[IN MEMORIAM] RT DOBRE NADE: VELA PLACA

Mišu Cvijanovića u dobra sjećanja ispratit ćemo sa četiri najdraže njegove kolumne objavljene na portalu Torpedo media, po izboru naših urednika i kolumnista. Kolumnu Vela placa odabrao je Davor Žic.

Što čini dobrog novinara? Koje to sposobnosti valjani „majstor od pera“ mora imati da bismo ga poštovali? Na stranu sada moral, vjerodostojnost, čestitost i druge osobine koje su nužne za ugled u bilo kojoj profesiji, od čistača ulica do predsjednice države – tražimo one kvalitete koje su imanentne baš novinarskoj profesiji. Nećete to naći u udžbenicima iz novinarstva, no osobno sam došao do zaključka da novinara „velikim“ čini umijeće da neke daleke događaje, kompleksne teme ili „idole“ iz sportskih, kulturnih i javnih sfera učini bliskima, poznatima, intimnima. Upravo to je u svojim razgovorima činio Cvijo – uspio bi uspostaviti bliskost između sebe, sugovornika i čitatelja: njegov stil bio je osoban i neposredan, njegove rečenice žive i emotivne.

No, jedna druga osobina velikog novinara čini legendom, a to je da male stvari, „obične“ ljude i svakodnevne događaje predstavi u nekom drugom svjetlu, pokaže nam njihovu novu stranu koju sami nismo zapazili. Cvijo je to radio u brojnim svojim tekstovima, ali meni najimpresivnije u reportaži s riječke place. Izvještaji s tržnice uglavnom su u novinama hrana za „žutokljunce“, novake, ali samo velikani mogu u njima pronaći materijal za priče „veće od života“. (D. Ž.)

Od svih svjetskih tržnica najdraža mi je naša riječka Vela placa. Ona nije samo trbuh grada nego i duša i srce Rijeke. Vela placa nisu pomidori, inćuni, jagode, kisela repa i kapuz, panceta, verdura, šniceli i kokoše, tepli kruh i vrući burek, rožice… Vela placa su ljudi. Kupci i prodavači.

SEZAME, OTVORI SE – Ulaz u prvi paviljon Vele place.

Dio najranijeg djetinjstva proveo sam u Osijeku, koji je i u ranom poraću najstrašnijeg od svih ratova, drugog svjetskog rata, čuvao i esekerski građanski štih. Osijek je za Mađare bio Eszek, a za Nijemce Esseg an der Drau. Essekerima se i sada zovu osječki starosjedioci, kao i dio Zagrepčana Agramerima, dio Riječana Fjumanima…  Iz tih dana pamtim samo neke žive slike, makar i bizarne, nekog bordo otirača ispred ulaznih vrata našeg prvog stana, šljunka u dvorištu našeg drugog stana, bijelog minijaturnog drvenog zečića, što mi ga je darovala dobra i fina susjeda, Židovka, koja je preživjela pogromski pakao fašizma, ali nije vjerovala u dugovječni mir pa je zauvijek ostavila Osijek, otputovala u novoosnovanu (14.svibnja 1948.) državu Izrael. Pismima se javljala mojim roditeljima iz palestinskog kibuca, u kojem je u štali muzla krave, a u Osijeku su joj seljanke donosile svježe mlijeko u stan i uvijek dobivale i napojnice, kolač, popile kavu. Bila je fina osoba, voljela je sve ljude, ne dijeleći ih ni po čemu.

Osječke se pijace ne spominjem, ali mi je majka pričala da su poslije kupnje na pijaci mlade mame s malom djecom znale otići u  slastičarne, u kojima su u vremenima oskudice kolače smjela jesti – samo djeca! Ako su se i mame poželjele  osladiti morale su s dječjeg tanjura jedan kolač krišom spremiti u torbicu i pojesti ga kući.

HARAČENJE  ČREŠANJ
Prva pamteća placa u mom životu je ona u Crikvenici, na rubu Cirkula (onda trga „Pod murvicun“, dijelom sada sadašnjeg Trga Stjepana Radića), na tlu na   kojem je već desetljećima Hotel International, popularni Inter. Iz našeg stana s početka Ulice kralja Tomislava do place bilo je – minutu hoda. Naravno da me povrće uopće nije zanimalo. Čak ni oni blagoslovljeni mirisni pomidori vrbnički (po vrbensku – vrbenski), koji su ranim jutrom stizali „Jadrolinijinim“ brodom „Podhumom“. Stari je parobrod noćivao u Vrbniku, vezan uz stari poret, a poslije Crikvenice, vonjajući na pomidore,  plovio do Rijeke. Ali, i sada pamtim prekrasnu crvenu boju i okus prvih črešanja, najčešće bribirskih, prodavanih baš u ovo doba, prije Prvog maja. Bile su tako drage(skupe) da i nisu prodavane na kilogram, nego na kupiće. Poslije bismo ih i „haračili“ u nečijem voćnjaku, ali smo ipak bili fer – samo najhuji med nami kršili bi grane.

PEŠKARIJA SE BUDI

DRAGA INĐIRAVANJA
Kad smo se 1959. godine preselili u Rijeku, na Torettu, koja tada nije bila  mnogoljudna kao suvremeni Turnić, a dijelila se na gornju (Toretta alta) i donju (Toretta bassa) – navikao sam se ići na Velu placu i vrlo brzo je zavolio,  zauvijek. Bit ću iskren, sve više je varam s bližim supermarketima, ma kako oni bili nekako hladni i bešćutni, gotovo nijemi. Većina kupaca blagajnicama i ne odvrati na „dobar dan“, a i međusobno se ne priča. Zato nema tjedna, u kojem barem dvaput ne odem na Velu placu, ponekad i ne kupujući. Vela placa nisu pomidori, inćuni, jagode, kisela repa i kapuz, panceta, verdura, šniceli i kokoše, tepli kruh i vrući burek, rožice…

Vela placa su ljudi. Kupci i prodavači. Žive ćakule, magari i ka barufa, smijeh, spominjanja. Inđiravanje ne samo u potrazi za nečim boljim i jeftinijim nego i za i s prijateljima i znancima, zaustavljanja kod starih, poznatih prodavača, odavna u rangu prijatelja.

ČUDNA ANGURIJA
Odavna su druge regule na Veloj placi, svako vrijeme nosi svoje. Na kraju radnog vremena sve neprodano vraća se u skladišta, tamo u zaleđu ribarnice, nešto trulo završi bajama, a nešto ispod banka pokupe i potrebitiji penzioneri, život je sve okrutniji.

Nekada su, spominjem se, gomile lubenica noćivale na Veloj placi, a uz njih dremuckali prodavači, najčešće iz Makedonije, a s vremenom sve više i iz Ravnih kotara i mjesta uz Neretvu. Gomile lubenica, angurija, mamile su i obdan i obnoć mulce iz Gomille, Citta vecchije, Starog grada. Najvještiji i najhrabriji među njima prikrali bi se u mrklo doba do tih angurija, strogo pazeći da u tišini ne probude usnulog prodavača laka sna. Tiho i strelovito zgrabili bi anguriju, jož brže ju dodali „suigraču“ , a  on sljedećem i zbrišu u zaštitničku škurecu Starog grada. Jedan mi je prijatelj, još u danima našeg dječaštva, pričao da je jednom jedan mulac  u mraku umjesto prave ščepao anguriju, glavu, prodavača. Joh i kataloh!  Prošao je samo s jednom ćepom.

PIAZZA DELLE ERBE – Legendarna zelena tržnica u srcu Starog grada

A propos, lubenice su u pravilu prodavane cijele. Iskusan bi  kupac, najčešće pater familias, slučajnicima i namjernicima ponosno pokazivao svoje znanje, iskustvo i umijeće. Najprije bi dugo mjerkao lubenice, potom bi najpoželjniju uzeo u ruke, kuckao ju  prstom srednjakom, kao da nekom dijele, a onda je stiskao objema rukama  da se uvjere – „puca“ li, što će reći da je zrela. Tek tada bi je prodavač stavio na vagu, uz poštivanje nepisanog pravila – ste teže iznad „okrugle“ težine, do pola kilograma – nije plaćano. Pet kila i četrdeset deka, recimo, plaćano je kao da je samo pet kila.

Kakva je uistinu bila lubenica saznalo bi se tek kući… Neiskusnijim, sumnjičavijim, a zapravo možda samo razložnijim  kupcima, prodavač bi nožem na lubenici usjekao trokutić, zapravo piramidicu, i pokazao kakve je iznutra „kraljica slasti“. A sve su lubenice onda na Veloj placi bile i zrele i slasne, svjedočile su tome pčele, leteći od slasnih lubenica do preslatkog grožđa i natrag. A danas? Godinama, do prošle jeseni, nisam ugledao pčele na Veloj placi. Čelka je božji stvor, govorile su moje bake, silno sam se obradovao ugledavši ih oko dalmatinskog vinskog crnog grožđa.

MOJA PEMZIJA – KILO RIBE
Peškarija je posebna štorija. Moj stari dobri prijatelj i kolega Andrea Marsanich s Radio Fiume, vrsni nogometaš i suigrač moj iz negdašnjih utakmica Riječke lige veterana, jednom tjedno za hrvatsku redakciju javlja se iz riječke ribarnice. Znalački! Ne samo da je, što se riba, rakova, školjaka i glavonožaca, pravi bonkulović nego je i vrstan i strastveni ribolovac – svim alatima, računajući i podvodnu pušku. Guštam ga slušati, a kad se vidimo o nogometu i o ribama pričali bismo odavde do vječnosti. A imamo i kolegu, umirovljenika poput mene, koji cijeli život živi u Rijeci i Lovranu, a jednom me nazvao u redakciju: “Cvijo, kupio sam kilu crvene ribe na ribarnici. Kako ju je najbolje pripremiti?“. Crvena riba? Škarpina, škrpoč, trilja, lastavica, arbun, ”špigeta“, očišćeni pas, očišćena kamenica (od Kostrene do Novog Vinodolskog pa i južnije) iliti raža…

Ispalo je da je u pitanju bio arbun.

NEZABORAVNI PRODAVAČ RIBE – Ivo Matošević

A opet, desetljećima je najpopularniji prodavač ribe na riječkoj peškariji bio Bosanac Ivo Matošević iz Ivanjske pored Banjaluke, bivši rudar koji je trbuhom za kruhom, kao 27. godišnjak dospio u Rijeku i u njoj našao i svoj posljednji počinak. U mirovinu ili pemziju, kako je govorio,  iz poduzeća ”Riba“ otišao je silom, rekli su mu nemilosnici: “Ili u prijevremenu mirovinu ili na biro rada!“ A bio je najbolji i najomiljeniji prodavač. Rekao mi je tada: “… Mi u posljednje vrijeme nismo imali posebno skupe ribe, al’ mislim da je na placi najskuplja riba kod privatnika bila trista miliona dinara, orada, brancin i škampi ‘naki. Moja pemzija – kila ribe! Poslije triesšest godina rada i to u kakvim uvjetima, u vodi i studeni, a znaš da su me mušterije vol’le…“.

Dobri je Ivo svik’o na nevolje, rano ostavši bez oca u onom ratu, sam se probijao kroz život, pregrmio je i tu nepravdu. Vratio mu se onaj karakteristični osmijeh i smijeh, na kakav su navikli svi kupci. A bio je duhovit… Dođe žena oko 11 sati, a na banku lijepi pišmolji, veći i manji.

– Bin mogla zibrat ovi veći?

– Ne mere, gospoja!

– Zač?

– Znaš li otkad sam ja jutros ovdje?

– Od sedan, valjda.

– Jes’! A da sam ja od sedam svakom dav’o  veće pišmolje bil’ tebi ijedan osto?

Druga štorija… Oslići kila osamdeset tisuća dinara(kao sada 80
kuna), a kupac pita bi li to moglo jeftinije.

– Bi! More po četers iljada!

– Kako?

– Pa… Pola kile, ha,ha,a…

Jedan je bio Ivo Matošević… Kad god se sjetim što bi me uvijek rekao kad bih navratio, u meni se pomiješaju tuga i sjeta što je odavna u dobrim spominjanjima i neka blagoslovljena toplina što smo bili prijatelji: “O dobri i pošteni Mišo, k’o što sam i sam! Ha, ha, ha…“

KRALJ PODZEMLJA NA RIJEČKOJ PLACI – Dragan Tomić u svom kraljevstvu

Riječka je peškarija u pravu bogata ponudom, ali je obiđem i u danima grdih škurih bura, kada samo poneki banak ima smrznutih riba, liganja, totanja… Ali u nekim takvim zlovremenima poneki ribar ima pola kašeta dobre ribe, kakvu je nekada na onom stražnjem ulazu znao imati Edi Malovrh, u mladosti sjajni roker, koji je prvi na Tenisu na Pećinama, pjevajući tada hit „Ne mogu se zadovoljiti“ (znam ja to napisati i na izvornom engleskom), polijevao razdragane plesače. To su bili dani.

DRAGAN KRALJ PODZEMLJA

Odavna je najpopularniji prodavač na Veloj placi Dragan Tomić. U jednom sam ga davnom tekstu nazvao – kraljem podzemlja. I pri tome ostajem, rekao bih to, nedajbože, i na sudu. Jer, dobri, elokventni, duhoviti i širokogrudni Dragan i jest kralj podzemlja – prodaje najviše i najčešće ono iz zemlje: crvenu i žutu mrkvu, korabu, korijene celera, pastrnjaka i inih začinjala svakoj pravoj juhi, ciklu, kapulu, češnjak… Ostatak je verdura, Slovenci bi rekli  zelenjava: salata, radić, cikorija, riga (sada je modernije reći rikola), lišće peršina i celera, kupus…

Dragan ima vagu, ali ona nikada ne izvaže traženu i plaćenu težinu jer uvijek, svima bez biranja, dometne još željene travke ili korijena ili i nešto po svom odabiru. S kim je na ti  kaže: „Ajde daj  dvajst kuna!“. A da je točno vagao – bilo bi uvijek skuplje. Većinu kupaca kralja podzemlja čine stare i stalne mušterije, zato se priča i o tugama i radostima, ne samo o nogometu, a vicevi se podrazumijevaju.

MRKVA JE JAKO ZDRAVA, ZNA ZEKO ŠTO VALJA – Dr. Sokolić i Dragan Tomić.

Ljudske su to ćakule, nerijetko  iskričave, a vicevi bome i „kalorični“. Kada je pred Draganovim bankom gužva, znam ga, kao ozbiljno, upitati: “Dragane, imaš li nešto protiv – pretjerane potencije?“. Dok se Dragan onako od srca ne nasmije, mnogi okrenu vratove da ugledaju čudnovatog  pitača. Onda se svi nasmijemo…

Dragan će pomoći i u kupnji namirnica koje on ne prodaje, kralj podzemlja poznaje sve prodavače na Veloj placi i oni njega. Ako netko nema novca platit će sutra, novac će posuditi nevoljniku, iako zna da će mu neki od njih zauvijek ostati dužan.   A za kratkih pauza ili na kraju radnog dana u „njegovom“ kafiću teško je potegnuti novčanik. To nam samo ponekad uspijeva kada Dragan ode u WC, a mi platimo i kažemo konobarici  da ga obavijesti – kad nas ne bude.

Jedan je Dragan, kralj podzemlja na Veloj placi.

MARIJA TEREZIJA
U mom su djetinjstvu vremešniji ljudi za nešto staro govorili: “To ti je još od Marije Terezije!“ – makar to i nije bilo baš toliko staro. Austrijsku i inu legendarnu kraljicu, bome i hrvatsku, ne samo u nas, svi su zvali caricom, iako joj taj naslov nikada nije dan, ali s razlogom – u vladanju je bila prava carica. Njeni su odani soldati, a bome i oficiri, niži i najviši, bili mnogi našijenci pa je stoljećima pričana ergela viceva na račun njene seksualne raspojasanosti, kojoj su najmoćnijim muškim oružjem, kao, obilato pridonosili lički, kordunaški i banijski soldati. U braku je rodila šesnaestoro djece, od kojih je trinaestoro preživjelo djetinjstvo, pa su i neki povjesničari pokušavali dokazati da je podosta te djece začeto u izvanbračnim ljubavnim bojevima, što, tvrde najozbiljniji povjesničari – nije točno. Ali je točno da je kao jedina žena u povijesti vladala svim habsburškim posjedima, a kao vladarica u jednih bila iznimno cijenjena i voljena, a u drugih ogovarana. I u crno-žutoj Austro-ugarskoj monarhiji život i ljudi nisu bili crno-bijeli.
Da nije bilo Marije Terezije (1717.-1780.) možda ne bi bilo ni naše riječke Vele place. Povijest, naime, bilježi da je poslije velikog potresa, koji je dobar dio riječkog Starog grada pretvorio u ruševine, 1572. iznjedren urbanistički projekt za izgradnju novog grada, civitatis novae, a carica Marija Terezija taj detaljni elaborat, plan, odobrila svojom rezolucijom, 3. studenog 1753. godine, odobrivši i svotu od 8.000 fiorina, da u ostale detalje, osim rješavanja suvremenijeg trgovanja, ne samo pod nebeskim svodom nego i pod krovom – ne ulazimo.
Jezgra Vele place niknula je tek za vladavine Franje Josipa I, godine 1881., u kojoj to za Europu nije bila vijest nad vijestima. Te su godine umrla dva znamenita Rusa, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, pisac svevremenski, i Modest Musorgski, skladatelj monumentalne povijesne opere „Boris Godunov“. Treći je znani Rus ubijen u atentatu, car Aleksandar II, za ono doba veliki reformator koji je promijenio život kmetova, ali je ostao upamćen više po tome što je Aljasku prodao SAD-u za nešto više od sedam milijuna dolara, što i danas ne bi nadmašilo svotu od 100-200 milijuna dolara. Ne’š ti prodaje… Rodio se, međutim, Pablo Picasso, koji će ingenioznim slikarstvom obilježiti ne samo dvadeseto stoljeće nego povijest likovne umjetnosti.

NEKAD BILO
Nekada je voće i povrće na Veloj na Veloj placi bilo najskuplje kod Šime, uspravnog, vitkog vremešnijeg Dalmatinca. Uvijek imao vrhunsku ponudu, uredno složenu, svježu, čistu pa se cjenjkati nitko i nije usudio. Mario peder (ovo nije homofobija,  pardon), simpatični ćakulon (iako mucavac) invalidne ruke, znao je uz jedan kantun prodavati čak i štence. Pseće je mladunče valjda najljepše mladunče u životinjskom carstvu. Nudi Mario peder troje crnih psića, ljepši ne mogu biti.

Dolazi kupac ozbiljnih namjera, koji očito prije Marija pedera nije ni vidio ni čuo za njega, pa pita:

– Oprostite, koja je to vrsta?

– Aaaaaaaaaa, čistoaaaakrvni, aaaaamješanac!

Samci Sarajlija Zvonko i Jakov,  domaći čovik, bili su godinama nosači namirnica u okolne oštarije, bez ugovora, bez plaće, za piće i pokoju marendu, poneki dinar za cigarete… Noseći se sa svojim sudbinama bez jadikovanja spavali su po potkrovljima, ali bili ranoranioci. A kao dobavljači sigurni, pravodobni, pedantni. Jakov u ćakulama suzdržaniji: “Dajte, dajte, dragi vi…“, a  Zvonko elokventniji, duhovitiji, otvoreniji. Bio je strasni  ljubitelj nogometa i još strasniji mrzitelj milicije i policije, bilo koje,  bilo u kojoj državi. Prije onoga rata bio je navijač zagrebačkog „Građanskog“, a poslije rata „Dinama“. Obožavao je zagrebačke nogometne velikane, ali nije mogao smisliti dva možda najbolja centarhalfa koje je iznjedrila ova zemlja – Oskara Jazbinšeka iz „Građanskog“ i Branka Zebeca, koji iz zagrebačkog nogometa otišao kao vihorno krilo, a u beogradskom „Partizanu“ postao centarhalf svjetskog ranga. (Poslije je bio i vrhunski trener, iznjedrio je onaj jaki „Bayern“, kojem će sada trenerom biti Niko Kovač.)  Zašto nije volio Oskara i Branka Zvonko nije tajio: “J…  im  ja mater! Oskar je prije „Građanskog“ igr’o u „Policijskom“, A Branko prije „Partizana“ u „Milicionaru“!

KANADA JABUKE I VRGORAČKE JAGODE
I ne znajući im imena i prezimena, kao ni oni moje, dobar sam s mnogim prodavačima na Veloj placi. Znam kod koga kupujem gotovo izumrlu vrstu jabuka, „kanada“, sa smeđastom korom nalik krumpirovoj. Posljednjih je godina moda reći da su sve jagode na Veloj placi iz Vrgorca, iako su sada, u prvim turama iz Vrgorca Španjolskog, Vrgorca Talijankog i Vrgorca Grčkog, a ne iz rodnog mjesta neumrlog Tina Ujevića, čije stihove ”o, kako je teško biti star, a tako mlad“ tek u ovim našim godinama još više volimo i poštujemo. Zato jednu prodavačicu, upirući prstom i u banane, uz smijeh, znam upitati: “Jesu li iz Vrgorca?“.

Potom se smijemo zajedno. Teško je na Veloj placi otkriti što je domaće, a što uvozno, ali bih za jednu namirnicu dao ruku u vatru da je domaća – kiselu repu nekih dobrolikih i dobrodušnih nonica iz riječkih zaleđa. One su mi, Bog da ih poživi, RT DOBRE NADE NA VELOJ PLACI.

GNJILAČE,  KURUŽNJAK I VRHNJE
Na svim mojim, makar i  kratkotrajnim,  pohodima u  hrvatske i evropske gradove, svratim na njihove tržnice. U Karlovcu kod nekih bakica kupim kruške gnjilače iliti tepke, koje valja jesti tek kada im je nutrina nalik gnjiloj krušci, božanstveno su sočne i osvježavajuće. Kažu da su u svim našim krajinama od Slovenije na istok, jug i sjever, sađenje po naredbi Marije Terezije. Rode u svim podnebljima, a ne zahtijevaju nikakvu pažnju. Na zagrebačkom Dolcu obavezno svratim do štandova na kojima kumice iz  okolice nude pravi domaći kravlji sir i vrhnje(ono tekuće, jer to je pravo) i pravi pravcati kuružnjak, kukuruzni kruh od isključivo kukuruznog domaćeg brašna. Raznježim se kupujući i pričajući s njima, vrate me u daleke ljetne ferije kod mojih kordunaških baka. I sve što nude takvo je. U Ljubljani je ribarnica morskom ribom bogata kao da je glavni grad dežele na Jadranu,  začinski je dio  čista ikebana, a u ranoj jeseni gobe iliti gljive vonjaju kao da su minutu prije ubrane u nekom sjenovitom šumarku.

OVO SU VAN NAJLIPJE ROŽICE

JEŽEVI, ”CRNI“ PRŠUT I FLAUTA
U kontinentalnom sam Madridu, velegradu  na visoravni, u prebogatoj ribarnici vidio čak i žive morske ježeve, kilogram kojih je skup k’o kajgana svetog Petra i divio se obilju čuvenih pršuta Jamon Iberico. Od crnih su svinja, koje se hrane žirom, a kažu da su ih na Iberijski poluotok prije nekoliko tisuća godina izvezli Feničani. I neka su!

U Firenci sam svjedočio nestvarno lijepom preobražaju tržnice. Jutrom sam uživao u pravom šušuru kupaca i slučajnika, dovikivanju, nadvikivanju i zujanju jezika kao da smo u mitskom Babilonu, opojnim voćnim mirisima,   a u tihim sjetnim noćnim urama u istom sam se paviljonu predavao osjećajnoj klasičnoj glazbi neznane mlade flautistice.

U atenskoj sam se tržnici divio najraskošnijoj simbiozi kopna i mora, što sam je vidio u životu, a u susjednim ulicama čudio prodaji mesa u nekakvim mračnim kortilima i  otvorenim portunima. Ni u jednom grčkom gradu nisam vidio loše tržnice i neraspoložena prodavača.

OTAVIĆ S BERLINGUEROM
U Veneciji sam na čuvenoj tržnici kod još čuvenijeg mosta Rialto u ljudskom mravinjaku, pored banaka, kupaca i turista vodio pravu bitku za svaki korak naprijed. Ali sam sa sinom Nemanjom, za njegova studiranja na Accademia di Belle Arti, voće, povrće i ribu kupovao i s nekih o obalu vezanih bragoca. Poslije bismo otišli na čašcu, otavić vina, katkad i opojnog fragolina ili aperol spritz u bar (kafić više nalik oštarijici) Komunističke partije Italije. Bar tako ljudski, bez parola i partijske ikonografije, osim jedne uokvirane stranice nekog važnog broja lista „L’unita“ i  omanje uokvirene fotografije Enrica Berlinguera. Dok su borše sa špežom visile na naslonima stolica ili vješalicama, ćakulalo se kao  nekada  u, nažalost pokojnim,  riječkim tratorijama, pala bi koja pjesma, a iskreni se smijeh razlijevao.

NUOVA PSCHERIA PER LA CITTA DI FIUME – Pročelje tada nove
riječke ribarnice (povijesni prikaz)

MIRNO SPAVAJ VELA PLACO
A opet, od svih tih tržnica najviše ja volim našu riječku Velu placu, njene ljude s ove i s one strane banka. Volim je kada je za lijepa vremena šušur  i u paviljonima i pod riječkim nebom. Volim je i kada nemilostiva bura šiba rijetke kupce i ledeni rijetke prodavače. Volim je čak i kada nam kiša ne da inđiravati.  Vela je placa je poput svih centralnih tržnica na svijetu trbuh grada, ali je i više od toga – srce i duša Rijeke.

Kada se moja Gordana  i ja poslije kazališnih premijera, ne žureći, korak po korak , preko Vele place vraćamo do našeg automobila, na nekom od parkirališta u uličicama  što se od Riva boduli usmjeruju k Veloj placi nježno nas zagrle tišina i mir. U nekom portunu, na nekom sufitu, usnuli  su posljednji noćnici, beskućnici s Vele place. Za njima su ostale samo prazne boce piva, vina i ponekog „unučića“, kako oni tepaju bočicama jeftinih žestica. I otisci  iznošenih cipela na još neisušenom ispranom tlu.

Laku noć Vela placo.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }