MORSKI TRAMVAJ : BAL JE NA VODI, A FILMOVI POD NOĆNIM NEBOM
Dok su se Riječani vrtjeli u krugu, Opatijci su bili mnogo uspješniji. Prvih toplih dana 1960. montirali su na Ljetnoj pozornici 12 metara visok i 30 metara širok ekran, čime je publika (prostor je mogao primiti 2.500 duša) dobila priliku uživati u „najboljem i najmodernijem kinu u našoj zemlji“. Uskoro su predstave na opatijskoj Ljetnoj zaredale, a Riječani su nastavili rješavati problem tako da ne bude riješen…
Idete li ovih dana u kino? Naravno, mislim na ljetne predstave u Art-kinu Croatia, kako priliči ovom dijelu godine. Ako je odgovor potvrdan, znajte kako tom sklonošću samo ponavljate praksu koju su Riječani imali poodavno. I možete se smatrati tek novim nastavkom serijala koji su počeli ispisivati vaše majke i očevi, štoviše bake i djedovi…
U drugoj polovici 50-ih ljetno kino funkcionira na Trgu Riječke rezolucije
Ograničimo li se na doba koje poneki među nama još kako-tako pamte, ono nedugo poslije Drugoga svjetskog rata, saznat ćemo kako je gledanje filmova na otvorenom u našemu malom ljetnom užarenom urbanopolisu popularna navada još od ranih 50-ih. Točnije, od 1951. godine, kada je u Rijeci otvoreno prvo poratno ljetno kino. Dogodilo se to 28. srpnja na Trgu Vladimira Gortana (danas Trg Republike Hrvatske?) i za tu je prigodu nabavljena najbolja tehnička oprema u gradu, na kojoj je svim ostalim, stalnim riječkim kinima, a bilo ih je pet, moglo samo zavidjeti. Ljetno kino moglo je primiti oko 800 gledatelja. Mjesta nisu bila numerirana, ali to ne znači da se moglo ući bez ulaznice, koja je koštala 16 dinara. Filmovi su se „vrtjeli“ svakim danom u tjednu od 21 sat, a namjera je bila organizatoru, Direkciji Gradskoga kinematografskog poduzeća, da gledateljima ponudi uglavnom premijerne naslove. Onaj koji je otvorio sezonu? Spektakularan, u boji, film generacije, Bal na vodi.
Što bi dali onodobni fanovi Bala na vodi da su mogli, poput današnjih Riječana, zaputiti se prema „živom“ balu na vodi što se ovih dana mogao vidjeti u bazenu na Kantridi i gledati na djelu neke domaće Esther Williams? To im nije mogla prirediti ni najrazmahanija mašta…
U drugoj polovici 50-ih ljetno kino funkcionira na Trgu Riječke rezolucije. Unatoč popularnosti kina, ili možda upravo zbog toga, njegov je rad duže vrijeme zadavao probleme upravi Kinematografskog poduzeća. Neki su gledatelji preskakivali preko improviziranih pregrada koje su dijelile prostor kina od ostatka Trga, a bile su postavljane prije svake predstave. Pored toga, za vrijeme prikazivanja filmova bio je onemogućen pristup u stanicu Narodne milicije i u prostorije Kotarskog odbora Narodne tehnike. Projektor kina bio je smješten u prostoriji koja je Odboru bila neophodno potrebna, što nije olakšavalo rad osoblju kinematografskog poduzeća. Problemi su s godinama kulminirali, pa 1959. godine predstave ljetnog kina na toj lokaciji nisu održane.
Takva situacija postala je krajem ljeta 1959. poticaj mislima o iznalasku neke druge lokacije. Prvotna zamisao vodila je prema parku uz Narodni muzej (danas zelena površina pred Guvernerovom palačom), koji se učinio pogodnim za postavljanje ljetne pozornice, što je mogla poslužiti za filmske i ostale predstave. No, gradski urbanisti pronašli su hrpu zamjerki zbog kojih je ideja na koncu ostala samo ideja. Sljedeća zamisao stavila je na dnevni red Omladinsko igralište na Belvederu. Ni to se nije pokazalo sretnom zamisli zbog udaljenosti Omladinskog igrališta od gradskog središta. Da, Riječani su u vezi s korakom-dva izvan najužeg gradskog središta i tada bili razmaženi. Stigao je i treći prijedlog, koji je stavio na dnevni red srednjoškolsko rukometno igralište u ulici Đure Đakovića (danas Ciottina, teren iza zgrade političkih stranaka, pretvoren u parkiralište).
Shodno domaćim običajima, a i ne samo domaćim, prijedlozi su kružili od jednoga do drugog stola gradske birokracije, bez znakova približavanja rješenju problema. Kinematografsko poduzeće smatralo je kako se rješenje nalazi na Omladinskom igralištu, stavljajući na stol argumente poput mogućnosti postavljanja preko tisuću sjedećih mjesta na igralištu i mogućnost instaliranja filmskog platna dimenzija većih od onih koja se koriste drugdje.
Ni sljedećeg ljeta, godine 1960, ljetnog kina nije bilo. Duhovi su se zbog toga uzbudili, o čemu su krajem godine posvjedočili planovi o čak tri lokacije s ljetnim kinom, povrh priče o Omladinskom igralištu (koje, usput budi rečeno, više nije bilo spominjano). Novi ljetni kinematograf trebao je biti izgrađen na školskom rukometnom igralištu u Đakovićevoj ulici. Pripremljen je i nacrt, koji je predviđao da rukometno igralište ne bude dovedeno u pitanje, odnosno da bude korišteno poslije filmske sezone. Kapacitet? Šest stotina sjedišta. Ljetno kino trebalo se pojaviti usporedno na Trsatskoj gradini, koristeći pozornicu za kazališne i ostale predstave predviđene u sklopu trsatskih turističkih sadržaja. Prostor je nametnuo dilemu: platno standardne ili veće širine?
Dok se tražilo odgovor na to pitanje, na dnevnom redu se našla još jedna lokacija, na Krimeji, u blizini Orjentova igrališta. Urbanističkim planom uređenja toga dijela grada predvidjelo se izgradnju stalnog kinematografa na mjestu gdje su se u to doba nalazile vojničke barake. Izrade idejnog rješenja i investicijskog plana za novo kino prihvatilo se poduzeće Zagreb-reklam, predviđajući 600 sjedala, široko platno i pozornicu za predstave varijetea. Uz kino je trebala biti izgrađena ljetna pozornica, a sve je valjalo početi graditi 1960. godine. Kino na Gradini trebalo je pak početi radom 1. svibnja.
Vodeći se time, Kinematografsko poduzeće je početkom 1960. nabavilo novi projektor i sjedala. Ali, dani su prolazili, a su ona stajala u skladištu, tužno čekajući trenutak koji bi im dao praktičan smisao. Štoviše, umjesto koraka prema rješenju problema, on kao da se dodatno multiplicirao, šireći popis možebitnih mjesta za ljetno kino na prostor u dvorištu Učiteljske škole (danas Osnovna škola Nikola Tesla) i (ponovo) u park Narodnog muzeja. Otkud takav scenarij? Kada su gradski odličnici kako-tako donijeli odluku, stavljajući prst na planu grada na Ulicu Đure Đakovića, sportski funkcionari počeli su ih vući za rukav, nagovarajući da rukometno igralište ostane isključivo u njihovim rukama. Posljedica? Lutanje se nastavilo. Prvi svibanj je prošao, pomaci nisu bili vidljivi ni na Gradini.
Ljetna pozornica u Opatiji
Prebacivanje loptice s jedne na drugu stranu stola nije pokazivalo znakova posustajanja, pa je problem privremeno šutnut u dvorište Osnovne škole Matteotti (danas Pomorski fakultet). No, čim su se predstave pod ljetnim nebom toga dijela grada konačno počele odigravati, pokazalo se da živost na susjednom igralištu Košarkaškog kluba Nafta (kasnije Kvarner) i programi ljetnog kina teško mogu ići zajedno. Filmske predstave su se održavale svakim danom osim subotom i nedjeljom, ali im je kolovoza 1964. došla glave buka što su je stvarali košarkaški treninzi i svirka bendova na plesnim večerima Nafte. Svoje su učinile i grupe mladića neobuzdana ponašanja što su se okupljali na predstavama.
Dok su se Riječani vrtjeli u krugu, Opatijci su bili mnogo uspješniji. Prvih toplih dana 1960. montirali su na Ljetnoj pozornici 12 metara visok i 30 metara širok ekran, čime je publika (prostor je mogao primiti 2.500 duša) dobila priliku uživati u „najboljem i najmodernijem kinu u našoj zemlji“. Uskoro su predstave na opatijskoj Ljetnoj zaredale, a Riječani su nastavili rješavati problem tako da ne bude riješen…
To, naravno, ne znači da ljetnih filmskih predstava u Rijeci nije bilo i potom. Tko je poželio, primjerice, vidjeti dobar film pod vedrim nebom u gradu sredinom osamdesetih, mogao je sa zadovoljstvom zaključiti kako je Trg riječke rezolucije u tom pogledu iznova aktualan, gledajući najnovije naslove iz produkcije Wima Wendersa i ostalih svjetskih redateljskih imena. Ili pak to isto zaključiti s nezadovoljstvom, prepoznajući u toj lokaciji ništa drugo do nastavak dugogodišnje vrtnje u zatvorenom krugu.
Iz kojeg smo izašli tek zahvaljujući pojavi Art-kina Croatia. Neka njegove ljetne predstave potraju godinama…
