[IN MEMORIAM] RT DOBRE NADE: DRAGE NAŠE SLIČICE NOGOMETAŠA
Mišu Cvijanovića u dobra sjećanja ispratit ćemo sa četiri najdraže njegove kolumne objavljene na portalu Torpedo media, po izboru naših urednika i kolumnista. Kolumnu Drage naše sličice nogometaša odabrao je Dragan Ogurlić.
Mišo CVIJANOVIĆ-CVIJO 5 years ago KolumneKad sam onomad, prije deset godina u dogovoru s redakcijom preuzeo Nedjeljni Novi list – prodavao se u 22.000 primjeraka. Naklade su opasno klizile prema dolje. Godinama smo kao i svi u toj branši pokušavali zaustaviti prijeteće prokliznuće, uvođenjem priloga, pojačavanjem marketinga, isticanjem tema koje se drugdje ne mogu pročitati… Kad sam dakle preuzeo Nedjelju, jedna stvar mi je bila kristalno jasna – Cvijina kolumna je sine qua non Nedjeljnog broja. Otprilike sam znao koliko teži Cvijina prisutnost u novini – brat bratu dvije tisuće primjeraka – neizostavno vjernih njegovim kolumnama i dnevnicima. Samo se lud čovjek mogao toga odreći. Nijedan drugi novinar nije pezao toliko. A da je njegov nostalgičarsko-osobni pristup mnogima u redakciji išao na živce – pa išao je. Nisu ga razumjeli, nisu shvaćali koja korist od njega, a to su mu nekoliko godina kasnije i bešćutno pokazali.
Poznato mi je da je Cviju takav nemio rastanak od matične kuće toliko pogodio, da on godinama kasnije jednostavno nije pisao. U namjeri da potpuno baci pero u trnje spriječio ga je, odnosno odgovorio, upravo ovaj portal i njegovi glavni ljudi. Tu je Cvijo upravo nedjeljama u posljednjih devet mjeseci dao najbolje od sebe. U mojim zrelim godinama postao sam svjestan novinarske poputbine koje nosi ime Miše Cvijanovića. On je imao svoju publiku, njima je bio kralj-pripovjedač, trbuhozborio je umjesto gomile koja šuti ili ne može doći do riječi. Osim toga, temu je koju je zahvatio obradio je na čudesan način, detaljima za koje bi čovjek pomislio da su zauvijek izgubljeni u bespućima zaborava.
Cvijo je zapamtio za sve nas, a pritom nije bio zlopamtilo.
Jedino što sam od njega, kao bivši gimnazijski učenik a sada mu urednik – tražio, bilo je da zamijeni crno-bijelu fotografiju svoje kolumne. Tada je Pero Fabijan učinio svoje i Cvijo je portretom tek u 2010. osvanuo u boji. Odabrao sam za ovu IN MEMORIAM priliku Cvijin tekst o sličicama, jer ih i sam skupljam od 1974. i Svjetskog prvenstva u SR Njemačkoj. Od tada pa sve do današnjih dana nisam propustio niti jedno veliko nogometno natjecanje a posljednjih desetak godina imam podršku svog juniora. Cvijo i u ovoj pravoj subkulturnoj temi briljira.
Bivši pasionirani kolekcionar, koji se i sam okušao i u tapkama i zidiću, zna prepoznati i objasniti strasti skupljača sličica. A još kada k tome imate enciklopedijski obrazovanog poznavatelja svjetskog i domaćeg nogometa, užitak je potpun. I čuđenje nad napisanim. (D.O.)
Ovih sam dana , polako, ne žureći, kao u svetinju, uronio u staru kutiju s morem sličica nogometaša koje mi tako neosjetno, a tako moćno ne daju izroniti iz djetinjstva. Prebirao sam bez reda po tim sličicama, nježno i pažljivo. Sa šezdesetak godina starih fotografijica gledaju me ljudi koji su mi onda bili nekako stari, ozbiljni, a sada vidim mlada, u nekih golobrada, gotovo dječačka lica. Te drage crno-bijele sličice, kao da su se smanjile, slova još više, ali i bez naočala poznajem iz prve idole mog crikveničkog djetinjstva opčinjenog nogometom: Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Bernard Vukas, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Branko Stanković, Miloš Milutinović, Frane Matošić, Branko Zebec… O, koliko su mi te sličice bile prevažne u godinama kada sam te idole mog djetinjstva mogao vidjeti samo u prekratkim i prebrzim sekvencama na kraju filmskog žurnala u našem dragom Kinu „Jadran“, na nejasnim fotografijama u ondašnjim novinama. Drage naše sličice, nikada nas nisu prestale voljeti.
Nogometni sam zaljubljenik postao godinu dana prije nego što sam krenuo u školu, ljeta Gospodnjega tisuću devetsto pedeset i drugog. I to baš ljeta , u kojem su održane XV. Olimpijske igre u Helsinkiju i na njima ona čuvena, reprizna, četvrtfinalna nogometna utakmica u kojoj su reprezentativci Jugoslavije u Tampereu pobijedili igrače SSSR-a 3:1. Toj jugoslavenskoj jedanaestorici, nazvanoj „Olimpijskim timom“, dok je bilo Jugoslavije pripadala je vječna slava.
Svi mi koji pamtimo te godine, da nas netko i usred noći probudi iz duboka sna, znali bismo naizust nabrojati prezimena te jedanaestorice: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Kao aktivne igrače gledao sam Bearu, Crnkovića, Boškova, Vukasa i Zebeca, kao veterane i Stankovića, Čajkovskog, Horvata, Ognjanova, Mitića i Bobeka.
Kao mladi novinar i zagrebački student, igrajući u selekciji zagrebačkih novinara protiv kombinacije glumaca, humorista i pjevača (među njima i Pere Kvrgića, Brace Reissa, Drage Diklića…), imao sam čast, radost i sreću igrati u predigri veteranske utakmice tih nezaboravnih asova s jednako slavnim im mađarskim vršnjacima.
Čak sam postigao i jedan gol, za našu pobjedu od, čini mi se 4:1. Moj dobri prijatelj i kolega Miro Rede pucao je sa dvadesetak metara silovito, vratar Bane Petrović (igrao u kultnoj seriji tandema Štivičić-Hetrich „Kuda idu divlje svinje“) jedva odbio loptu. Naletio sam na nju i sa četrnaest metara pucao preko palog Baneta u mrežu.
Rede, koga zovem i Redli, i danas tvrdi da nas je u drugom poluvremenu gledalo dvadesetak tisuća ljudi – ne radi nas, već jedva čekajući vidjeti stare asove. Olimpijski tim…
Kao iskusan novinar intervjuirao sam Bearu, Crnkovića, Čajkovskog, Horvata, Boškova, Mitića i Bobeka, a prijateljevao, čime se zauvijek ponosim, s Bobekom i Bearom.
Zašto je ta pobjeda u Tampereu bila tako silno važna? Dva dana prije Jugoslavija je protiv SSSR-a vodila čak 5:1, ali su Sovjeti u drugom poluvremenu te infarktne utakmice navalili, uspjeli postići četiri pogotka i izjednačiti .
Tada u pravilima natjecanja nije bilo ni produžetaka ni izvođenja jedanaesteraca pa je o eliminaciji ili prolazu morala odlučiti nova utakmica. Reći ćete, dobro, utakmica je utakmica, nogomet je nogomet. Da, ali i tada je, kao i mnogo puta prije i poslije u svjetskom nogometu, i politika igrala važnu odluku. A to se zbivalo u svježim godinama poslije Rezolucije Informbiroa i povijesnog NE Tita dojučerašnjem predvodniku Staljinu. Pobjeda (3:1) u novoj utakmici tako je i u narodu prihvaćena, čak su spjevane i pjevane pjesme „Bolji naši nego Staljinaši“. Sjaj i slavu te pobjede nije umanjio čak ni poraz protiv Mađara u finalu, u kojem je »Veliki Vladimir« Beara obranio jedanaesterac jednako velikom Ferencu Puskasu. Ali, to je već neka druga priča.
ŠTEF I OLGA
U tim ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća mi crikvenički mulci »poznavali« samo najgospodskijeg asa u „Olimpijskom timu“, Stjepana–Štefa Bobeka, ljetovao je u Crikvenici. O tim crikveničkim i mnogim drugim trenucima iz svoga događanjima bogatog života, u druženjima u našim iskusničkim godinama, u Zagrebu i Beogradu, Bobek mi se do sita napripovijedao.
Kada bi dobri Štef i njegova Olga na „lignštulima“ leškarili na finom melu prelijepe crikveničke plaže mi bismo mulci, odanici nogometa, sjeli oko njih u krug, onako „indijanski“ prekriženih nogu, i šuteći gledali u našeg nogometnog idola. Bože, kako se smijao kada sam mu, kao novinar, o tome pričao. I po tko zna koji put ponovio :
“Ali, čuj Mišo, bili smo lep par, ne. Ama da, ne lep, nego prelep. Ha, ha, ha…“.
Ljetovao je u Crikvenici, i to u mom susjedstvu, i Bobekov suigrač u „Partizanu“, a desetak puta i u reprezentaciji, Ratko Čolić, ali on nas, da budem iskren, i nije baš previše zanimao. Štef je bio veleznalac, a Ratko je bil – bek. I to lijevi.
U tim prijetelevizijskim godinama, u kojima nitko od nas nije gledao prvoligašku utakmicu, jer je najviši doseg naše „Crikvenice“ bila ondašnja Hrvatska liga, mi smo ipak jako dobro znali kako izgledaju ne samo Bobek i Čolić, nego i svi igrači Olimpijskog tima. I ne samo oni, već i igrači „Dinama“ Franjo Woelfl, Cimermančić, Lipošinović, Čonč i Stinčić, „Hajdukovci“ Frane Matošić, Kokeza, Broketa i Luštica, „Partizanovci“ Miloš Milutinović, Valok, Boba Mihajlović, Herceg i Belin, „Zvezdaši“ Branko Stanković, Krivokuća, Spajić, Zeković i Tomašević, Sarajlije braća Lovrić, Biogradlić i Stipić, Novosađani Toza Veselinović, Rajkov, Milovanov i braća Krstić, Skopljanci Velkovski, Cincijevski, Gerov i Janevski… I mnogi drugi. Čak i oni nama gotovo egzotičnih prezimena kao što su Tapiška, Fuka, Švraka, Krgin, Agošton, Palfi(izvorno Palfy), Odžak, Kokinovski, Kobe, Nežmah, Lojen…
BEARU ZA FUZBAL
Kako smo ih znali? Po sličicama, što su prodavane unutar omota raznoraznih čokoladice, koje smo, naravno, zvali – čikuladicama. Neke i nisu bile čokoladice nego nekakve tanke šećerne tablice, koje nitko nije zvao pločicama. Neke su bile tvrde poput kamena pa su ih dječje ručice teškom mukom kršile, a druge bi se očas istopile u ustima i ljeti bile premekane, toliko da zamaste i sličice. Lagao bih, međutim, kada ne bih priznao da su nam, koliko god voljeli sve slatkiše, neusporedivo važnije bile sličice, radi njih smo i kupovali te čikuladice i „čikuladice“.
Prve prave čokoladice sa sličicama nogometaša proizvodio je »Kraš«, potom i »Zvečevo« i bile su božanstvena okusa čokolade, jednake onima poslije njih sa sličicama za albume zvane »Robot svet tehnike« i još i danas živućem »Životinjskom carstvu“.
Najslavnija sličica nogometaša u mom crikveničkom djetinjstvu bila je ona Vladimira Beare u bijelom državnom dresu. I to ne svaka nego samo jedna jedina – s pečatom, koji smo tada zvali štambilj. Onome tko bi ispod omota čokoladice našao tu sličicu pripao bi – pravi pravcati fuzbal! Fuzbal je bilo naše crkveniško ime za pravu kožnu nogometnu, kakvih je vazda manjkalo i prvoj momčadi „Crikvenice“. Sve one pretvrde gumene „Borovo“ i druge lopte za nas su bile – bale, a samo je fuzbal bil – fuzbal.
Da se razumijemo, igra je uvijek bila nogomet, a nogometna lopta fuzbal, kao i pomoćni sudac autrihter, jedanaesterac – elver, nogometne dokoljenice – štucne, ozljeda – blesura („ćo, blesiral ga je…“), igranje rukom – enac… E, tu sličicu slavnog vratara Beare u bijelom državnom dresu (i broj joj je bio – 1) dobio je jedan Lino. Bio je junak dana, mjeseca, godine… Iako mu je bilo žao predati sličicu Beare. Poslije je bio pomorski časnik i bolno prerano otplovio u dobra spominjanja.
MODELLO DI GONDOLA
Ne želeći ni u godinama peterostrukog ponosnog i sretnog djeda zauvijek izaći iz svog djetinjstva čuvam o njemu mnoga svjedočanstva, familijarne fotografije, bilježnice pučkoškolske, moju dječju bibliotečicu… A dva crikvenička, tri riječka roditeljska stana, zametsko podstanarstvo i ova sljedećeg mjeseca već četrdeset i jedna godina u Ulici Franje Čandeka broj 23, uspjeli su sačuvati i sličice nogometaša iz crikveničkog djetinjstva.
U ono doba nismo uspijevali doći do prvih dvaju poslijeratnih originalnih albuma za sličice nogometaša, a nismo ni vidjeli prijeratne koje su proizvele tvornice čokolada zvane „Šonda“, „Miriam“, „Grič“… Zato smo sličice čuvali na razne načine. Jedno sam ih vrijeme držao u nekoj kutiji od lijekova, koju mi je, davši mi injekciju, dao jedan od prvih mojih liječnika dr.Vladimir Uremović, s kojim sam se družio u njegovim penzionerskim, a nikako umirovljeničkim, godinama , Barba doktor bavio se publicistikom širokog spektra, od stručne liječnike preko knjiga o crikveničkim pavlinima i ribolovu, do knjige o znamenitim Crkveničanima.
U to vrijeme sličice nogometaša nisu bile u bojama, nisu bile samoljepljive. Albume smo izrađivali. Za korice smo koristili kartonske kutije nekih netom kupljenih cipela, »Borovo«, »Peko«, »Šimecki«, a za listove akvarel–papire iz pučkoškolskih risanki. Ljepilo? Naravno da je pravo nama bilo skupo pa smo koristili metodu koju je narod smislio – brašno i voda. I to je ljepilo bilo bome čvrsto. Valjalo je puno napora i strpljenja poslije odlijepiti sličice i opet ih pohraniti u nekim kutijama. Na kraju su te sličice, koje ne bih prodao ni za živu glavu, završile u jednoj od mog pedlja i dva prsta duljoj, a četiri prsta širokoj i zericu od dva prsta višoj kartonskoj kutiji, koja je ovoga ljeta, u srpnju, „proslavila“ pedeset i peti rođendan.
Po sredini gornjeg dijela te kutije kočoperi se crvenom bojom ime VENEZIA, u nadnaslovu manjim slovima piše MODELLO DI GONDOLA – GONDOLA MODEL, a u podnaslovu MODELLE DE GONDOLE – MODEL EINER GONDOL. U toj smo kutiji daleke godine 1963. moja majka i ja iz duždeva grada donijeli valjda najeksploatiraniji venecijanski suvenir – crnu, plastičnu dakako, gondolu. Bog zna kamo je i kada ta davnašnja gondola otplovila. Desetljećima je nisam viđao u stanu moje majke na Kantridi, u kojem su od ovog ljeta moji Tea, Ena, Valerija i Marko.
Dragu sam kutiju otvorio ovih dana. Polako, ne žureći, kao u svetinju, uronio sam u more sličica nogometaša koje mi tako neosjetno, a tako moćno ne daju izroniti iz djetinjstva. Prebirao sam bez reda po tim sličicama, nježno i pažljivo, obećavajući si da ću ih nekih dana opet složiti po nekakvom redu. S tih dalekih fotografijica gledaju me ljudi koji su mi onda bili nekako stari, ozbiljni, a sada vidim mlada, u nekih golobrada, gotovo dječačka lica. O, koliko su mi te sličice bile prevažne u godinama kada sam te idole mog djetinjstva mogao vidjeti samo u prekratkim i prebrzim sekvencama na kraju filmskog žurnala u našem dragom Kinu „Jadran“, na nejasnim fotografijama u ondašnjim novinama.
Te drage crno-bijele sličice, prave pravcate fotografijice, kao da su se smanjile, slova još više, ali i bez naočala poznajem iz prve idole mog crikveničkog djetinjstva opčinjenog nogometom: Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Bernard Vukas, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Branko Stanković, Miloš Milutinović, Frane Matošić, Branko Zebec…
DOBRA TETA KORDIŠINKA
Kako smo dolazili do tih dragocjenih sličica? Poneki bismo dinar skupili odustajući od neke kuglice sladoleda u trima slastičarnicama vlasnika triju nacija, Čeha prezimena Super, Hrvata Bačića i jedno vrijeme najpopularnijeg Šija, za kojega je većina mislila da je Šiftar ili Albanac, ostatak da je Makedonac. A vjerojatno je bio Goranac s Kosova, kao i većina slastičara u to vrijeme.
Nešto bismo zaradili prodajući staro željezo, zapravo razne kovine, od kojih je najcjenjeniji bio bakar, nešto noseći plastično napuhano životinjsko carstvo Foto Ivančiću, najslavnijem crikveničkom fotografu. Nešto na neki drugi način: postavljanjem čunjeva u kuglani u Vinodolskoj ulici, koju pamtim i neasfaltiranu, skupljanjem loptica učitelju tenisa i nastavniku fiskulture Branku Banjaninu, nešto… Tada bismo pohrlili do jedne od triju ondašnjih butiga, kod barba Matejčića, barba Zoričića i tete Kordišinke. Kupovali bismo čikuladicu, zapravo neku okamenjenu šećernu tablicu između koje i omotnice nas je čekala sličica nogometaša. Otvarali smo je polako, gotovo poput pasioniranog igrača pokera, silno želeći dobiti sličicu koju još nemamo.
Tugu dobijanja „duple“ sličice uvijek je liječila dobra teta Kordišinka. Dopuštala nam je da sličicu i omot polako vratimo već kupljenoj „čikuladici“ i izaberemo novu. S vremenom bismo ipak skupili poprilično „duplih“ sličica pa smo ih mi „sličičari“ mijenjali među sobom i drugim sličičarima.
Duple smo sličice rijetko razmjenjivali jedna za jednu! Ma, dajte, dajte, dragi vi! Franjo Woelfl je uvijek vrijedio više nego Krešo Pukšec, Zlatko Čajkovski više nego Božidar Pajević, Frane Matošić više nego Krešimir Arapović, Rajko Mitić više nego Ivan Zvekanović, a Dobroslav Krstić više nego Pavle Ristić. Ohohoj više…
KOŠTAČICE I ČRNO-BELO
Najviše smo sličica skupili nadmećući se istim tim sličicama. Igra je bila znana. S vremenom se uvriježila praksa po kojoj smo imali posebne igraće sličice, na poleđinu kojih je nekada zalijepljen još jedan papir. Te smo sličice zvali koštačicama– za koštat. Čuvali smo ih kao malo vode na dlanu, a za udaranje po sistemu črno–belo davali neke druge sličice.
Jedno vrijeme, ni danas ne znam zašto, na mojoj je koštačici bio nogometaš koji se zvao Kosta Tomašević, koji nije bio ni blizu maestralnosti mog nogometnog idola Stjepana Bobeka. Koštačicu je valjalo staviti na kažiprst i srednjak lijeve ruke, onako da malo viri preko kažiprsta, a onda je jakim, ali i odmjerenim udarcem srednjaka desne ruke uputiti što bliže do zida ili čak i „uspeti“ je, „zalijepiti“ o zid. Ta je moja pobjedonosna koštačica bila efikasnija i od Koste Tomaševića, koji je bivao i prvim jugoslavenskim strijelcem sezone. Nerijetko bi se „zalijepila“ o zid.
Nekolicina nas bi, dakle, čučnula ili i kleknula dva-tri metra od nekog ravnog zida i krenula u nadmetanje. Prvoplasirani bi pokupio sve sličice igrača i stavio ih drugoplasiranom na ispružene prste, poleđinom na vidjelu, a onda vješto udario dlanom po dlanu.
Zrakom bi zalepršao črno-beli svet. Kada bi sličice pale na tlo, črne, a to će reći one s likom nogometaša, pripale bi prvoplasiranom, ponekad čak svih pet, recimo. Češće bi ostalo belih, koje bi drugoplasirani stavio na ruku trećeplasiranom i nastavio rulet – črno-belo. Bio je to sistem črno–belo, neparnim črno, parnima belo. Takav način stjecanja sličica zvali smo rabanjem: »Si ča urabal?“.
Pamtim mnoge svoje pobjede, ali još više najveći poraz. I to na mom, domaćem terenu, pred ulazom u Villu „Jadranku“ u kojoj smo stanovali. Igrali smo Kvaka, Bero, moj susjed Duško, inače ne baš neki sličičar, i ja. Baš sam tog dana u čikuladici, prvi u Crikvenici, dobio Vukasa u bijelom državnom dresu, na kojem je po prsima bila uska državna zastava s grbom.
Ondašnja je reprezentacija u pravilu igrala u plavim dresovima pa mi je Bero za tog raritetnog Vukasa ponudio čak dvadeset i pet sličica – koje sam izaberem iz njegovog starog takujina!. Da ne duljim, Bero mi je urabal svih tih dvadeset i pet sličica i zadržao kultnog Vukasa, dakako. Ostadoh i bez Bajde i bez pustih sličica.
Velemajstor je bio Bero.
LUKA I MARA
Kada sam prije pedeset i devet godina zauvijek otplovio iz Crikvenice spoznao sam da Riječani, i to i Sušačani i Fjumani, više govore kartine nego sličice, a sve rjeđe igraju – tko će sličicom bliže zidu. Bili su pragmatičniji, nisu voljeli našu kirsku i kotorsku ljepotu igre. Ovdje se jednostavno na zidić, na beton, bilo na kakvu podlogu ,stavilo sličice, licem prema tlu, i onda šakom ukrućenom u školjku (kao kad onom gumenom alatljikom želite potisnuti nečist u lavabou ili banji) udaralo po sličicama, naizmjence. Opet sistemom »črno–belo« – ali bez prethodnog nadmetanja za prvu poziciju.
Svatko dao po jednu kartinu, a ako su igrala samo dvojica svatko po dvije kartine. Koliko preokrenutih kartina, s likom, dakle, prema našim očima – toliko pobjedniku u džepu. Do posljednjeg preokretanja. Moram priznati da je i u takvom nadmetanju bilo pravih majstora, ali, neka se nitko ne naljuti, nije bilo i nema ljepote, tehnike, majstorstva, čari… Starim smo načinom još igrali na Krnjevu, tada i više nego sada zvanom San Nicolo. Uccio, Dare, Gaspare i ekipa, a s Torette jedno vrijeme samo ja.
U Rijeci sam zatekao i sličice/kartine kakvih u Crikvenici nisam viđao. Neki su imali još prijeratne talijanske kartine s kojih su me gledali Piola, Meazza, vratar Olivieri, stariji Mazzola (Valentino) i suigrač mu Fjuman Ezio Loik ili čak i Fjuman s Rujevice Roberto-Berto Sternisa (pisan i kao Sternissa ili i Strnica)… Mi u Crikvenici, međutim, nikada nismo vidjeli prijeratne jugoslavenske sličice s likovima Ice Hitreca, Moše Marjanovića, Ace Živkjovića, Franje Glasera, Aleksandra Tirnanića, našeg Sušačanina Slavka Šurdonje (u dresu BSK-a), Oskara Jazbinšeka…
Početkom šezdesetih prošlog stoljeća naše sličice više nisu bile prave fotografije na fotografskom papiru nego neke sve mutnije, nevješto obojene uz dodatak nekih kičastih detalja. Neke od takvih, doduše tehnički pedantnije , možda i proizvođene u Rijeci, znali smo bez popratnih čokoladica kupovati u nekom podrumu u blizini građevinske škole.
Albumi su se pojavili krajem pedesetih i početkom šezdesetih prošlog stoljeća, a jedan vremešniji od njih, za mog ljetovanja u Makarskoj, dao mi moj vršnjak , prezivao se kao i slavni reprezentativac Mrkušić. Sličice nogometaša i njima posvećene albume na tržište su stavili splitski »Bobis «, zagrebački Kraš“ i požeško »Zvečevo«, fotografije su bile crno-bijele, solidne kvalitete.
Neki drugi gotovo anonimni proizvođači, pionirskih sličica u bojama, ali često toliko »ni nalik« stvarnim likovima, uvrstili su, naravno i nogometaše „Rijeke“, koja je od 1958. bila prvoligaš. Od tih sličica najdraže su mi bile one s likovima Vladimira Lukarića i Marijana Brnčića ,koje sam znao još iz Crikvenice. Luka je rođeni Crkveničan (po ocu vrbenskih korijena), a Mara Tribaljac pa me s njim upoznao moj razredni pajdaš Nikica Dundović, po majci Adi Kučan, tribaljskih korijena. Na tim sličicama potpisu uvijek i nije valjalo vjerovati.
SNOVI U GROMAČI
Albumi u maniri tvrtke »Figurine Panini« pojavit će se tek u sedamdesetim godinama i zvat će se »Fudbaleri i timovi«. Skupljat će ih moj sin Marko, ali dopunjavati i ja. Mnogi od tih vrsnih najprije crno-bijelih, a poslije portreta u bojama, odlično će mi poslužiti za crtanje karikatura.
Godinama se već izdavanjem sličica i albuma bavi i moj bivši gimnazijski učenik Sanjin Kurević, koji je u sebi, dok je pripadao pisanom novinarstvu, imao i nerv i strast rasnog reportera. Sanjin je iznjedrio i album sa sličicama »Ajmo »Rijeka«!«. Bio je to pravi potez, bum. Poslije je nastavio albumom hrvatskih nogometnih prvoligaša, u sezoni u kojoj su prvoligaši jedini put u životu bili i „Rijeka“ i „Orijent“. Jedan mi je taj album s kompletom sličica darovao – »da su mi pri ruci face za karikature«.
Odavna ne skupljam sličice nogometaša, čak ni one što su ih reklamno znale darivati naše novine. Posljednjih godina znale su me oduševiti sličice s karikaturama slavnih nogometaša u bojama, bile su zaista izvanredne. Neke su , pak, bile manirističke, sve je nekako sjajno nacrtano, ali nije pogođen lik, narav, duh nogometaša. Segmentalno je sve u redu, i oko i nos i usta i kosa, a sve zajedno – ništa. Ali, industrija radi. Ali, svako vrijeme nosi svoje.
Nekih sjetnih ura, kada sam sa sobom, poželim izaći iz našeg drugog crikveničkog stana, u Villi „Jadranki“, i, da nitko ne vidi, zavući ruku u znanu škulju u gromači, zidiću vrta u kojem su bile četiri smokve. I potražiti sličice nogometaša, koje sam tamo sakrio od tog dana ljutog oca . Valjda sam učinio što nisam smio pa me htio lišiti mojih papirnatih nogometnih idola. Pogriješio sam… Moj je otac bio nagao, ali meka srca, planuo bi i pokajao se u sljedećem trenu. Ne bi on mene nikada lišio ni Beare, ni Bobeka, ni Vukasa ni Woelfla, volio je on nogomet, prvi me vodio na nogometne utakmica na nama tada najdražem igralištu pored Dubračine. Sanjar kakav sam, dao bih ruku u vatru da bih u gromači napipao i pronašao moje stare sličice. I pozvao Kvaku, Jura Kolihaja i još nekoga da vidimo ki će bit bolji, ki će urabat više sličic. Tko zna, možda nas negdje daleko, a tako blizu, čekaju sve naše sličice. Nikad nas nisu prestale voljeti.