MORSKI TRAMAVAJ : KAKO JE RUŠEN RIJEČKI STARI GRAD

Stari grad nestajao je pred očima Riječana dio po dio, negdje iznenadnim i opasnim urušavanjem vlastitog tkiva, negdje svjesnim rušenjem da bi se izbjeglo to prvo.

Za sve su krive komunjare. Da nije bilo njih, riječi Stari grad bi i dan-danas bio tu. Ti fanatični mrzitelji svega što podsjeća na staro, čim su se poslije Drugog svjetskog rata dograbili vlasti, poslali su bagere u samo riječko srce, iz kojeg je izrasla današnja Rijeka. I nama ostavili situaciju ground zero.

Tako ili nekako slično slušam već godinama o nestanku riječkoga Starog grada, s raznih strana. Ima ih koji su optužbama izravni, i onih koji su uvijeni, ali nije teško dokučiti otkud im vjetar puše. Ma koje sve smjerove pokazivala ruža vjetrova na riječkom području, oni imaju neku svoju, na kojoj je čitljiv samo jedan smjer.

Istina je kako riječkoga Starog grada danas manje-više nema, kako se pretvorio u grad duh. Produži li se s Korza ispod Gradskog tornja i zaputi među obližnje novogradnje, svakih nekoliko metara odnekud se u lice unosi prizor koji podsjeća na nekadašnje stanare toga prostora. Negdje je to sačuvan kameni luk ulaza u nekad postojeću zgradu, negdje prozor kroz koji se već odavno nitko ne naginje da bi zalio cvijeće, negdje natpis s imenom nestale uličice… Svako malo prolaznik bi se zakleo da je od Starog grada vidio nešto, a to mu nešto već sljedeći tren nestalo pred očima. Gledaju za njim i drugi, pa ne vide ništa, a onda zaključuju: mora da mu se pričinilo. Zašto se riječki Stari grad ponaša poput duha? Kako je došao u to čudno stanje?

Zavirivanje u izvore iz vremena kada se krojila sudbina Staroga grada kaže da se o glavi toga dijela Rijeke započelo raditi još u doba kada komunjara nije bilo ni na vidiku. Dominantni, uistinu markatni objekti u tkivu Staroga grada, kule Sokol, Lešnjak, Kirin i Slogin, s njima bedemi i barutana, također feudalni kaštel, nestali su već u doba Austro-Ugarske Monarhije.

Uklanjanje građevina našlo se potom na stolu gradske vlasti između dva svjetska rata, one koja je sugrađane pozdravljala rimskim pozdravom. Razlog uklanjanju nije puke prostorne naravi, nego činjenica kako je Stari grad dobrim dijelom podizalo i u njemu živjelo materijalno skromnije stanovništvo, zbog čega su podjednako skromne i njegove graditeljske kvalitete. Zbog podzemnih voda, veći dio zgrada podignut je na plitkim temeljima, a zidovi su građeni od samo djelomično obrađena kamena, uz lomljeni materijal za popunjavanje praznina. Doda li se tomu kako je glavnina kuća nastala nadograđivanjima i pregrađivanjima prethodnih, starijih gradnji, čime se dobivao kat po kat, eto slike o upitnoj čvrstoći brojnih objekata u riječkoj jezgri.

Vrijeme je tomu dodalo trošnost i slabo održavanje, pa je takvo stanje povuklo za rukav međuratnu vlast da se odluči na sventramento, tj. sanacijsko čišćenje. Tada je izrađeno nekoliko planskih regulacija koje su predvidjele potpuno novu, blokovsku izgradnju na području Staroga grada, zbog čega se krenulo rušenjem niza građevina.

Ostvarenje glavnog dijela plana odstranjenja bolesnog urbanog tkiva u riječkom središtu zapalo je sljedeću, poratnu vlast. Ako je vjerovati današnjim odapinjačima strelica na nju, ona je zbog toga bila sretna. Valjda i zato što su se postojećim slabostima zgrada pridružila oštećenja od ratnih bombardiranja. Na mnogim mjestima to i nisu bila oštećenja, pod bombama su nestale cijele zgrade. No, onodobni novinski izvori donose na stol neke čudne informacije…

„ Iz starih ruševnih kuća riječkoga Starog grada već su se preselile devedeset dvije obitelji u adaptirane stanove u Ulici Verdi, Grohovčevoj, Kržanićevoj na Pehlinu, Autoputu i drugdje. U maju prošle godine Komisija Narodnog odbora grada detaljno je pregledala svaki pojedini stan u starom gradu. Nakon pregleda i ocjena prišlo se izradi plana o rušenju starih i potrošnih kuća. Zgrade su bile podijeljene prema svom stanju u četiri grupe. Prva grupa brojila je 26 kuća koje je trebalo najhitnije ukloniti. U drugu grupu bilo je obuhvaćeno 78 kuća koje su bile predviđene za rušenje odmah nakon prve grupe. Treća grupa (68 kuća) i četvrta (29 kuća) zahtijevale su najhitnije popravke. Dosad je srušeno 30 zgrada i izvršeni su popravci na onima koje su još sposobne za stanovanje.“ (Iz Staroga grada već su iselile 92 obitelji, Novi list, 18. ožujka 1955.)

„Jučer u jutro počeo se sanirati dio Starog grada. Iz zgrade u Supilovoj br. 4, o čijem stanju je naš list pisao u svom broju od 11. marta, iseljeno je 12 stanara. Radnici su odmah pristupili rušenju ove zgrade, kao i zgrade br. 3 u ulici Šime Kozičića, u kojoj se nalazio jedan stanar. Ovim poslom uklanja se jedna stalna opasnost za živote ljudi, koji su stanovali u ovim ruševnim zgradama. Prilikom iseljenja stanara organi vlasti naišli su na znatne poteškoće. Porodice koje su se bespravno uselile u ove zgrade pružile su takav otpor da je bila potrebna intervencija organa Narodne milicije. Naime, u zgradi br. 4 Supilove ulice od 12 stanara samo jedan je imao redovni dekret, s pravom stanovanja. Svi ostali su se bespravno uselili u zgradu i za njih je osiguran nužan smještaj u Pinturićima.“ (Počela selidba iz ruševnih kuća u Starom gradu, Novi list, 14. ožujka 1961.)

„U Starom gradu svakog trenutka može se dogoditi nesreća, jer je 14 zgrada u takvom stanju da se stručnjaci pitaju kako te zgrade uopće stoje, po kojim zakonima statike još nije došlo do njihova rušenja. Pokušalo ih se privremeno pojačati, ali svejedno im više nema pomoći. Stambena i općinska inspekcija proglasile su da te zgrade nisu za stanovanje. Iako je tako, u tim zgradama stanuju 43 stanara sa stanarskim pravom i 6 ilegalnih stanara; ukupno 162 osobe stanuju u ugroženim kućama. Nesreća ne prijeti samo stanarima, već svima onima koji prolaze pored tih zgrada u Ulici De Reno (broj 2, 4, 6), u Tkalačkoj ulici (broj 4), Marka Marulića (17, 24. 32), Sokol kula (12), Šišmiš (3)…. Evo kako im se pronalaze drugi stanovi: stanari koji iz starijeg dijela grada žele da se presele u novije stanove bolje kvalitete plaćaju razliku između starog i novog stana, a stanari iz ugroženih stanova bit će preseljeni u te starije stanove. Nadoknada koja se plaća za zamjenu stanova ide u fond za zamjenu dotrajalih stanova i zgrada. U posljednje dvije godine iseljeno je 300 obitelji i svima su osigurani bilo stanovi, bilo nužni smještaj… (Svakog trenutka u Starom gradu može se dogoditi katastrofa, Novi list, 8. ožujka 1969.)

„Da li se još netko nalazi pod kamenjem, opekama i gredama starih zgrada koje su se srušile u subotu, oko 12 sati u Voltinoj ulici? Pitanje koje muči organe Međuopćinske službe javne sigurnosti i istražnog suca vjerojatno će naći svoj odgovor tek danas, kad će se ukloniti i posljednji ostaci kuća br. 12, 14 i 16 u zakrčenoj uličici. Dok smo bili na mjestu nezgode, čuli smo nekoliko upravo nevjerojatnih izjava od, pretpostavljamo, okolnih stanara: Pod kamenjem se nalazi četvero mrtvih… ili – za vrijeme rušenja na kritičnom se mjestu nalazila jedna djevojčica… bila su dva dječaka! Uglavnom, definitivno se ništa ne zna. Tačno se ne zna koji su uzroci rušenja takorekuć čitavog stambenog bloka. Radnici ‘Ceste’, samostalne komunalne ustanove, počeli su rušiti 3-katnu i 13 metara visoku zgradu br. 16 ni ne sluteći da će se uskoro naći na njezinom podnožju. Razbijajući potkrovlje i oslobađajući grede odjednom su osjetili podrhtavanje kuće. Tren iza toga njih četvoro – Marijan, Božo i Tomo Bukvić, te Josip Sterčević – poletjeli su u dimu prašine, uz lomljavu kamenja i greda prema dnu. Upravo je nevjerojatno da se tim ljudima nije ništa dogodilo… Ustručavajući se reći kako je došlo do nezgode, radnici su pogledom pokazivali na kuće, koje su bile u očajnom stanju i samo je pitanje dana bilo kada će se one same sravnit sa zemljom. (Srušile se tri zgrade u Starom gradu, Novi list, 18. ožujka 1968.)

Članci takve intonacije nižu se iz godine u godinu. Za papir je lako, stvarna glava je tu u torbi. Krajem 1963. se ničim izazvan srušio dio kuće na Trgu Matije Vlačića. Bilo je rano jutro, nečija mačka je upornim mijaukanjem probudila stanare zgrade i netom nakon što su oni, razljućeni mijaukanjem, napustili sobu, taj se dio kuće urušio. Samo je maca, heroj dana, bila zaslužna što nitko nije stradao. Zabilježeni su i trenuci kada je zidove zgrada znala srušiti – bura. Kao da se u Starom gradu tada već živjelo u kartonskim kutijama, a ne u objektima načinjenim zidarskom rukom.

Nažalost, utrka s vremenom bila je u riječkima pedesetim i šezdesetim već izgubljena. Stari grad nestajao je pred očima Riječana dio po dio, negdje iznenadnim i opasnim urušavanjem vlastitog tkiva, negdje svjesnim rušenjem da bi se izbjeglo to prvo.

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }