MORSKI TRAMAJ : NEBODERSKA DRUŽINA NIJE SE PROBILA U STARI GRAD

Poslovni, najveći dio nebodera, bio je neka vrsta košnice s 220 ureda, namijenjenih tadašnjim brojnim gradskim i ostalim poduzećima, u kojima bi kruh svagdanji zasluživalo oko 700 osoba. Okrjepu su mogli potražiti na 12. katu, gdje se nalazila priručna kuhinja. Uz nju su se protezale manja i veća konferencijska dvorana.

Možete li zamisliti riječki Stari grad kao nebodersko gnijezdo? Sa čak tucetom nebodera, među kojima su i oni što se kočopere s 20 i više katova? Ako je dogovor negativan, a lako je moguće kako jest jer je nama danas, naviknutima na neke drukčije graditeljske situacije, na tomu mjestu teško zamisliti nebodere – nekima drugim Riječanima, u svoje vrijeme, to uopće nije bilo teško.

Dapače, neboderi u Starom gradu zamišljani su entuzijazmom kojemu u nas danas nema pandana, pa mu se možda u nekom smislu može i zavidjeti. Bio je to entuzijazam na socijalistički revolucionarni pogon, rođen u onoj istoj laboratorijskoj retorti u kojoj se kreiralo novo društvo. Doba je to potkraj 1950-ih, kada Stari grad drži u rukama zrcalo u kojemu vidi lice poružnjeno samourušavanjem, osakaćeno ratnim bombardiranjima i opustošeno iseljavanjem tradicionalnog stanovništva, lice urbane zone koja je postala geto deklasiranih, uz jeftin alkohol, šverc i ulične/portunske prodavačice ljubavi.

Stari grad je u tom trenutku na neki način idealno mjesto: propast jučerašnjega tu se fantastično podudarila sa strašću kojom je valjalo graditi novo, i to novo koje se nije htjelo sapinjati (pri)zemnim ograničenjima. Zašto su neboderi, ti graditeljski burevjesnici optimističnije budućnosti, imali u planovima obnove života u Starom gradu obličje neboderske družine od upravo 12 članova? Numerološka intrigantnost tuceta bila je privlačna ljudskom rodu oduvijek, tu ni socijalistička revolucija nije mogla bogznašto.

O silini planirane intervencije govori primjer nebodera koji je, prema tadašnjemu gradskom urbanističkom planu, trebao pohitati put oblaka na manjoj zelenoj površini uz hotel Bonaviju. Riječ je o poslovnom neboderu za kojega je idejni projekt pripremljen 1960. u zagrebačkom birou Vincek, s potpisima dvojice Riječana, glavnog projektanta Andrije Čičin Šaina i konstruktora Mate Senjanovića. Graditeljski radovi trebali se krenuti već sljedeće godine, uz investitorsku potporu Narodnog odbora Općine Stari grad.

Idejno rješenje ponudilo je građevinu visoku 75 metara, s 24 razine, uključujući suteren. U suterenu je predviđen aperitiv-bar, s ulazom na Trgu Republike, također kotlovnica i spremište. Iz tog se dijela objekta internim stubištem uspostavljala komunikacija s gornjom etažom, koja je imala otvorenu terasu s pogledom na Trg, a našlo se mjesta i za restoran. Na toj je razini predviđeno uspostavljanje podzemne komunikacije hodnikom s hotelom Bonavia. Iznad se otvarao prizemni prostor podijeljen na dva veća dijela, jedan za poslovne aktivnosti, drugi s kavanom-barom. Tu negdje našlo se mjesta i za servise koji bi pružali usluge brijanja, pranja rublja, glačanja i sličnog. Na istoj etaži počinjale su četiri linije dizala, što znači tri namijenjene poslovnom dijelu objekta i jedna za vrh nebodera.

Poslovni, najveći dio nebodera, bio je neka vrsta košnice s 220 ureda, namijenjenih tadašnjim brojnim gradskim i ostalim poduzećima, u kojima bi kruh svagdanji zasluživalo oko 700 osoba. Okrjepu su mogli potražiti na 12. katu, gdje se nalazila priručna kuhinja. Uz nju su se protezale manja i veća konferencijska dvorana.

Vrh nebodera? Do njega se stizalo dizalom iz prizemlja, a nagrada za taj put imala je oblik još jednog ugostiteljskog objekta, kavane-bara. S obzirom na 23. kat, nema dvojbe da se otud morao pružati sjajan vidik na Rijeku i njeno okruženje, a posebno na riječko modro predvorje, s gradskom lukom i kvarnerskim otocima. Zahvaljujući staklenoj stijeni, polovica kavane-bara bila je na otvaranje, s tim da se staklena stijena duž sredine prostora moga pomaknuti u cijelosti, pa se ta površina ljeti pretvarala u terasu.

Zaključak koji se stječe čitanjem opisa građevine? U neku ruku nepotreban, jer nam naknadna pamet govori kako na tomu mjestu nije izgrađeno ništa. Neugledna zelena površina i danas je raj za protezanje nogu domaćim i manje domaćim ljubimcima, a čini se da će takvom još dugo ostati.

Nedaleka Gomila, primjerice, nije bila te sreće. Nekako u isto u vrijeme, krajem 1961. godine, na ledinu dobivenu rušenjem srednjovjekovnih stambenih objekata sletjela je, poput NLO-a, nova zgrada Zavoda za socijalno osiguranje, koja je s neboderom trebala činiti cjelinu. U nju je zasjela zavodska čeljad što se dotad gurala u skučenim prostorijama na Beogradskom (danas Jelačićevom) trgu. Te su prostorije bile privremeno rješenje od 1956. godine, a zgrada u kojoj su se nalazile nije oduševljavala radnim uvjetima: mračne sobe u kojima je moralo biti stalno uključeno umjetno svjetlo, uski hodnici duž kojih su se gurale „stranke“, prizemne prostorije pune vlage. U novoj zgradi sve je bilo bolje, sa svijetlim uredima, te prostranim i prozračnim hodnicima. Istina, prilaz je još neko vrijeme bio ometen zgradama stare Gomile, čija se graditeljska duša mučila na izdisaju. Muke joj nisu dugo potrajale, novo je nezadrživo lupalo na vrata, snažno i visoko, s dugim neboderskim vratovima.

Zgrada na Gomili još je tu, ljeta 2010. čak i obnovljena. Takva kakva jest, svojom arhitekturom nastavlja biti uvreda duhu mjesta. Neboder koji je s njom trebao činiti cjelinu pokazao se mnogo pametnijim, povukao se s poprišta na vrijeme, još u embrionalnoj fazi. Tako nekako završila su i njegova braća iz nesuđene riječke starogradske neboderske družine. Tko da im zamjeri?

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!