IN MEMORIAM : Mišo Cvijanović – Cvijo
…smiron leti uspomena…
Kako započeti “In memoriam” jednom od najdražih – u profesionalnom i u ljudskom smislu? Osobi, čija knjiga Đir po Korzu s posvetom stoji na stalaži od sad već davne riječke promocije. Osobi, čije si kolumne gutao s neopisivim guštom i kretao na putovanja u ‘vremenskoj kapsuli’ kakve samo rijetki umiju napraviti. ‘Kapsuli’ koja je bila satkana od čiste emocije i životne radosti, noseći samo trunku sjete u svakoj ispisanoj rečenici koja je u sebi nosila ‘dobra spominjanja’, a sinoć se u ta dobra spominjanja preselio se i naš Mišo Cvijanović – Cvijo!
Sudbina se poigrala da je baš posljednjoj kolumni koju smo objavili, posvećene Ljubi Pavešiću Jumbu, pjesniku čije smo stihove jednako voljeli, Cvijo odredio naslov – Smiron leti uspomena – a ono što je jučer bila Cvijina posveta bardu čakavske poezije, danas je meni postala stvarnost…
A stvarnost je bila takva da sam unatrag manje od godinu dana okušao sreću i na slijepo dogovorio prvi sastanak na Turniću, njegovoj Toretti, na kojem sam mu predložio suradnju na portalu koji je tek trebao biti pokrenut. Poziv da se priključi mladoj redakciji portala Torpedo.media prihvatio je odmah – s prijedlogom da napokon kolumnu nazove Rt Dobre Nade, što mu je, kako mi je tada kazao, bila velika i dotad neispunjena želja.
Početna druženja u Andrei koja su bila rezervirana samo za mene, kroz nekoliko tjedana postala su dostupna svima – svake nedjelje u večernjim satima. Na tim smo redovnim, nedjeljnim druženjima prolazili putevima očeva i majki, nonića i noni, vraćali se u kupinjak na Toretti, podsjećali se najvećih uspjeha nogometaša Rijeke. Kroz Cvijino ‘pero’ gledali smo Tri desetke u Rimu, marendali u Trstu, vraćali se na stari MIK, prodavali božićne čestitke, đirali Velom placom i Korzom. Razgovarali smo svaki tjedan o novoj temi, o onome o čemu misli pisati te što mu je potrebno od ilustracija pribaviti. Jedino o čemu nismo razgovarali je nogomet… Iako je svako malo napravio kolumnu posvećenu nekom od njegovih nogometnih idola, prijatelja i suradnika, činjenica da nikog u redakciji ne zanima ‘najbitnija sporedna stvar na svijetu’ naprosto mu nije bila jasna. No, također nije mu bio jasno ni naše zanimanje za stvari i teme ‘koje druge ne zanimaju’ pa smo raspravljali o Felliniju, MIK-u, novinarstvu, tekstopiscima, kompjuterima, online medijima, crtačima, o ubrzanom padu novinskih naklada, o Vrbniku, Crikvenici, spačeku, o emocijama koji se mnogi srame napisati…
S ponosom mi je pričao o uspjesima njegovih sinova te pokazivao fotografije i prepričavao anegdote svojih voljenih unuka i obitelji. Dijelio s nama radost kako se portal razvija, davao savjete što da unaprijedimo i svako malo priupitao kako stojimo s čitanošću. Posebno ga je veselio svaki novi čitatelj koji nam je došao, te komentar objavljen na Facebook profilu uz obavezne pozdrave autoru… Prepričavao mi je kako mu njegovi nekadašnji čitatelji iz Novog lista govore da ga i dalje s guštom čitaju na Torpedu.
Zabrinuto me zvao kad je tehnika zaškripila. Imali smo razne intervencije i preko telefona ‘popravljali’ pristup internetu, tražili zagubljene scanove po folderima i pokušavali otključati zaslon laptopa na kojem se tog jutra najmlađa unučica igrala… Jer, kolumna mora biti u nedjelju – online.
Često sam razmišljao kako je prava šteta što mu kolumna ima toliko ispisanih redaka. Pa neki mediji bi dali sve samo da imaju jedan okvir koji je napisao Cvijo, a kamoli pet okvira i glavni tekst, mislio sam svake nedjelje po završetku opremanja i uređivanja kolumne. Da smo ju podijelili u više zasebnih tekstova čitatelji bi imali prilike češće guštati u napisanom, znao sam mu spomenuti. No, odgovor je bio uvijek isti – ‘žao mi je bilo što izbaciti, a skratio sam ju koliko sam mogao’… Sada žalim što nisu bile duže… Ne samo zato što je svaka riječ bila napisana s guštom te što sam iz svake naučio štošta, već zato što sam sa svakom putovao u Cvijin svijet iskrenih emocija i ljubavi.
Na prvom te nažalost posljednjem redakcijskom druženju, koje smo održali u početnom sastavu Torpeda, u matuljskom Štacionu, okružen bivšim učenicima i dugogodišnjim kolegama guštao je do samog kraja, kako je često znao i napisati ‘bez ručnih kočnica’. I dan nakon druženja uz rezime prethodne večeri posebno mi je napomenuo da na proljeće obavezno moramo ponoviti druženje, a ne čekati kraj godine, no sudbina je imala drukčije planove…
Ne želim ni razmišljati koliko će mi faliti naši razgovori u Andrei i nedjeljna telefonska druženja. Falit će mi ‘borba’ s lektoriranjem, okvirima i ilustracijama, a najviše će mi faliti čovjek kojeg nikada u životu nisam oslovio s Ti.
Adio moj dragi i dobri Cvijo, falit ćeš mi jako!!! I ne zamjeri mi što sam na prešao na Ti, ovako mi je puno draže, kako obično i bude s ljudima koji ti zauvijek uđu u srce!
Tvoj,
N.
