[IN MEMORIAM] RT DOBRE NADE: DRAGE NAŠE SLIČICE NOGOMETAŠA

Mišu Cvijanovića u dobra sjećanja ispratit ćemo sa četiri najdraže njegove kolumne objavljene na portalu Torpedo media, po izboru naših urednika i kolumnista. Kolumnu Drage naše sličice nogometaša odabrao je Dragan Ogurlić.

Kad sam onomad, prije deset godina u dogovoru s redakcijom preuzeo Nedjeljni Novi list – prodavao se u 22.000 primjeraka. Naklade su opasno klizile prema dolje. Godinama smo kao i svi u toj branši pokušavali zaustaviti prijeteće prokliznuće, uvođenjem priloga, pojačavanjem marketinga, isticanjem tema koje se drugdje ne mogu pročitati… Kad sam dakle preuzeo Nedjelju, jedna stvar mi je bila kristalno jasna – Cvijina kolumna je sine qua non Nedjeljnog broja. Otprilike sam znao koliko teži Cvijina prisutnost u novini – brat bratu dvije tisuće primjeraka – neizostavno vjernih njegovim kolumnama i dnevnicima.  Samo se lud čovjek mogao toga odreći. Nijedan drugi novinar nije pezao toliko. A da je njegov nostalgičarsko-osobni pristup mnogima u redakciji išao na živce – pa išao je. Nisu ga razumjeli, nisu shvaćali koja korist od njega, a to su mu nekoliko godina kasnije i bešćutno pokazali.

Poznato mi je da je Cviju takav nemio rastanak od matične kuće toliko pogodio, da on godinama kasnije jednostavno nije pisao. U namjeri da potpuno baci pero u trnje spriječio ga je, odnosno odgovorio, upravo ovaj portal i njegovi glavni ljudi. Tu je Cvijo upravo nedjeljama u posljednjih devet mjeseci dao najbolje od sebe.  U mojim zrelim godinama postao sam svjestan novinarske poputbine koje nosi ime Miše Cvijanovića. On je imao svoju publiku, njima je bio kralj-pripovjedač, trbuhozborio je umjesto gomile koja šuti ili ne može doći do riječi. Osim toga, temu je koju je zahvatio obradio je na čudesan način, detaljima za koje bi čovjek pomislio da su zauvijek izgubljeni u bespućima zaborava.

Cvijo je zapamtio za sve nas, a pritom nije bio zlopamtilo.

Jedino što sam od njega, kao bivši gimnazijski učenik a sada mu urednik – tražio, bilo je da zamijeni crno-bijelu fotografiju svoje kolumne. Tada je Pero Fabijan učinio svoje i Cvijo je portretom tek u 2010. osvanuo u boji. Odabrao sam za ovu IN MEMORIAM priliku Cvijin tekst o sličicama, jer ih i sam skupljam od 1974. i Svjetskog prvenstva u SR Njemačkoj. Od tada pa sve do današnjih dana nisam propustio niti jedno veliko nogometno natjecanje a posljednjih desetak godina imam podršku svog juniora. Cvijo i u ovoj pravoj subkulturnoj temi briljira.

Bivši pasionirani kolekcionar, koji se i sam okušao i u tapkama i zidiću, zna prepoznati i objasniti strasti skupljača sličica. A još kada k tome imate enciklopedijski obrazovanog poznavatelja svjetskog i domaćeg nogometa, užitak je potpun. I čuđenje nad napisanim.  (D.O.)

Ovih sam dana , polako, ne žureći, kao u svetinju, uronio u staru kutiju s morem sličica nogometaša koje mi tako neosjetno, a tako moćno ne daju izroniti iz djetinjstva. Prebirao sam bez reda po tim sličicama, nježno i pažljivo. Sa šezdesetak godina starih fotografijica gledaju me ljudi koji su mi onda bili nekako stari, ozbiljni, a sada vidim mlada, u nekih golobrada, gotovo dječačka lica. Te drage crno-bijele sličice, kao da su se smanjile, slova još više, ali i bez naočala poznajem iz prve idole mog crikveničkog djetinjstva opčinjenog nogometom: Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Bernard Vukas, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Branko Stanković, Miloš Milutinović, Frane Matošić, Branko Zebec… O, koliko su mi te sličice bile prevažne u godinama kada sam te idole mog djetinjstva mogao vidjeti samo u prekratkim i prebrzim sekvencama na kraju filmskog žurnala u našem dragom Kinu „Jadran“, na nejasnim fotografijama u ondašnjim novinama. Drage naše sličice, nikada nas nisu prestale voljeti.

PRAVI FUZBAL ZA SLIČICU BEARE U BIJELOM DRŽAVNOM DRESU

Nogometni sam zaljubljenik postao godinu dana prije nego što sam krenuo u školu, ljeta Gospodnjega tisuću devetsto pedeset i drugog. I to baš ljeta , u kojem su održane XV. Olimpijske igre u Helsinkiju i na njima ona čuvena, reprizna, četvrtfinalna nogometna utakmica u kojoj su reprezentativci Jugoslavije u Tampereu pobijedili igrače SSSR-a 3:1. Toj jugoslavenskoj jedanaestorici, nazvanoj „Olimpijskim timom“, dok je bilo Jugoslavije pripadala je vječna slava.

Svi mi koji pamtimo te godine, da nas netko i usred noći probudi iz duboka sna,  znali bismo naizust nabrojati prezimena te jedanaestorice: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Kao aktivne igrače gledao sam Bearu, Crnkovića, Boškova, Vukasa i Zebeca, kao veterane i Stankovića, Čajkovskog, Horvata, Ognjanova, Mitića i Bobeka.

SLIČICA VRIJEDNA 25 DRUGIH – Bernard Vukas u bijelom državnom dresu.

Kao mladi novinar i zagrebački student, igrajući u selekciji zagrebačkih novinara protiv kombinacije glumaca, humorista i pjevača (među njima i Pere Kvrgića, Brace Reissa, Drage Diklića…), imao sam čast, radost i sreću igrati u predigri veteranske utakmice tih nezaboravnih asova s jednako slavnim im mađarskim vršnjacima.

Čak sam postigao i jedan gol, za našu pobjedu od, čini mi se 4:1. Moj dobri prijatelj i kolega Miro Rede pucao je sa dvadesetak metara silovito, vratar Bane Petrović (igrao u kultnoj seriji tandema Štivičić-Hetrich „Kuda idu divlje svinje“) jedva odbio loptu. Naletio sam na nju i sa četrnaest metara pucao preko palog Baneta u mrežu.

Rede, koga zovem i Redli, i danas tvrdi da nas je u drugom poluvremenu gledalo dvadesetak tisuća ljudi – ne radi nas, već jedva čekajući vidjeti stare asove. Olimpijski tim…

Kao iskusan novinar intervjuirao sam Bearu, Crnkovića, Čajkovskog, Horvata, Boškova, Mitića i Bobeka, a prijateljevao, čime se zauvijek ponosim, s Bobekom i Bearom.


KAPETANI “VELIKE ČETVORKE” – Slijeva: Stjepan Bobek (Partizan), Ivica Horvat (Dinamo), Frane Matošić (Hajduk) i Rajko Mitić (Crvena zvezda).

Zašto je ta pobjeda u Tampereu bila tako silno važna? Dva dana prije Jugoslavija je protiv SSSR-a vodila čak 5:1, ali su Sovjeti u drugom poluvremenu te infarktne utakmice navalili, uspjeli postići četiri pogotka i izjednačiti .

KVAKA, MOJ VELIKI SLIČIČAR-RIVAL I PRIJATELJ – Nikica Kvaternik, riječki odvjetnik
BERO I KVAKA
Sredinom pedesetih prošloga stoljeća u Crikvenici smo , kao pučkoškolci, Bero, Kvaka i ja bili među ponajboljim sličičarima, a to će reći mulcima, koji su obožavajući nogomet obožavali i sličice nogometaša. Svaki je od nas imao poveću zbirku naših ondašnjih prvoligaških nogometaša, a među njima i nešto stranih, Engleza, Belgijanaca, Brazilaca, koji do tada i nisu bili svjetski prvaci, ali su nam njihova imena bila nekako posebna. Etimološki pisana baš i nismo dobro izgovarali, a i fonetski napisana na nekim sličicama nisu baš odgovarala pravilnom izgovoru portugeškog jezika. Mi smo tako Zizinja zvali Zizinho, a nekog Juvenala baš Juvenalom, iako je vjerojatno , izgovorno, bio Žuvenal. Bero je među nama sličičarima, jer Aje i Riki sličice nisu voljeli tako strasno kao mi – postao najbolji nogometaš, dugogodišnji prvotimac i kapetan jake „Crikvenice“, koja je u sedamdesetim prošlog stoljeća solidno igrala u Hrvatskoj. Nikica je s manjim žarom igrao nogomet, a većom odanošću rukomet. S Berom sam i „protivnikovao“ u Ligi veterana, igrajući u momčadi „Novinara“. Jednom smo u Crikvenici čak vodili 3:1, a na kraju odigrali 3:3, što je za nas bio veliki uspjeh. Prije utakmice Bero i ja smo se zagrlili na sredini terena, kao prijatelji još iz dalekih dječačkih dana. Upitao sam ga: „Kako ćemo ti i ja danas?“. Široko se nasmijao i odgovorio: “Prijateljski!“. A već u prvom našem srazu nije bio nimalo nježan, iako je bio tehničar i vezni igrač: “Ča je ovo sad, Bero?“. Opet se iskreno nasmijao i rekao: “E, sad je utakmica, sad se igra!“. I ja sam se nasmijao. Bero ni u nogometu ni u prekratkom životu nije nikada bio zlonamjeran. Bero, Berislav Gašparović. Kvaka i ja prijateljujemo i u ovim iskusničkim godinama, obojica smo ove godine navršili sedamdeset i dvije. Kvaka je iz porodice koja je više od stoljeća pravnička, sudačka ili odvjetnička. Djed je Kvakin diplomirao u Austro-Ugarskoj, otac u Kraljevini Jugoslaviji, Kvaka u Titovoj Jugoslaviji, a Vladimir i Anamarija u Hrvatskoj. Četvoro u Zagrebu, a Vladimir u Rijeci. Sada pravničkim, odvjetničkim putem koračaju i Kvakina i Jelina djeca, Vladimir i Anamarija, uz očevu pomoć, u kancelariji, koja hrani eto tri familije, a nikada nije bila srebroljubačka. U jednoj mojoj novinskoj „Ispovjedaonici“ Kvaka mi je rekao i ovo:
– Kućni odgoj ti usadi radne navike i – moral. Konačno, ja sam sa osamnajst godina otišao u Zagreb, ali uvijek ti je u glavi jedan čip – odgovornost. I odgovornost stječeš i moraš steći u obitelji, pogotovo u ovo vrijeme koje nije dobro. Neće tebi nitko odgajati djecu ako je ne’š sam odgajati. Sve se strašno promijenilo. Dobro, to govore sve generacije, ali ovo silno ubrzanje nije dobro, sve je prebrzo i prepotrošački. Kad sam radio u Senju, znao bi doć’ pokojni riječki advokat Marijan Šprajc, rodom iz Senja, pa bi rek’o: “Vi i ne znate kako vam je lijepo. Podbočili ste se k’o stup pod banku, a ja se žurim u Rijeku, moram vozit’, nać’ parking, opet u kancelariju. Kome je ljepše?“. Dobro je govorio… I ja nisam volio jurnjavu za novcem. Marijan bi znao reć’: “Da l’ ćeš imat dva odijela ili jedno, tri, dva ručka ne možeš pojest, dvije noge imaš, što će ti više od troje cipela?“. A, recimo, moj tata je poslije posla, ako nije iš’o na ribe, im’o je barčicu svoju, obavezno šet’o s mojom mamom popodne. Kad sam već kanio isključiti kazetofon rekao mi je: “Na kraju ti ipak moram nešto izrecitirat’: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec, ha, ha, ha… Da, da, „Olimpijski tim“ iz 1952. To je u svim vremenima bila jedina nogometna momčad, reprezentacija koju i sada znamo napamet.“ Dobri moj Kvaka, Nikica, Nikola Kvaternik. Bero je bolno prerano otišao u dobra spominjanja, a Kvaka i ja u nekim nama dobro znanim kućnim kantunima, među sličicama našeg djetinjstva, čuvamo i naš „Olimpijski tim“.

Tada u pravilima natjecanja nije bilo ni produžetaka ni izvođenja jedanaesteraca pa je o eliminaciji ili prolazu morala odlučiti nova utakmica. Reći ćete, dobro, utakmica je utakmica, nogomet je nogomet. Da, ali i tada je, kao i mnogo puta prije i poslije u svjetskom nogometu, i politika igrala važnu odluku. A to se zbivalo u svježim godinama poslije Rezolucije Informbiroa i povijesnog NE Tita dojučerašnjem predvodniku Staljinu. Pobjeda (3:1) u novoj utakmici tako je i u narodu prihvaćena, čak su spjevane i pjevane pjesme „Bolji naši nego Staljinaši“. Sjaj i slavu te pobjede nije umanjio čak ni poraz protiv Mađara u finalu, u kojem je »Veliki Vladimir« Beara obranio jedanaesterac jednako velikom Ferencu Puskasu. Ali, to je već neka druga priča.

ŠTEF I OLGA

DVA LIKA JEDNOG KEKA – Matjaž Kek kao igrač “Maribora” i trener “Rijeke”

U tim ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća mi crikvenički mulci »poznavali« samo najgospodskijeg asa u „Olimpijskom timu“, Stjepana–Štefa Bobeka, ljetovao je u Crikvenici. O tim crikveničkim i mnogim drugim trenucima iz svoga događanjima bogatog života, u druženjima u našim iskusničkim godinama, u Zagrebu i Beogradu, Bobek mi se do sita napripovijedao.

Kada bi dobri Štef i njegova Olga na „lignštulima“ leškarili na finom melu prelijepe crikveničke plaže mi bismo mulci, odanici nogometa, sjeli oko njih u krug, onako „indijanski“ prekriženih nogu, i šuteći gledali u našeg nogometnog idola. Bože, kako se smijao kada sam mu, kao novinar, o tome pričao. I po tko zna koji put ponovio :

“Ali, čuj Mišo, bili smo lep par, ne. Ama da, ne lep, nego prelep. Ha, ha, ha…“.

Ljetovao je u Crikvenici, i to u mom susjedstvu, i Bobekov suigrač u „Partizanu“, a desetak puta i u  reprezentaciji, Ratko Čolić, ali on nas, da budem iskren, i nije baš previše zanimao. Štef je bio veleznalac, a Ratko je bil – bek. I to lijevi.

DAMIR DESNICA KAO PROFESIONALAC U BELGIJI

U tim prijetelevizijskim godinama, u kojima nitko od nas nije gledao prvoligašku utakmicu, jer je najviši doseg naše „Crikvenice“ bila ondašnja Hrvatska liga, mi smo ipak jako dobro znali kako izgledaju ne samo Bobek i Čolić, nego i svi igrači Olimpijskog tima. I ne samo oni, već i igrači „Dinama“ Franjo Woelfl, Cimermančić, Lipošinović, Čonč i Stinčić, „Hajdukovci“ Frane Matošić, Kokeza, Broketa i Luštica, „Partizanovci“ Miloš Milutinović, Valok, Boba Mihajlović, Herceg i Belin, „Zvezdaši“ Branko Stanković, Krivokuća, Spajić, Zeković i Tomašević, Sarajlije braća Lovrić, Biogradlić i Stipić, Novosađani Toza Veselinović, Rajkov, Milovanov i braća Krstić, Skopljanci Velkovski, Cincijevski, Gerov i Janevski… I mnogi drugi. Čak i oni nama gotovo egzotičnih prezimena kao što su Tapiška, Fuka, Švraka, Krgin, Agošton, Palfi(izvorno Palfy), Odžak, Kokinovski, Kobe, Nežmah, Lojen…

BEARU ZA FUZBAL

Kako smo ih znali? Po sličicama, što su prodavane unutar omota raznoraznih čokoladice, koje smo, naravno, zvali – čikuladicama. Neke i nisu bile čokoladice nego nekakve tanke šećerne tablice, koje nitko nije zvao pločicama. Neke su bile tvrde poput kamena pa su ih dječje ručice teškom mukom kršile, a druge bi se očas istopile u ustima i ljeti bile premekane, toliko da zamaste i sličice. Lagao bih, međutim, kada ne bih priznao da su nam, koliko god voljeli sve slatkiše, neusporedivo važnije bile sličice, radi njih smo i kupovali te čikuladice i „čikuladice“.

Prve prave čokoladice sa sličicama nogometaša proizvodio je »Kraš«, potom i »Zvečevo« i bile su božanstvena okusa čokolade, jednake onima poslije njih sa sličicama za albume zvane »Robot svet tehnike« i još i danas živućem »Životinjskom carstvu“.

OBIČNA SLIČICA I “KOŠTAČICA” – Reprezentativni centarfor Kosta Tomašević

Najslavnija sličica nogometaša u mom crikveničkom djetinjstvu bila je ona Vladimira Beare u bijelom državnom dresu. I to ne svaka nego samo jedna jedina – s pečatom, koji smo tada zvali štambilj. Onome tko bi ispod omota čokoladice našao tu sličicu pripao bi – pravi pravcati fuzbal! Fuzbal je bilo naše crkveniško ime za pravu kožnu nogometnu, kakvih je vazda manjkalo i prvoj momčadi „Crikvenice“. Sve one pretvrde gumene „Borovo“ i druge lopte za nas su bile – bale, a samo je fuzbal bil – fuzbal.

Da se razumijemo, igra je uvijek bila nogomet, a nogometna lopta fuzbal, kao i pomoćni sudac autrihter, jedanaesterac – elver, nogometne dokoljenice – štucne, ozljeda – blesura („ćo, blesiral ga je…“), igranje rukom – enac… E, tu sličicu slavnog vratara Beare u bijelom državnom dresu (i broj joj je bio – 1) dobio je jedan Lino. Bio je junak dana, mjeseca, godine… Iako mu je bilo žao predati sličicu Beare. Poslije je bio pomorski časnik i bolno prerano otplovio u dobra spominjanja.

MODELLO DI GONDOLA

PANINI FOTOGRAFIJOM – CVIJO KARIKATUROM – Cesare Maldini u Karikaturi Miše Cvijanovića

Ne želeći ni u godinama peterostrukog ponosnog i sretnog djeda zauvijek izaći iz svog djetinjstva čuvam o njemu mnoga svjedočanstva, familijarne fotografije, bilježnice pučkoškolske, moju dječju bibliotečicu… A dva crikvenička, tri riječka roditeljska stana, zametsko podstanarstvo i ova sljedećeg mjeseca već četrdeset i jedna godina u Ulici Franje Čandeka broj 23, uspjeli su sačuvati i sličice nogometaša iz crikveničkog djetinjstva.

PRVI MOJ RIJEČKI ALBUM SA SLIČICAMA NOGOMETNIH PRVOLIGAŠA

U ono doba nismo uspijevali doći do prvih dvaju poslijeratnih originalnih albuma za sličice nogometaša, a nismo ni vidjeli prijeratne koje su proizvele tvornice čokolada zvane „Šonda“, „Miriam“, „Grič“… Zato smo sličice čuvali na razne načine. Jedno sam ih vrijeme držao u nekoj kutiji od lijekova, koju mi je, davši mi injekciju, dao jedan od prvih mojih liječnika dr.Vladimir Uremović, s kojim sam se družio u njegovim penzionerskim, a nikako umirovljeničkim, godinama , Barba doktor bavio se publicistikom širokog spektra, od stručne liječnike preko knjiga o crikveničkim pavlinima i ribolovu, do knjige o znamenitim Crkveničanima.

U to vrijeme sličice nogometaša nisu bile u bojama, nisu bile samoljepljive. Albume smo izrađivali. Za korice smo koristili kartonske kutije nekih netom kupljenih cipela, »Borovo«, »Peko«, »Šimecki«, a za listove akvarel–papire iz pučkoškolskih risanki. Ljepilo? Naravno da je pravo nama bilo skupo pa smo koristili metodu koju je narod smislio – brašno i voda. I to je ljepilo bilo bome čvrsto. Valjalo je puno napora i strpljenja poslije odlijepiti sličice i opet ih pohraniti u nekim kutijama. Na kraju su te sličice, koje ne bih prodao ni za živu glavu, završile u jednoj od mog pedlja i dva prsta duljoj, a četiri prsta širokoj i zericu od dva prsta višoj kartonskoj kutiji, koja je ovoga ljeta, u srpnju, „proslavila“ pedeset i peti rođendan.

PROKLINJANJE MAĐARSKOG MAJORA S DESETKOM NA LEĐIMA – Ferenc Puskas na sličici iz pedesetih 20.stoljeća MAJOR PUSKAS Daleke godine pedeset i šeste prvi put sam spoznao da je i nogomet politika. Poslije čuvenih budimpeštanskih dana koji su potresli svijet, dana u kojima su se Mađari pokušali osloboditi ruske čizme i tenkova, ugarske su izbjeglice preplavile i Crikvenicu. Jednu je obitelj i moja majka znala pozvati na kolače, kavu, čašicu rakije… Zdvajali su i nadali se odlasku u Ameriku ili Kanadu. Želeći im se na svoj način približiti, barem nečim njima dragim odagnati im na trenutak sumorne misli, pokazao sam ocu familije sličicu najboljeg mađarskog nogometaša svih vremena Ferenca Puskasa. U zao čas! Suočio sam se s ogorčenim mađarskim pogledom, nekom meni, neznanom, ali sočnom psovkom na račun kapetana »Honveda« i mađarske reprezentacije. Zašto? Puskas je igrajući za »Honved« uz ostale privilegije dobio i čin majora, iako je zapravo bio samo »neamaterski« igrač, kao što je to tada bio običaj u zemljama soc–lagera. Međutim, naš gost nije bio u pravu. U toj mađarskoj tuzi, u tom metežu, Puskasa nije bilo ni u uniformi ni na peštanskim ulicama. I on je, zajedno s Kocsisem i Cziborom uspio napustio Mađarsku, potom bio jedan od najvećih asova madridskog »Reala«, stekavši s vremenom i španjolsko državljanstvo. Svojoj se Pešti vratio tek kada je pao Berlinski zid, kada je pala gvozdena zavjesa. Post mortem čuveni nogometni stadion NEP u Budimpešti je dobio ime Ferenca Puskasa. Godine 1978., u srpnju, Hotelu „Atlantis“ u Zuerichu sam imao sam i sreću i čast upoznati slavnoga Ferenca Puskasa, popričati s njim (znao je podosta našeg jezika) i karikirati ga flomasterom, s uzbuđenjem svjedočeći njegovu potpisivanju ispod lica kojemu bore nisu promijenile prepoznatljivost. Da mi je to rekao daleke godine šeste na pedeset i sedmu, bila bi to znanstvena fantastika. Ali, onu istu sličicu s ikom Puskasa, čovjeka koji je postigao 1.300 golova u karijeri i dalje čuvam.

Po sredini gornjeg dijela te kutije kočoperi se crvenom bojom ime VENEZIA, u nadnaslovu manjim slovima piše MODELLO DI GONDOLA – GONDOLA MODEL, a u podnaslovu MODELLE DE GONDOLE – MODEL EINER GONDOL. U toj smo kutiji daleke godine 1963. moja majka i ja iz duždeva grada donijeli valjda najeksploatiraniji venecijanski suvenir –  crnu, plastičnu dakako, gondolu. Bog zna kamo je i kada ta davnašnja gondola otplovila. Desetljećima je nisam viđao u stanu moje majke na Kantridi, u kojem su od ovog ljeta moji Tea, Ena, Valerija i Marko.

MOJ LJUBIMAC SIVORI – Debitantska sezona edicija “Figurine Panini”, 1961/62.

Dragu sam kutiju otvorio ovih dana. Polako, ne žureći, kao u svetinju, uronio sam u more sličica nogometaša koje mi tako neosjetno, a tako moćno ne daju izroniti iz djetinjstva. Prebirao sam bez reda po tim sličicama, nježno i pažljivo, obećavajući si da ću ih nekih dana opet složiti po nekakvom redu. S tih dalekih fotografijica gledaju me ljudi koji su mi onda bili nekako stari, ozbiljni, a sada vidim mlada, u nekih golobrada, gotovo dječačka lica. O, koliko su mi te sličice bile prevažne u godinama kada sam te idole mog djetinjstva mogao vidjeti samo u prekratkim i prebrzim sekvencama na kraju filmskog žurnala u našem dragom Kinu „Jadran“, na nejasnim fotografijama u ondašnjim novinama.

Te drage crno-bijele sličice, prave pravcate fotografijice, kao da su se smanjile, slova još više, ali i bez naočala poznajem iz prve idole mog crikveničkog djetinjstva opčinjenog nogometom: Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Bernard Vukas, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Branko Stanković, Miloš Milutinović, Frane Matošić, Branko Zebec…

DOBRA TETA KORDIŠINKA

Kako smo dolazili do tih dragocjenih sličica? Poneki bismo dinar skupili odustajući od neke kuglice sladoleda u trima slastičarnicama vlasnika triju nacija, Čeha prezimena Super, Hrvata Bačića i jedno vrijeme najpopularnijeg Šija, za kojega je većina mislila da je Šiftar ili Albanac, ostatak da je Makedonac. A vjerojatno je bio Goranac s Kosova, kao i većina slastičara u to vrijeme.

PRVI “RIJEKIN” REPREZENTATIVAC – Vladimir Lukarić u albumu “Istorija fudbalske reprezentacije Jugoslavije 1920-1999.”

Nešto bismo zaradili prodajući staro željezo, zapravo razne kovine, od kojih je najcjenjeniji bio bakar, nešto noseći plastično napuhano životinjsko carstvo Foto Ivančiću, najslavnijem crikveničkom fotografu. Nešto na neki drugi način: postavljanjem čunjeva u kuglani u Vinodolskoj ulici, koju pamtim i neasfaltiranu, skupljanjem loptica učitelju tenisa i nastavniku fiskulture Branku Banjaninu, nešto… Tada bismo pohrlili do jedne od triju ondašnjih butiga, kod barba Matejčića, barba Zoričića i tete Kordišinke. Kupovali bismo čikuladicu, zapravo neku okamenjenu šećernu tablicu između koje i omotnice nas je čekala sličica nogometaša. Otvarali smo je polako, gotovo poput pasioniranog igrača pokera, silno želeći dobiti sličicu koju još nemamo.

Tugu dobijanja „duple“ sličice uvijek je liječila dobra teta Kordišinka. Dopuštala nam je da sličicu i omot polako vratimo već kupljenoj „čikuladici“ i izaberemo novu. S vremenom bismo ipak skupili poprilično „duplih“ sličica pa smo ih mi „sličičari“ mijenjali među sobom i drugim sličičarima.

OBOJENA I MUTNA, ALI DRAGA “RIJEKA” – Sličice iz sezone 1961/62.

Duple smo sličice rijetko razmjenjivali jedna za jednu! Ma, dajte, dajte, dragi vi! Franjo Woelfl je uvijek vrijedio više nego Krešo Pukšec, Zlatko Čajkovski više nego Božidar Pajević, Frane Matošić više nego Krešimir Arapović, Rajko Mitić više nego Ivan Zvekanović, a Dobroslav Krstić više nego Pavle Ristić. Ohohoj više…

KOŠTAČICE I ČRNO-BELO

SLOŽNA BRAĆA – Giuseppe, Umberto, Franco Cosimo i Benito Panini na snimku iz 1966.godine FIGURINE PANINI – OD ZEMLJE DO MJESECA
Figurine Panini, iliti sličice Panini, iz Modene, već gotovo šest desetljeća svojevrsni su pratitelj ne samo talijanskog nego i svjetskog nogometa. U gotovo 130 zemalja svijeta moguće je kupiti samoljepive sličice u bojama najpoznatijih svjetskih nogometaša. Te sličice nisu mamac samo za dječake zaljubljene u nogomet. Ostrašćenim skupljačima godine nisu važne, važno je ispuniti cijeli album sličicama, ponajviše one sa svjetskih nogometnih prvenstava. Po nekim procjenama i u ovoj „mundijalskoj godini“, sličice sudionika Svjetskog prvenstva u Rusiji rasprodane su. Kad su 1960. godine prvi put počeli prodavati sličice s cvijećem, braća Benito i Giuseppe Panini nisu ni sanjali da će njihova kompanija jednog dana vrijediti milijardu dolara, da će imati više od 1000 zaposlenih i da će steći kultni status kakav odavna uživa. Braća su otvorila lanac kioska s novinama i na njima su se pojavile sličice koje tvrtka iz Milana nije uspijevala prodati. Benito i Pepe otkupili su njihov proizvod, upakirali ga po dvije sličice u paketiću i ubrzo prodali tri milijuna paketića. Ostalo je, kažu kroničari , povijest. Prepoznatljivi zaštitni znak tvrtke je vitez. Kažu da je za viteza bio zaslužan Giuseppe, veliki ljubitelj enigmatike, dok je rabio pseudonim – „Vitez“. Već u sljedećim dvjema godinama Panini su prodali nova 44 milijuna paketića po cijeni od deset lira i kotač zamašnjak se zahuktao. U tvrtku su ušla i ostala dva brata, Umberto i Franco, sestre Veronica, Maria i Norma, a majka je preuzela kontrolu financija. Godine 1964. počeli su prodavati album sa sličicama talijanskih nogometaša, ali svijet počeli osvajati uoči Svjetskog prvenstva 1970. godine. Proizveli su prvi album sa samoljepljivim sličicama i prvi koji se počeo prodavati izvan Italije. Do ove „mundijalske“ godine prodane su milijarde sličice. Svjetsko prvenstvo u Rusiji potvrdilo je da su uz Francusku svjetske prvakinje i sličice „Panini“. Posljednji od braće Panini, Umberto, umro je prije pet godina, sličice „Panini“ nastavljaju pobjedničkim stazama. Netko matematici sklon izračunao je da se prije i za Svjetskog prvenstva u Rusiji prodanim sličicama „Panini“, poredanima jednom za drugom – moglo „popločiti“ put od Zemlje do Mjeseca. Idemo dalje, Sempre avanti.

Najviše smo sličica skupili nadmećući se istim tim sličicama. Igra je bila znana. S vremenom se uvriježila praksa po kojoj smo imali posebne igraće sličice, na poleđinu kojih je nekada zalijepljen još jedan papir. Te smo sličice zvali koštačicama– za koštat. Čuvali smo ih kao malo vode na dlanu, a za udaranje po sistemu črno–belo davali neke druge sličice.

Jedno vrijeme, ni danas ne znam zašto, na mojoj je koštačici bio nogometaš koji se zvao Kosta Tomašević, koji nije bio ni blizu maestralnosti mog nogometnog idola Stjepana Bobeka. Koštačicu je valjalo staviti na kažiprst i srednjak lijeve ruke, onako da malo viri preko kažiprsta, a onda je jakim, ali i odmjerenim udarcem srednjaka desne ruke uputiti što bliže do zida ili čak i „uspeti“ je, „zalijepiti“ o zid. Ta je moja pobjedonosna koštačica bila efikasnija i od Koste Tomaševića, koji je bivao i prvim jugoslavenskim strijelcem sezone. Nerijetko bi se „zalijepila“ o zid.

Nekolicina nas bi, dakle, čučnula ili i kleknula dva-tri metra od nekog ravnog zida i krenula u nadmetanje. Prvoplasirani bi pokupio sve sličice igrača i stavio ih drugoplasiranom na ispružene prste, poleđinom na vidjelu, a onda vješto udario dlanom po dlanu.

Zrakom bi zalepršao črno-beli svet. Kada bi sličice pale na tlo, črne, a to će reći one s likom nogometaša, pripale bi prvoplasiranom, ponekad čak svih pet, recimo. Češće bi ostalo belih, koje bi drugoplasirani stavio na ruku trećeplasiranom i nastavio rulet – črno-belo. Bio je to sistem črno–belo, neparnim črno, parnima belo. Takav način stjecanja sličica zvali smo rabanjem: »Si ča urabal?“.

Pamtim mnoge svoje pobjede, ali još više najveći poraz. I to na mom, domaćem terenu, pred ulazom u Villu „Jadranku“ u kojoj smo stanovali. Igrali smo Kvaka, Bero, moj susjed Duško, inače ne baš neki sličičar, i ja. Baš sam tog dana u čikuladici, prvi u Crikvenici, dobio Vukasa u  bijelom državnom dresu, na kojem je po prsima bila uska državna zastava s grbom.

Ondašnja je reprezentacija u pravilu igrala u plavim dresovima pa mi je Bero za tog raritetnog Vukasa ponudio čak dvadeset i pet sličica – koje sam izaberem iz njegovog starog takujina!. Da ne duljim, Bero mi je urabal svih tih dvadeset i pet sličica i zadržao kultnog Vukasa, dakako. Ostadoh i bez Bajde i bez pustih sličica.

Velemajstor je bio Bero.

LUKA I MARA

NAJSKUPLJA SLIČICA U 57.GODIŠNJOJ POVIJESTI EDICIJA “FIGURINE PANINI” – Lik Faustina Goffija na burzi prodan za 121 euro FAUSTINO GOFFI NAJSKUPLJI Sličice nogometaša godinama su već na internetskoj ponudi i potražnji. Uvijek nekom od pasioniranih skupljača nedostaje baš neka, tj. nedostaju baš neke sličice, kojima žele do kraja ispuniti album. Cijenu određuju ponuda i potražnja, a skuplje su sličice iz nekih starijih vremena. Tako, primjerice, ni slučajno među najskupljima nisu sličice Messija, Christiana Ronalda ili Luke Modrića , čak ni negdašnjih i svevremenskih velikana poput Pelea, Maradone, Beckenbauera, Eusebija, Bobbyja Charltona, Ferenza Puskasa, Di Stefana… Do sada najskuplje prodana sličica iz riznice „Figurine Panini“ je ona s likom nikada slavnog, iako ubojitog, talijanskog napadača Faustina Goffija iz Serie B, sezona 1967/68., u kojoj u dresu „Padove“ igrao 18 puta i postigao 4 gola. Sličica tada 23. godišnjeg Goffija (rođenog 21.veljače 1945. u Koelnu) promijenila je vlasnika za – 121 euro. Takvu cijenu do sada nije postigla nijedna druga „Paninijeva“ sličica. Faustino Goffi seniorski je nogomet zaigrao u „Trevigleseu“, za koji je od 1963. do 1965. na 66 utakmica postigao 15 golova. Onda je redao sljedeće klubove: 1965/66 „Padova“(13 – 4 gola), 1966/67 „Monza“(22-7), 1967/68 „Padova“(18-4), 1968/70 „Treviso“(75-20), 1970/72 „Lacco“(82-22), 1972/74 „SPAL“(60-11), 1974/77 „Triestina“(63-17). Nikada nije zaigrao u Serie A, a najviše je dosegnuo Serie B u „Padovi“ – ta je njegova je sličica najskuplja u povijesti „Paninija“. Goffi je jednom bio i prvi strijelac Serie C, a igrao je i u Serie D. Za nekog skupljača sličica Faustinov lik bio najvažniji. I to je nogomet.

Kada sam prije pedeset i devet godina zauvijek otplovio iz Crikvenice  spoznao sam da Riječani, i to i Sušačani i Fjumani, više govore kartine nego sličice, a sve rjeđe igraju – tko će sličicom bliže zidu. Bili su pragmatičniji, nisu voljeli našu kirsku i kotorsku ljepotu igre. Ovdje se jednostavno na zidić, na beton, bilo na kakvu podlogu ,stavilo sličice, licem prema tlu, i onda šakom ukrućenom u školjku (kao kad onom gumenom alatljikom želite potisnuti nečist u lavabou ili banji) udaralo po sličicama, naizmjence. Opet sistemom »črno–belo« – ali bez prethodnog nadmetanja za prvu poziciju.

NAUM MEĐU ASOVIMA – Veljo Naumović, najveća “desetka” u povijesti “Rijeke” na sličicama uz čokoladu “Zvečevo” iz sredine šezdesetih 20.stoljeća.

Svatko dao po jednu kartinu, a ako su igrala samo dvojica svatko po dvije kartine. Koliko preokrenutih kartina, s likom, dakle, prema našim očima – toliko pobjedniku u džepu. Do posljednjeg preokretanja. Moram priznati da je i u takvom nadmetanju bilo pravih majstora, ali, neka se nitko ne naljuti, nije bilo i nema ljepote, tehnike, majstorstva, čari… Starim smo načinom još igrali na Krnjevu, tada i više nego sada zvanom San Nicolo. Uccio, Dare, Gaspare i ekipa, a s Torette jedno vrijeme samo ja.

U Rijeci sam zatekao i sličice/kartine kakvih u Crikvenici nisam viđao. Neki su imali još prijeratne talijanske kartine s kojih su me gledali Piola, Meazza, vratar Olivieri, stariji Mazzola (Valentino) i suigrač mu Fjuman Ezio Loik ili čak i Fjuman s Rujevice Roberto-Berto Sternisa (pisan i kao Sternissa ili i Strnica)… Mi u Crikvenici, međutim, nikada nismo vidjeli prijeratne jugoslavenske sličice s likovima Ice Hitreca, Moše Marjanovića, Ace Živkjovića, Franje Glasera, Aleksandra Tirnanića, našeg Sušačanina Slavka Šurdonje (u dresu BSK-a), Oskara Jazbinšeka…

Početkom šezdesetih prošlog stoljeća naše sličice više nisu bile prave fotografije na fotografskom papiru nego neke sve mutnije, nevješto obojene uz dodatak nekih kičastih detalja. Neke od takvih, doduše tehnički pedantnije , možda i proizvođene u Rijeci, znali smo bez popratnih čokoladica kupovati u nekom podrumu u blizini građevinske škole.

LEGENDARNI IGRAČ “RIJEKE” KAO INTERNACIONALAC U AUSTRALIJI – Ferdo Dunaj

Albumi su se pojavili krajem pedesetih i početkom šezdesetih prošlog stoljeća, a jedan vremešniji od njih, za mog ljetovanja u Makarskoj, dao mi moj vršnjak , prezivao se kao i slavni reprezentativac Mrkušić. Sličice nogometaša i njima posvećene albume na tržište su stavili splitski »Bobis «, zagrebački Kraš“ i požeško »Zvečevo«, fotografije su bile crno-bijele, solidne kvalitete.

Neki drugi gotovo anonimni proizvođači, pionirskih sličica u bojama, ali često toliko »ni nalik« stvarnim likovima, uvrstili su, naravno i nogometaše „Rijeke“, koja je od 1958. bila prvoligaš. Od tih sličica najdraže su mi bile one s likovima Vladimira Lukarića i Marijana Brnčića ,koje sam znao još iz Crikvenice. Luka je rođeni Crkveničan (po ocu vrbenskih korijena), a Mara Tribaljac pa me s njim upoznao moj razredni pajdaš Nikica Dundović, po majci Adi Kučan, tribaljskih korijena. Na tim sličicama potpisu uvijek i nije valjalo vjerovati.

FERATA JE TREĆI SLIJEVA U SREDNJEM REDU – Sličice nogometaša “Hajduka” iz sezone 1931/32.

SNOVI U GROMAČI

Albumi u maniri tvrtke »Figurine Panini« pojavit će se tek u sedamdesetim godinama i zvat će se »Fudbaleri i timovi«. Skupljat će ih moj sin Marko, ali dopunjavati i ja. Mnogi od tih vrsnih najprije crno-bijelih, a poslije portreta u bojama, odlično će mi poslužiti za crtanje karikatura.

Godinama se već izdavanjem sličica i albuma bavi i moj bivši gimnazijski učenik Sanjin Kurević, koji je u sebi, dok je pripadao pisanom novinarstvu, imao i nerv i strast rasnog reportera. Sanjin je iznjedrio i album sa sličicama »Ajmo »Rijeka«!«. Bio je to pravi potez, bum. Poslije je nastavio albumom hrvatskih nogometnih prvoligaša, u sezoni u kojoj su prvoligaši jedini put u životu bili i „Rijeka“ i „Orijent“. Jedan mi je taj album s kompletom sličica darovao – »da su mi pri ruci face za karikature«.

Odavna ne skupljam sličice nogometaša, čak ni one što su ih reklamno znale darivati naše novine. Posljednjih godina znale su me oduševiti sličice s karikaturama slavnih nogometaša u bojama, bile su zaista izvanredne. Neke su , pak, bile manirističke, sve je nekako sjajno nacrtano, ali nije pogođen lik, narav, duh nogometaša. Segmentalno je sve u redu, i oko i nos i usta i kosa, a sve zajedno – ništa. Ali, industrija radi. Ali, svako vrijeme nosi svoje.

ZLATNI OLIMPIJCI IZ MOG ALBUMA AUTOGRAMA – ŠOŠKIĆ, JUSUFI, ŽANETIĆ, PERUŠIĆ i TAKAČ 1960. su sa suigračima bili nogometni pobjednici Olimpijskih igara. Autograme su dali prije Rima, na pripremama u Makarskoj.

Nekih sjetnih ura, kada sam sa sobom, poželim izaći iz našeg drugog crikveničkog stana, u Villi „Jadranki“, i, da nitko ne vidi, zavući ruku u znanu škulju u gromači, zidiću vrta u kojem su bile četiri smokve. I potražiti sličice nogometaša, koje sam tamo sakrio od tog dana ljutog oca . Valjda sam učinio što nisam smio pa me htio lišiti mojih papirnatih nogometnih idola. Pogriješio sam… Moj je otac bio nagao, ali meka srca, planuo bi i pokajao se u sljedećem trenu. Ne bi on mene nikada lišio ni Beare, ni Bobeka, ni Vukasa ni Woelfla, volio je on nogomet, prvi me vodio na nogometne utakmica na nama tada najdražem igralištu pored Dubračine. Sanjar kakav sam, dao bih ruku u vatru da bih u gromači napipao i pronašao moje stare sličice. I pozvao Kvaku, Jura Kolihaja i još nekoga da vidimo ki će bit bolji, ki će urabat više sličic. Tko zna, možda nas negdje daleko, a tako blizu, čekaju sve naše sličice. Nikad nas nisu prestale voljeti.

LEGENDE “MILANA” I TALIJANSKE REPREZENTACIJE – Otac i sin Maldini na figurinama “Panini”.
PAOLO MALDINI IZNAD SVIH
Paolo Maldini, uistinu legendarni nogometaš „Milana“ i talijanske reprezentacije, nije samo nezaboravan po nogometnim učincima vrijednim i poštovanja i slave, nego i kao svojevrsni rekorder sličica „Panini“. Sličice velikog braniča milanskog, talijanskog i svjetskog nogometa, naime, za Paolove igračke karijere, pojavile su se u čak dvadeset i četiri „Paninijeva“ albuma, što nije uspjelo nijednom drugom nogometašu. Paolo Maldini rođen je prije pola stoljeća u Milanu, 26. lipnja 1968.godine. „Crveno-crni“ dres prvi put je odjenuo kao desetogodišnji dječak i – nikada nije igrao ni u jednom drugom klubu! Kao što se nekada govorilo, kopačke je o klin okačio 2009. godine. U prvoj je momčadi „Milana“ prvi put zaigrao 1984. I nanizao 647 utakmica i postigao 29 golova u Serie A, igrajući četvrt stoljeća. Prvak Italije bio je 1988, 1992, 1993, 1994, 1996, 1999. i 2004.godine. Prvak Lige prvaka bio je 1989, 1990, 1994, 2003. I 2007. godine, Europski Superkup je osvojio 1989, 1990, 1994. i 2003.godine, a Interkontinentalni kup 1989. i 1990. godine.
Paolo Maldini je u reprezentaciji Italije od 1988-2002.godine igrao 126 puta i postigao 7 golova, a čak 64 puta bio je kapetan momčadi. Na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji osvojio je treće mjesto, a 1994. godine u SAD-u – drugo. Italiju je je u finalu Romariov Brazil nadjačao tek boljim izvođenjem jedanaesteraca. Kobni penal za „Azzure“ promašio je „Zlatni repić“ Roberto Baggio. Godine 2000. Paolo nije imao sreće ni u finalu Evropskog prvenstva, opet se morao se zadovoljiti srebrom. Paola sam uživo gledao na dvama „vječitim derbijima“, protiv „Intera“, dakako, na San Siru ili službeno Stadionu „Giuseppe Meazza“. Bio je kao i uvijek na visini zadatka, ali i – korektnosti. Nije mi se slučilo da se upoznamo, ali sam u Rijeci upoznao, a u Opatiji karikaturalno portretirao, Paolovog oca Cesarea, također nekada prvotimca i trenera „Milana“ i reprezentativca, inače rođenog Triještina (Trst 1932.-Milano 2016.), koji je nogomet i zaigrao u „Triestini“ (32 seniorske utakmice) – nikada nisam uživo gledao. Cesare je u dresu „Milana“ odigrao 347 utakmica i postigao 3 gola, a potom u sezoni 1966/67. odigrao još 33 utakmice u dresu „Torina“. Za reprezentaciju Italije (od 1960-1963.) odigrao je 14 utakmica. Da je u jeseni 1966. još igrao za „Milan“, gledao bih ga (23.prosinca 1966.) na Maksimiru u utakmici u kojoj je „Dinamo“ pogotkom mog starog sportskog prijatelja Slavena Zambate pobijedio 1:0. Cesare je bio klasični centarhalf, iako ne i robustan, već vitak poput manekena, staložen, pouzdan. Istinskog gospodina Cesarea upoznao sam u Rijeci, a karikaturalno portretirao u Opatiji, 7. studenog 1983.godine. Vodio je mladu reprezentaciju Italije, koju je Jugoslavija uvjerljivo (5:1) svladala na Kantridi. U redovima pobjednika igrao je naš riječki „Doktor“, Nenad Gračan, koji se dogodine okitio i olimpijskom broncom u Los Angelesu.