‘Iz Hrvatske u Maroko’ putopis Nikice Karasa – Venecija / Mestre
Piše, fotka i putuje Nikica Karas
Ulaz u Veneciju
U nastavku donosimo prvi dio putopisa Nikice Karasa s njegovog putovanja iz Hrvatske za Maroko…
Evo me u Barceloni. Tek sada sam uspio uloviti malo vremena za pisanje. A prošlo je već 18 dana od mog odlaska. Žurio sam se. U nekom trenutku sam pomislio da Maroko i nije baš tako blizu koliko mi se čini i toj sam mislio da preveliku važnost pa sam stoga požurio. U toj žurbi se čovjek izgubi, a dobro su mi poznate ona dalmatinska „vrag prišu odnija“ ili ta ista riječko-istarska „vrah zel prešu“, a ipak mi je najdraža ona vološćanska „vavek pomalo“… Upravo sam i krenuo na put autom kako se ne bih nikamo žurio i kako bih mogao što bolje doživjeti mjesta koja prolazim i u kojima boravim, ali pomislio sam kako nikad neću stići do Maroka. Davanje važnosti takvoj primisli i materijaliziranje iste bila je moja greška, zamka u koju sam sam sebe ulovio, a kumovao joj je i zaborav…
Chiesa di San Simeon Piccolo
U Mestre sam odsjeo u zbilja sjajnom i besprijekornom hostelu – Anda Hostel – izuzetno čistoj, mirnoj i prostranoj sobi s 8-9 kreveta s velikim toaletom i kupaonicoma te klimatizacijom koja je odmjereno radila 24/7. Mestre je kao predgrađe Venecije, ali čini mi se da ima vlastitu samoupravu. Teško je bilo naći parking koji se ne plaća i to je bio jedini nedostatak već spomenutog hostela. Međutim, ipak sam ga našao i to čak samo stotinjak metara od smještaja. Naravno, na tom je mjestu stajao znak upozorenja da automobile parkirane ovdje odnosi „pauk“, ali kad sam uvidio da Talijani također ovdje parkiraju i ostavljaju automobile to po čitave noći i dane i da ne dolazi ni „pauk“ ni policija te osobno priupitao mještane koliko je opasno tamo parkirati, a čiji su me odobravajući odgovori učinili još i odlučnijim, bezbrižno sam ostavio i svog Twinga i zbilja ga nitko nije dirao.
Mestre ima ogroman problem s heroinskim ovisnicima i kvart u kojem se nalazio moj smještaj bio je posebno na lošem glasu, a i blizina kolodvora činila ga je nekako već prepoznatljivo opasnim jer kao što to obično biva, upravo se na kolodvorima mnogih naselja događa najviše kriminala. Također su me mještani upozorili da tamo gdje parkiram budem posebno pažljiv da ne stanem na iglu jer veliki broj narkomana baca rabljene igle posvuda unaokolo. Ja sam se pak pohvalio da imam debele džonove koji me štite! Nisam primijetio niti tračak kriminala o kojem se govorilo osim ekipe koja se skuplja i opija u obližnjem parku te za sobom ostavlja smeće. Njih sam ignorirao.
Usluga u hostelu je bila također na izuzento visokom nivou, a posebno bih pohvalio Stefana koji radi na recepciji. On mi je pomogao oko svih mojih nedoumica i pitanja. Iako se znam sporazumjeti na talijanskom on je znao jako dobro govoriti i engleski jezik što zaslužuju veliku pohvalu jer mnogi talijani ne znaju niti jedan drugi jezik osim svog materinjeg.
Veneciju sam želio doživjeti jer čitav život slušam o njoj, a nikad je nisam posjetio unatoč tome što mi je blizu pošto živim u Opatiji. I Venecija je doista fenomentastična. Sad sam se u to i uvjerio. Podsjeća me malo na Rovinj ili Zadar koji su oba zapravo bili venecijanski gradovi u prošlosti. Međutim, svaki grad ima svoj poseban ugođaj koji zapravo stvaraju ljudi koji u njemu žive i ljudi koji ga posjećuju, ali više ovi prvi.
Gondole
U Mestre me je dočekala jedna divna Anna s kojom sam volontirao prije 4 godine u Sofiji, Bugarskoj u organizaciji međunarodnog festivala kratkometražnog filma „In The Palace“. Iako sam se trudio da ne zakasnim, nije mi pošlo za rukom. Od Opatije do Venecije ima otprilike 250 km, a to sam odvozio po sporednim cestama jer izbjegavam autoceste. Nekako si mislim da ukoliko mi se dogodi kvar na Twingu, lakše i jeftinije ću se time pozabaviti na sporednoj cesti nego li na autocesti, ali nasreću Twingo je vrlo pouzdan i doveo me je skroz do Barcelone – sveukupno otprilike 1650 km – i nijednom se nije pokvario. Zanimljivo je kako su se mnogi ljudi plašili mog izbora ili divili mojoj odluci da putujem baš Twingom do Maroka. Komentirali su kako se oni nikad ne bi odvažili putovati tako daleko Twingom upravo zato jer je to Twingo. Jedino je moj mehaničar, g. Matulja iz Matulja, rekao: „Ma nemaš brige! Sjedi i vozi!“ U tome je upravo istinost one stare mudre: „Nije bitno što kaže, nego tko kaže!“
Svevideće oko
Anni sam zakasnio jer nisam točno znao gdje se nalazi hostel, a prvi put u životu sam se nalazio u Mestre i GPS mi nije radio iako sam imao jedinica i baterije. Morao sam zastajkivati i upitkivati ljude za upute. Bio je to simpatičan susret. Ja sam se osjećao stresno zbog duge i vožnje i kašnjenja, a ona se načekala i uskoro morala uloviti vlak za doma. Ipak nije bila ljuta ni ništa slično unatoč tome što me je čekala čak sat i pol. Od trenutka kad smo se sreli pa do polaska vlaka bilo je samo pola sata pa smo poprilično brzo nadoknađivali propušteno vrijeme. Ona je pričala o tome gdje i što radi, a i ja sam, dok smo ispijali špricer i tad mi je objasnila da je špricer navodno potekao iz Venecije. To je slatkasto, pjenušavo piše koje nastaje mješanjem prošeka ili martinija ili nekog trećeg slatkastog likera s gaziranom vodom i zbilja je fina i osvježavajuća kombinacija, ali možda malo preslatka za moj ukus.
Anna je fina mlada dama nižeg rasta – zapravo, iz moje perspektive, jer sam visok, izgleda mi sićušno, ali možda ipak nije. Ta sitna, draga ženica izrazito je bijele puti, tamno smeđe kose i očiju. Izgleda nježno i krhko, ali ipak radije vjerujem onom drugom – da „izgled vara“ ili da „oči varaju“ – jer ta naizgled nejaka ženica upravo grabi prema drugoj diplomi, radi 2 posla i još uspijeva povremeno putovati te volontirati i raditi na tim putovanjima. Sve je to u mom srcu čini veoma moćnom!
Campo de la Maddalena
Kad već spominjem gledanje očima i srcem, 2 dana prije Sv. Nikole i mog odlaska, prisustvovao sam sjajnoj premijeri predstave za djecu i mlade „Mali princ“ u HNK pl. Zajca u Rijeci. Ta mi je tanka knjižica bila prirasla srcu već od prvog susreta, a onda sam je bio zaboravio. Ako se dobro sjećam, bilo je to negdje u mojoj 9. – 10. godini života, negdje u 5. – 6. razredu osnovne škole. Nedugo zatim sam bio u potpunosti zaboravio o čemu taj „vodič kroz život“ uopće progovara. Tek negdje opet u gimnaziji smo je opet čitali pa sam imao priliku prisjetiti se i opet mi se bilo jako svidjelo to što sam iznova bio spoznao, to što zaboravih, to što mnogi od nas iznova i iznova zaboravljamo… I opet! Opet sam bio zaboravio tu bit života! Sve dok negdje po svršetku mojih fakultetskih dana nisam pronašao taj duhovni vodič u velikom kontejneru, onom u koji se odlaže krupni(!) otpad, na parkiralištu u Lovranu, i, naravno, pokupio ga i izbavio od uništenja zajedno sa „Čuvaj se senjske ruke“! Bio je to zbilja krupni otpad!
Zaborav – najveće čovjekovo prokletstvo ili samo moje osobno?! Kao da kad nešto spoznam, nova spoznaja me drži neko vrijeme – mjesec / godinu – i onda se vratim na nešto staro ili pak na nešto potpuno novo i zaboravim ono staro, i nikako na zelenu gradu, tj. na ono što je sada i što je jedino važno, a to jest da imamo i srce kojime možemo gledati, a ne samo oči! Opsesija nečim novim učini da zaboravim nešto staro, ali ipak važno! Jer to što je staro ne znači da više ne vrijedi. Bit je bezvremena! Ona je važeća za sva vremena! Kao i zaborav – to je prokletstvo za sva vremena, ali je ujedno i blagoslov jer ako zaboravimo na nešto što smo doživjeli kao negativno, a to je utjecalo na naše osjećaje pa smo se osjećali loše. Kada takve događaje zaboravimo ili, još bolje, kad otpustimo i oprostimo, možemo se opet okrenuti pozitivnom!
NO, JESMO LI ZABORAVILI BIT?!
Pa da vas podsjetim: „Gledajmo i srcem, a ne samo očima!“
A kad smo već kod senjske ruke… Opet se susreću Venecija i Senj, ako ne nigdje drugdje, onda barem u ovom tekstu… Pa da se podsjetimo: Venecija je bila jedna od jačih talijanskih gradova-državica koja je uspostavila prevlast u Jadranskom moru prisvojivši zemlju drugih naroda koji su živjeli u tim područjima te ih pokorila i potčinila, izrabljivala i iskorištavala nekoliko stoljeća za redom, pogotovo na istočnim obalama Jadranskog mora, gdje su živjeli Hrvati, Crnogorci i Albanci. Prema tome, nemamo se što čuditi zbog toga što Venecija tone!
Ionako ništa u ovoj dimenziji nije vječno, osim možda dimenzije same, pa tako ni kamen, ni drvo, ni željezo! Sve raspada i propada pa tako i Venecija. A ukoliko tome nadodamo i teoriju karmičkih procesa, onda sve što je nastajalo na nečiji tuđi račun, tj. što se gradilo pljačkom i otimačinom, ubojstvima i genocidima, lažima i prevarama, isto će tako i nestati, tj. bit će uništeno na identičan ili gotovo identičan način jer kozmički i karmički procesi su puno veći od bilo čega ovozemaljskog.
Gondole & kanali
Ovozemljska objašnjenja tonjenja Venecije su naravno materijalističkog karaktera, tj. kapitalističkog, tj. indirektni su rezultat još jednog ljudskog prokletstva – pohlepe. Naime, svake godine Veneciju posjeti sve više i više ljudi, a svi ti ljudi dolaze na različite načine. Spominju se preveliki brodovi tzv. „cruiseri“, koji sve češće ulaze u venecijanski akvatorij. A zašto? Zbog pohlepe! Zbog pohlepe se Venecija i izgradila tako veličanstvena, ali zbog pohlepe će se ta ista Venecija i uništiti. Čime bi mogli zaključiti da je pohlepa općeprisutna u Veneciji već nekoliko stoljeća. A predstavlja se kao nešto veličanstveno i predivno. A sve je to moguće zahvaljujući onom prvo spomenutom prokletstvu – zaboravu – ali i psihološkoj osobini ljudi da se ponašaju kao ovce i da rade što i drugi te također metodama masovnog ispiranja mozgova pomoću medija ponavljajući neistini sve do trenutka kada je ljudi prihvate kao istinu. U tom trenu nastavlja se ponavljanje „istine“ kako se ne bi zaboravila. I tako u krug. Začarani.
Street art – ljepotica iz kanala
Pohlepa je kao tetka kapitalizmu jer kapitalizam upravo omogućava pohlepu da se u potpunosti ostvari, u punom sjaju. Prema tome, ta bolest naše sadašnjosti koju toliko volimo, a od milja je zovemo kapitalizmom je također suodgovorna za propadanje Venecije. Ali ne samo Venecije. Bolest se opasno proširila.
Malvazijin prolaz
I tako imamo u našoj Liburniji naše gradonačelnike i načelnike koji su nažalost očarani idejama kapitalizma, planiraju se i pučanstvu predstavljaju tzv. „kapitalni projekti“, a pučanstvo blesavo i neobrazovano pa to i odobrava… No, neću puno o tome jer istu sam priču ispričao i o Veneciji pa ako ste zaboravili, čitajte od početka, kao pačići mali… Čitajte sve dok ne shvatite!
Za kraj imam samo jedno pitanje: Hoćemo li dopustiti da Liburnija propadne od kapitalizma i pohlepe te da potone kao što Venecija tone, u kapitalnim projektima kao što su golf tereni, žičare i marine…?
Čestit Božić i sretnu Novu godinu želim!
Najiskrenije,
Nikica Karas
Prvo povezivanje sa Circo de la Luna Barcelona: https://youtu.be/Lyu6QaBODmo
Srebrni sponzor – Gole Sport
https://www.facebook.com/golesport13/
https://gole-sport.business.site/
https://www.instagram.com/gole_sport
Brončani sponzor – Čisto Čišće d.o.o.
Moji profili na društvenim mrežama:
Instagram: https://www.instagram.com/karasartravels/
Facebook: https://www.facebook.com/careassphoto/
SteemIt: https://steemit.com/@careassaktart
YouTube: https://www.youtube.com/user/CareAssful
Donacije možete slati na:
GB90REVO00997069208926 (Revolut; BIC/SWIFT: REVOGB21)
HR4224020063101337107 / HR9524020063208285831 (Erste; BIC/SWIFT: ESBCHR22)
Fundraising kampanja: https://fundition.io/#!/@careassaktart/kv6b04cv6
Fotke Twinga s umjetničkim djelima lokalnih umjetnika:
Medijske objave:
KanalR (Rijeka): https://youtu.be/jXS9BCP-KWs
Poriluk (Rijeka): http://poriluk.com/emisija-poriluk-25-2/
http://poriluk.com/za-maroko-konacna-odluka/
Regional Express (Istra): https://bit.ly/2QcL2Xq
Torpedo (Rijeka): https://bit.ly/2SpZPAV
Pod Učkun (Opatija): https://bit.ly/39bJqGi
