Homage meksičkoj kulturi u posljednjem filmu ciklusa ”Srijede s Ejzenštejnom“
Film funkcionira kao freska povijesti Meksika i vizualni homage meksičkom nacionalnom duhu i kulturi.
Rijeka – U srijedu, 30. svibnja u 19 sati prikazuje se posljednji film u ciklusu filmova Sergeja Ejzenštejna – „Da živi Meksiko!“. Dokumentaristička je to zbirka fragmenata nastalih iz njegovog pokušaja snimanja filmske sage o Meksiku. Verziju kakvu danas poznajemo stvorio je Grigorij Aleksandrov 1979. godine, gotovo 50 godina nakon što su materijali snimljeni.
Film je sačinjen od 6 epizoda različitih tema. Prolog je vizualno impresivan materijal o svetom gradu Maya, prva priča „Sandunga“ odlikuje se nekarakterističnom senzualnošću i idealizacijom života Indijanskih plemena, a pripovijeda o ljubavi mladoga indijanskog para. Slijedi „Fiesta“, čija je tema bogatstvo narodnih običaja, a prikazuje koridu i vjersku procesiju; potom „Maguey“, što je priča o gušenju pobune seljaka najamnika, dok je „La Soldadera“ priča o ženi koja je sudjelovala u revolucionarnim akcijama Pancha Ville i Emiliana Zapate. Epilog filma trebao je prikazivati karnevalsku povorku na Dan mrtvih.
Film funkcionira kao freska povijesti Meksika i vizualni homage meksičkom nacionalnom duhu i kulturi. Kao velikom ljubitelju meksičkog slikarstva, Ejzenštejnova ideja bila je da svaka epizoda odgovara stilu pojedinog meksičkog slikara (Siqueros, Rivera, Orozco, Posada), te prikazuje postupan razvoj zemlje, od biološke egzistencije preko prevlasti pučkog folklora i s njim povezanoga kršćanstva do buđenja revolucionarne društvene svijesti. Epilog je zamišljen kao posveta narodnoj vitalnosti, a glavni filmski motivi su život i smrt.
Ejzenštejnova fascinacija meksičkom kulturom datira s početaka njegove karijere kada je proučavao rituale, kostime i maske Meksika, a njegovao je i dugotrajno prijateljstvo s meksičkim muralistom Diegom Riverom. Stajao je na čelu predstavnika avangardne umjetnosti, koja je za cilj imala eksperimentiranje, inovaciju i radikalnu slobodu ekspresije, ali i otvaranje umjetnosti duhu naroda. Lenjin i Staljin u tome su vidjeli kontrarevolucionarnu prijetnju, budući da je u Sovjetskoj doktrini prihvatljivo bilo samo širenje propagande o sretnom, radišnom narodu u društvu u kojem ne postoji opresija, a jedina su mu meta pobune strani imperijalisti. Zahvaljujući internacionalnom uspjehu filma „Krstarica Potemkin“ Ejzenštejn je dugo bio imun na ozbiljniji politički pritisak. Važno je napomenuti da je uz sve to on bio istinski pobornik revolucije, i nikada nije posumnjao u ispravnost temelja na kojima je nastala.
