[IN MEMORIAM] RT DOBRE NADE: TRI DESETKE

Mišu Cvijanovića u dobra sjećanja ispratit ćemo sa četiri najdraže njegove kolumne objavljene na portalu Torpedo media, po izboru naših urednika i kolumnista. Kolumnu Tri desetke odabrao je Nikola Cvjetović.

Taj tjedan slavili smo ispunjenje želja. Njegovih jer je gledao treću najveću nogometnu desetku u Rimu, a naših jer je pristao na suradnju s tek pokrenutim portalom Torpedo media. Veselju nije bilo kraja. I prvi zadatak odradili smo neuobičajeno. Prema dogovoru veliki “skalp” na koji se potpisao Messi trebao sam digitalizirati u Lovranu, na jednoj usputnoj kavi na kojoj je kratio vrijeme čekajući Gordanu da završi s terapijom. No, uzbuđenje je bilo očito veće, pa je karikaturu zaboravio kući, a ja sam otišao u Lovran neobavljena posla. No, obećanje je obećanje, a čitatelji ne smiju biti zakinuti, pa smo po njegovom povratku kući karikaturu s Messijevim potpisom digitalizirali na haubi njegove Škode na Preluku. Jer, čitatelji i kvalitetan tekst uvijek su na prvom mjestu! Ova situacija možda najbolje ilustrira koliko je Cviji, bez obzira na to što je bio u mirovini, bilo stalo do onoga što je najbolje radio cijeli život – novinarstva. A stalo mu je jako. Poziv da nam se priključi prihvatio je odmah, bez puno razmišljanja. I krenuli smo u velikom stilu – Pele, Maradona i Messi… O tri nogometne desetke pisala je ona četvrta – novinarska desetka – MCC. PS. Cvijo, hvala Vam na svemu!

_______________________________________________

Napokon sam uživo, na rimskom Olimpicu, gledao i treću veliku “desetku” svjetskog nogometa Lea Messija. Pelea sam gledao u Zagrebu, a Maradonu u Firenci. S nogometnim idolom mog djetinjstva Stjepanom-Štefom Bobekom sam u poznim godinama naše najumnije “desetke” i prijateljevao, a gledao ga samo na dvjema veteranskim utakmicama. Ferenca Puskasa , za neke nogometne znalce najveću svjetsku “desetku”, upoznao sam u njegovim trenerskim godinama, 1978. u Zürichu. Kao odanik nogometa – sretan sam čovjek.

PORTRET “OVJEREN” LEOVIM POTPISOM – Lionel Messi u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

U mom crikveničkom djetinjstvu i ranom dječaštvu postao sam strastveni čitač, do šestog razreda Osnovne škole “Vladimir Nazor“ pročitao sam doslovno sve knjige iz dječjeg dijela naše  crikveničke knjižnice. Bio sam i darovit crtač, jedan od onih koje je naš profesor likovnog odgoja, akademski kipar i Meštrovićev učenik Zvonko Car od milja zvao:“Jožiću moj!“ – bez obzira kakvo nam je bilo ime. A propos, Zvonko Car je i autor „Djevojke s galebom“, koja je u Opatiji 1956.godine zamijenila kip „Madonne del Mare“, a Caru je model bila supruga predsjednika Kotara Crikvenica Dušana Cvetića, koji je tragično stradao u prometnoj nesreći. U, nažalost, odavna pokojnom Kinu „Jadran“ gledao sam valjda sve filmove i u „kaubojskim“, kako smo mi mulci zvali westerne, uvijek navijao za Indijance. Nadmetali smo se šesticama, što će reći kovanicama starog novca, špekulama, koje sam preselivši se prije pedeset i devet godina s roditeljima u Rijeku, naravno, zvao špigulama, a sličice nogometaša kartinama. Vozili smo i kola po crikveničkim parkovima i uz balustradu, oponašajući našeg idola Miku Šnjarića i ostale velikane našeg speedwaya. Ali, više od svega volio sam igrati nogomet! Sve su lopte tada u Crikvenici bile bale, čak i krpenjače, a ne samo one silno tvrde gumene domaćeg proizvođača „Borova“, a ona prava, kožnata lopta, kakvom su igrali naši nogometni idoli Rato Blažić, braća Lukarići, Zrnčić, Car-Solarić, braća Milenkovići (otac Milan-Dido i stričevi Miluto i Ivić poslije istaknutog igrača „Rijeke“ Nikice-Dida Milenkovića) zvala se – fuzbal!

Igra je bila nogomet, ali je nogometna lopta bila fuzbal, jedanaesterac elver, pomoćni sudac autrihter, prekršaj faul, a igranje rukom enac – tako su po domaću izgovarani neki poprilično drugačiji njemački nogometni pojmovi. Asove ondašnjeg jugoslavenskog i svjetskog nogometa u tim prijetelevizijskim vremenima gledali smo samo koju minutu u filmskim žurnalima, kratkim u  predigrama filmova. Budući da su tada nogometni dresovi nosili brojeve od 1 do 11, točno su se znale uloge – golman je uvijek bio broj 1, desni bek broj 2, desno krilo broj 7, centarfor broj 9, a u pravilu je najveći znalac, kreator igre, nosio broj 10 i bio lijeva spojka, a za starije „kibice“, kako su onda zvani navijači, i lijeva polutka, talijanski ih tifozi i sada zovu fantazistima.

Od tada sam zavolio nogometne „desetke“, najviše našeg Stjepana-Štefa Bobeka, po mnogima najumnijeg hrvatskog i jugoslavenskog nogometaša uopće, s kojim sam, ponosim se time, i u njegovim poznim godina prijateljevao i bio jedan od čestitara na njegovom posljednjem rođendanu. A prvi put ga vidio kao desetgodišnji dječak na prelijepoj crikveničkoj plaži. Dobri Štef i njegova graciozna supruga Olga ležali bi na „lignštulima“, a mi posjeli u krug oko njih i gledali nogometnog umjetnika. U svijetu je pak najslavija „desetka“ bio Mađar Ferenc Puskas, prvi as „Honveda“ i mađarske reprezentacije, koji je poslije upada sovjetskih tenkova u Mađarsku 1956. emigrirao u Španjolsku i bio uz Di Stefana najjači igrač „Reala“ i španjolski reprezentativac. Velikog Puskasa upoznao sam 1978. godine u Zürichu, kada sam kao glavni urednik lista NK „Rijeke“ izvještavao s izvlačenja parova u prvom nastupu „Rijeke“ u Kupu pobjednika kupova. U „Sheratonovom“ hotelu „Atlantis“ u moru velikana evropskog nogometa Puskas je bio najslavniji. Ferencov stari prijatelj Slobodan Ćosić, tada savjetnik u NK „Rijeci“, upoznao me s nogometnim velikanom, koji, se sjetio svojih starih sportskih suparnika i prijatelja Beare, Bobeka, Vukasa, Čajkovskog i – pozirao mi za karikaturu. Ta karikatura s Puskasovim potpisom, nažalost, završila je nekom fasciklu zagrebačke „SN-revije“, za koju sam tada pisao. Bolno mi nedostaje i danas, ali je sjećanje na dragi susret ostalo zauvijek.

PELE U SNIJEGU „MIRAMAREA“
Nekada nekako najgospodskiji crikvenički hotel „Miramare“ daleke godine 1905. dao je izgraditi Mađar Bela Rimanoczy. Nažalost, već „Isusova leta“ razapet na križ prestrpljivo čeka na uskrsnuće. A 1958.godine u njemu sam uz podosta Crkveničana prvi put gledao televizijski prijenos nogometne utakmice i to baš sa Svjetskog prvenstva u Švedskoj, u kojoj će kao novopečeni  osamnaestogodišnjak bljesnuti Brazilac Pele, bogomdana “desetka”. Ekran je bio prepun „snijega“, ali smo bili oduševljeni majstorskim driblinzima i atraktivnim pogocima tada ustoličenog najmlađeg nogometnog kralja na svijetu, Pelea. I sada mi je pred očima onaj trenutak kada je jedva osamnaestogodišnji dječak među iskusnicima, plakao pri dodjeli pobjedničkog pehara. Do kraja briljantne karijere još će dva puta biti svjetski prvak, 1962. u Čileu i 1970. u Meksiku. Tog toplog ljeta nisam ni sanjao, a kamoli slutio, da ću jedanaest godina poslije, 12.rujna 1969. godine, kao horarni novinar i zagrebački student, na Maksimiru, uživo gledati velikog Pelea, u dresu „Santosa“, u prijateljskoj utakmici s „Dinamom“(1:1). Strijelci su bili Gutzmirtl i Edu, a u nekoliko maestralnih minijatura „O Rei“ digao na noge 60.000 posjetitelja. Mudri su Latini rekli da se o ukusima ne raspravlja, de gustibus non est disputandum. Zato mirne savjesti mogu reći da je za mene Pele bio i ostao najveća „desetka“ u povijesti svjetskog nogometa. Nogometni as, umjetnik, džentlmen. Službeno Edson Arantes do Nascimento, za cijeli nogometni svijet samo Pele, jedan i jedinstven.

”BOŽJA RUKA“ DIEGA MARADONE
Poslije je nogometni svijet obožavao Diega Maradonu, veliku argentinsku „desetku“. Za mnoge je bio „Mali zeleni“, nogometni vanzemaljac. Za razliku od besprijekornog atleta Pelea, Diego je u
punoj snazi bio čvrst, snažan, onizak i zdepast, ali u slalomima nezaustavljiv. Ne samo u susretu s Englezima, nego i mnogim drugima, znao se dočepati lopte na centru i prijeći sve redom strelovitim driblinzima, a onda varkom poslati u pogrešnu stranu protivničkog vratara i ušetati se s loptom u mrežu. Ali, znao je Englezima na Svjetskom prvenstvu dati i gol rukom pa još, ne stideći se, reći da to nije bila njegova nego božja ruka. Cijenio sam Diegova umijeća i moći, ali ne bih bio iskren kada bih rekao da sam ga volio. Uživo sam ga gledao na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. na utakmici Argentina-Jugoslavija, jednog pakleno vrućeg firentinskog poslijepodneva. Utakmica je u regularnom vremenu pa i poslije produžetaka završila rezultatom 1:1, iako je Jugoslavija od 26′ igrala s igračem manje – zbog dvaju prekršaja nad Maradonom (ne baš „krvničkih“) sudac je isključio njegovog čuvara Šabanadžovića. U izvođenju jedanaesteraca Argentinci su bili i spretniji i sretniji i otišli u polufinale, ali Maradona Tomicu Ivkovića, sadašnjeg trenera „Slavena BELUPO“ – po drugi put nije svladao. Tomo mi je jednom pričao o tim dvjema obranama:

– Kad sam bio u »Sportingu«, a Maradona u »Napoliju«, 1989., igrali smo u Kupu UEFA, 0:0 u Lisabonu i u Napulju. Maradona je pucao odlučujući penal za »Napoli«, ako da gol gotovo je. Uzima loptu, a ja mu velim: »’Ajd’ da se kladimo da ga nećeš dat’!«. Gleda me i ne zna što će. Velim:»Sto dolara da ga nećeš dat’!«. Sudac, Francuz, smije se, a Maradona viče: »Dobro, u redu je, važi!«. Obranim mu penal. U svlačionicu smo ušli zajedno, dao mi je odmah sto dolara, ha, ha, ha i još dres za uspomenu. I u Firenci sam osjećao da ću mu obranit penal, ali se Diego više nije htio kladit. Dođe taj penal, Maradona stavlja loptu na bijelu točku, a ja mu vičem:»Tu ćeš ga pucat’, znam ‘di ćeš ga pucat!«. Pogleda mene i odmah spusti glavu, bil je nervozan. Zaleti se, a ja u tom momentu odem – u kontra stranu, ne u onu koju sam mu rek’o. I uhvatim loptu! Ali, nismo imali sreće, fulali su Piksi, Hadžibegić i Brnović. Izgubili smo 4:5…

A propos iz te vruće Firence pamtim dragu anegdotu. Riječki odvjetnik i moj dobri prijatelj Branislav Švegović, za mnoge Švego, a za najdraže i Braco, častio je tom utakmicom svog starijeg suigrača iz “orijentaških” dana Saverija-Sava Milinovića. Poraz Ivkovića i drugova zalijevali su pravim kapljicama i na kraju – zaboravili kako im se zove hotel. Nijedan im nije ličio na njihov, dok dobri Savo u jednom trenutku nije uskliknuo: “Braco, domislel san se kako nan se zove naš Hotel!”. Kako? Albergo! Ha, ha, ha…

RIM OTVORENI GRAD
Najbolja suvremena „desetka“, doduše više brojem dresa, nego ulogom, bez konkurencije je Lionel Messi. I ne pamtim koliko sam ga puta gledao na malom ekranu, diveći se njegovom naoko tako jednostavnom, a najčešće nezaustavljivom driblingu, hladnokrvnim filigranskim minijaturama u gustišu protivničkog šesnaestercima, neumoljivo preciznim pogocima i iz igre i iz slobodnih udaraca, jedanaesteraca, ali i čudeći se njegovoj neuobičajenoj neemotivnosti ili barem neiskazanoj emociji – ni nesputana radovanja ni očite tuge, gnjeva pravednika. Ekran je ekran, poželio sam Messija i uživo gledati. Zato sam u društvu mlađeg sina Marka, službeno hrvatskog sportskog novinara godine 2017.godine, minuloga ponedjeljka četvrti put u životu svjedočio da svi putovi vode u Rim, doduše zrakom. Volim Rim još iz vremena kada sam o njemu samo sanjao. U srcu mi je zauvijek onaj topli, ljudski film „Rim otvoreni grad“, rodonačelnik neorealizma, redatelja Roberta Rossellinija, uz kojega je koscenarist bio i Federico Fellini. U srcu mi je zauvijek duševni, čestiti i hrabri svećenik, don Pietro Pellegrini, otjelotvoren i darovan dušom neumrlog velikana talijanskog filma Alda Fabrizija. Svećenik patriot, koji je štitio i komuniste, borce za slobodu Italije, založivši tom plemenitom cilju i vlastiti život. Kako ne suosjećati s boli hrabre žene Pine, u tako životnoj glumi Anne Magnani?

Kada sam prvi put leđima okrenut bacio nekoliko lira u vodu Fontane di Trevi pomislio sam na ljupku, a do kraja rata plemenitu humanitarku Audrey Hepburn, kao princezu, i naočitog Gregory Pecka kao poštenog novinara u „Prazniku u Rimu“. Kada sam… Volim Rim, u kojem je moj sin prvorođenac i likovnjak Nemanja imao mnogo zapaženih izložaba (i sada u galeriji suvremene umjetnosti Macro u Via Nizza), Rim u kojem je istaknuti glazbenik, violinist, do mirovine bio moj prijatelj Franco Squarcia, veleposlanik Hrvatske naš Riječanin Damir Grubiša, novinar i sada Riječanin Silvije Tomašević… Volim Rim jer je uistinu uvijek – otvoren grad. Usprkos svojoj višetisućljetnoj povijesti i slavi nikada nije postao bešćutni megapolis nego sjajni mozaik malih duševnih gradića, četvrti naravno, u kojima se uvijek osjećam kao da sam kući.

DAVID I GOLIJAT NA “OLIMPICU”
U utorak sam, da sebi ne povjerujem, prvi put bio na kultnom Olimpicu, na uzvratnoj četvrtfinalnoj utakmici Lige prvaka, u koju je ”Barcelona“ ušla s domaćom pobjedom 4:1, što domaćoj ”Romi“ nije davalo neke realnije šanse za ulazak u polufinale. Prije ulaska u gledalište ”Olimpica“ prošli smo pored statua sportaša, natprirodne veličine, u stilu antike, nastalih u doba Mussolinijevih i Hitlerovih želja da njihovi sunarodnjaci izgledaju poput nadčovjeka. Naravno da te statue odavna ne uspijevaju fascinirati ni namjernike ni slučajnike, ali je u meni ipak proradila zerica lokalpatriotizma. Među tim sportskim divovima u kamenu je isklesan i Romeo Milinovich, gorostasni riječki nogometaš između dvaju svjetskih ratova. Navijali smo, naravno, za „Barcelonu“, zbog našeg Rakete, Ivana Rakitića, dobrog nogometaša i dobrog čovjeka, odanog prijatelja, ali od prve do posljednje minute – to nije bila o n a ”Barcelona“, a Messija nigdje bilo nije. Lopte iz njegovih slobodnih udaraca završavale su visoko iznad gola, nijedan mu dribling nije urodio plodom. Sistem ”lako ćemo“ gorko se osvetio miljenicima Katalonije. Na travnjaku je zapravo igrala samo jedna momčad „Roma“, David je još jednom pobijedio Golijata, koji je vrlo lako mogao doživjeti još teži poraz. „Barcin“ je trener vatru počeo gasiti kad je kuća izgorjela, a njegovi igrači i na terenu nisu imali vođe. Utakmica je prošla pored Messija. Iako sam ga dan prije utakmice karikaturalno portretirao, što je Leo, zahvaljujući Raketi, potvrdio i potpisom uz karikaturu – ipak mi je ostao dužan. U njemu nije bilo ni plemenitaštva Pelea, ni nepredavanja i „grinte“ Maradone. A kako me oduševljavao na malom ekranu…

Oduševili su me i igrači i navijači „Rome“. Odavna nisam bio u tako mnogoljudnom gledalištu, na tako važnoj utakmici, a s tako iskrenim, toplim navijanjem, pjevanjem iz svih grla za vrijeme cijele utakmice, a s toliko pristojnosti, ljudskosti, pažnje. Uokolo nas sjedile su cijele obitelji, pljeskali su i pjevali ozarenih lica, dječica mahala „Rominim“ zastavama, klicala svojima. U trenutku sam opet bio “šezdesetosmaš”, kada je mladost moje generacije vjerovala da može promijeniti svijet:”Budimo realni, tražimo nemoguće!”. Poželio sam nemoguće – da tako bude i u gledalištima naših stadiona. Edin Džeko i njegovi suigrači na travnjaku i predivna publika vratili su mi vjeru u pošteni nogomet i čovječno navijanje. Ta čarobna rimska noć RT JE DOBRE NADE, radi kojeg je valjalo poći u Rim. U Serie A navijač sam „Juventusa“, ali ću ubuduće voljeti i „Romu“, ne onoliko koliko ju je volio moj, nažalost odavna u dobrim spominjanjima, prijatelj i kolega Silvio
Stancich, ali s dubokim poštovanjem.

UBOJITI FIJUMAN VOLK

PORTRET NA KRAJU 20. STOLJEĆA – Stjepan Bobek u karikaturi Miše Cvijanovića-Cvije

Za kraj, spomenimo se i rođenog Riječanina Rodolfa Volka, koji je tridesetih godina bio ubojiti vođa navale „Rome“, a i danas je, poslije više od osam desetljeća(!) na četvrtom mjestu najboljih
strijelaca „Rome“ u Serie A, poslije Tottija (307 golova u 786 utakmica), Pruzza (138-315) i Amedeia (111-234). Volk je postigao 106 golova u samo 161 utakmici – prosjek mu je, dakle, najbolji!
Do prije dvije godine najstariji riječki nogometaš, u krugu starih Fijumana, Sušačana i Riječana omiljeni “Jova” (Giovanni) Car, dijete i odanik Staroga grada, a svojedobno vrstan nogometaš klubova »Juventus Enea«, »Anconitana Bianchi«(Serie C), »Proleter« i »Kvarner«, gotovo do kraja života vitalni sior »Jova«, živo se svojim fijumansko-hrvatskim govorom sjećao Rodolfa Volka: ”Volk je stanovao u Stari grad, se zove ulica Barbacan, e, brada od pasa, ha, ha, ha, se tamo rodio. Je bio veliki igrać i su ga zvali u »Roma«. Onda san ga vidio samo u leto, kad je bio u ferie i kad se vratio trispeta, trissesta u »Fiumana«. Volk je bio slavan u Rimu. Prije utakmice bi dosao na stadion u karocama, bi imao pune ruke lire i bi bacao ljudima. Je bio strasan igrać, bomber, su Rimljani vise volili Volk nego Mussolini. E! Ja kad san doso u Rim, u stanicu, su na svi zidovi bile parole:Volk! Volk! Volk! W Sighefrido! Ma, je volio, mi kazemo trattorie, je sve ćastio, ali su i u svaku trattoriu teli njega ćastit, bi popio i dua litra pa ujutro nije iso na training. A znate kolko je imao lire? Ferraris IV (Attilio, reprezentativac šampionske Italije sa SP 1934. – op. a.) je imao pet hiljada lire na mesec, a Volk ćetiri. To je bila plaća, plus premie. Ali to nije znao saćuvat… A, ćujte, kad su Talijani u Rijeci napravili kuće za radnici od brodogradiliste ste jedan stan, kazemo bez banja je bio, ali je bio pravi stan – za pet hiljada lire. Onda raćunajte… A kada je Volk ćetrdeset osma opet otisao u Italia vise ga nisan vidio…”.

Umro je u ubožnici u Nemiju, u okolici Rima.

Arrivederci Roma!

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }