke blata i trave na kopačkama. Mazohistički sam pazila da ih što manje otresam na betonu ispred svlačionice i čekala slijedeći dan kad se blato već dovoljno osušilo kako bi se samo i uspješno odlijepilo. Odavno više to ne činim. One sedefasto bijele nogo-cipelice, udobne poput tenisica, bile su mi i ostale jedine. Meniskus nije htio drugačije.
Često napravimo neke rutinske radnje i ne pomišljamo da nam je to možda posljednji put da ih činimo. Ne znam kad sam ih tada posljednji put otresla i očistila, no kristalno jasno se sjećam jutra kad sam ih, uvjerena da ih više neću ispuniti, pospremila ulaštene u platnenu vrećicu pa u drvarnicu. Kristalno jasno. Sahranila sam toga dana mogućnost za još jednim duplim pasom, oduzetom loptom, kratkim dodavanjem… Za ijednim udarcem. Tog sam jutra malo umrla iznutra.
I dalje otresam blatne ostatke sa kopački, njurgam što se neodgovorno odnosi prema nejeftinom, netom kupljenom posljednjem paru, brišem ih krpicom i stavljam na prozorsku prečkicu na sušenje. Ona mi odgovara logikom i drskošću trinaestogodišnjakinje. U njenih trinaest godina života i šest trčanja po bijelo omeđenom zelenilu promijenila je nekoliko modela, brojeva i marki.
Neke je brzo prerasla, neke istrošila, no sve je prerijetko otresala, čistila i laštila. Jednom je u nuždi morala navući one moje. Njenim stopalima, koja, kao i nekad majčina, imaju zadaću čuvati onu zadnju liniju ispred čuvarice mreže, veličinom su bile savršene. Samo veličinom. Boja, dizajn, udobnost, sve ostalo bilo je “bez veze”. Ona isto voli, znam, samo na svoj način. Moja ljubav prema zelenom travnjaku išla je drugim putevima, priliku dobila kasno, a uživanje u njoj trajalo je prekratko. Svatko putevima travnjaka i života kroči kako mu je dano.
Sedefaste nogo-cipelice ipak povremeno navučem na stopala pa istrčim duž bijele međe. Dobro je za nikad oporavljeni meniskus. Trinaestogodišnjakinja za to vrijeme, u svom ne znam kojem po redu paru, odrađuje trening. Tada, kao da je prvi put, uživam u mirisu travnjaka prenatopljenog vlagom ili vlage žednog. U prilikama kad po nekoj drugoj dužnosti izlazim na travnjak, saginjem se i prstima ju dotičem.
Razgovaramo prstima.
Dodir za milijun dolara. Smješkam se.
Iznutra dodirnem sebe.
Malo zaplačem.
