KOMENTAR Slučaj Škalamera pokazao je sve loše strane hrvatskog društva, ali i jednu koja daje razlog za optimizam
Okupljanje građana u podršku Matku Škalameri
Uvlačenjem nacionalne ili manjinske konotacije u sukob oko parkinga te napuhavanjem priče izvan ikakvih razumnih okvira napravila se medvjeđa usluga stvarnoj borbi za prava manjina u hrvatskom društvu, manjina koje često nisu ravnopravne većinskom stanovništvu.
Slučaj Matka Škalamere pokazao je značajan demokratski deficit u gotovo svim segmentima društva – snagama „reda i mira“, medijima, političkim elitama, ali i u zaštiti prava nacionalnih manjina te zauzdavanju govora mržnje u javnosti. Jedino dobro u svemu tome jest što se pokazalo da građanska Rijeka (ili čak Hrvatska) – ona koja ne pripada huškačima s ove ili one strane koji podizanjem tenzija žele kompleksne odnose jednog suvremenog društva svesti na pitanje „za ili protiv“ bilo čega – ima svoj glas i da ga može i treba koristiti sve češće.
Uvlačenjem nacionalne ili manjinske konotacije u sukob oko parkinga te napuhavanjem priče izvan ikakvih razumnih okvira napravila se medvjeđa usluga stvarnoj borbi za prava manjina u hrvatskom društvu, manjina koje često nisu ravnopravne većinskom stanovništvu. U ovom slučaju govorimo o nacionalnim manjinama, ali isto se može ustvrditi i za seksualne manjine (homoseksualci su i zakonski, čak i Ustavom, svrstani u građane drugog reda zbog nemogućnosti ostvarenja nekih „normalnih“ prava), spolne i rodne manjine (samo treba prebrojiti žene prebijene u zadnjih godinu dana) i sve one koji ne spadaju u shemu „Hrvat, katolik, nepušač“.
U ovom slučaju inzistiranjem na „nacionalnom pitanju“ stvorena je tenzija koja je u potpunosti zasjenila stvarne okvire jednog incidenta i gotovo pa onemogućila njegovo racionalno i pravedno rješavanje. Na tu tenziju „prikačili“ su se i utjecajni političari poput ministra unutarnjih poslova, sama policija koja je požurila uhititi Škalameru pod potpuno promašenim optužbama i mediji koji su taj cirkus napuhali do krajnjih granica. Time su, naravno, „prizvali“ i onu drugu stranu – rigidne desne bukače, „profesionalne Hrvate“ kao antipode „profesionalnim manjincima“, koji su vrlo rado prihvatili igru kako bi mogli sipati postove pune mržnje i brojiti krvna zrnca svima uključenima u ovu priču, između ostalih i novinarima.
I u svoj toj zbrci i galami postalo je nemoguće dati jednostavan odgovor na ključno pitanje: je li Škalamera udario Dobrivoja Arsića nakon što su se posvađali oko parkirnog mjesta? Jer, ako jest, onda zaslužuje zatvorsku kaznu. Ali, ne zato što je udaro Srbina, nego zato što je udario starca narušenog zdravlja. No, ako nije, ako je Arsić sam pokušao od verbalnog okršaja kreirati fizički napad, što ćemo sa Škalamerom kojem bi te lažne optužbe mogle uništiti život? U ovakvim okolnostima, neovisno o tome što na kraju pokaže istraga, jasno je da pravde neće biti niti za jednog od dvojice ljudi koji se nisu mogli dogovoriti gdje će parkirati svoja vozila.
Zato je dobro da je u toj galami do površine kao najglasniji stigao glas onih koji nisu dio niti jedne „zaraćene strane“, onih koji ne gledaju sve kroz nacionalnu prizmu i koji su uspjeli probušiti taj napuhani balon srpsko-hrvatskih tenzija. Taj glas, što pripada ljudima što nisu zaostali u ratnim vremenima (bilo zadnjeg, bilo onog prošlog rata) i koji ne dijele druge po nacionalnosti već po vrlinama i manama, predugo je bio tih u našoj javnosti. Ali, ako ga uspijemo češće čuti, možda će ovi drugi glasovi postati tiši i s vremenom – nestati.
