MORSKI TRAMVAJ : BARBA VILKO I NJEGOVA RIJEČKA SLIKOVNICA

O čemu govori Barba Vilkov rad, tiskan u doba kada su djeca o svom okruženju saznavala dobrim dijelom baš iz slikovnica, a ne iz još nepostojećih laptopa, tableta i pametnih telefona? U doba kada su njihovim zaigranim svijetom carevali papir umjesto prozirne plastike ekrana, miris boje umjesto titranja piksela, okretanje listova umjesto mrdanja kursorom i klikanja mišem? O onomu, poštovani čitatelju, za što su tehnološke mijene nebitne…

Je li ideologija nešto namijenjeno isključivo odraslima ili se može servirati i djeci? Tko imalo zna o ovakvim ili onakvim pogledima na svijet – nazivali te poglede ideologijama, svjetonazorima ili religijama, kako vam drago (potonje su toliko nabujale ideologije da im je odijelo klasičnih ideologija pretijesno, pa se mršte na guranje u zajedničku ladicu) – zna da je životna praksa na to pitanje dala odgovor poodavno.

Da, ideologija je namijenjena djeci u jednakoj mjeri kao odraslima. Štoviše, gdje god se osvrnemo, vidimo kako se manje-više svi koji bi krojili drugima pogled na svijet usmjeravaju na djecu s posebnim žarom, znajući da su im djeca najzahvalnija i najproduktivnija meta: tu je krojiteljski posao najlakši (za razliku od odraslih, ili barem dijela njih, samozaštitni mehanizam još im je u povojima) i najproduktivniji (što im se utuvi u glavu u formativnim godinama, nosit će u sebi cijeli život). U prijevodu, djeca su idealan medij svake ideologije, svjetonazora, religije etc., zbog čega njihovi pronositelji strastveno nastoje ući u vrtiće i osnovne škole, dapače institucionalizirati svoju ulogu na takvim mjestima, što im omogućuje posebno uspješno „ribarenje ljudskih duša“. Ima ribarskih lovina koje su veće kada su manje…

Vrtim u rukama prvu dječju slikovnicu, točnije prvu slikovnicu za djecu objavljenu u Rijeci onoga poraća, hoću reći neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Listam je, gledam, čitam, pa zaključujem: ideologija najmlađima jučer i prekjučer, ideologija danas, bit će bome i sutra, ne u žličicama, nego u velikim žlicama, ako može i kutlačama. I za tu vrstu obroka vrijedi standardna rečenica vrtićkih teta: „Sve treba pojesti, od toga se raste“. Raste u poželjnom, pravom/“pravom“ smjeru… U kojem se smjeru i na koji način raste sa spomenutom slikovnicom, saznajmo zajedničkih listanjem njenih stranica.

Slikovnica Bio jednom jedan kralj (Perica se zvao) nosi autorski potpis Barba Vilka (tako kaže službena informacija izdanja), a pojavila se u nakladi Prop-odjela Okruga Narodnog Fronta za Hrvatsko primorje studenoga 1945. godine. Sušački list Primorski vjesnik objavio je početkom istoga mjeseca u nekoliko navrata reklamni oglas koji razjašnjava tko se krije iza autorske formulacije Barba Vilko (riječ je o našemu poznatom likovnom umjetniku, akademskom slikaru Vilimu Svečnjaku), ujedno dao informaciju kako je izdavački posao za Prop-odjel ONF-a odradio zapravo Primorski vjesnik, zbog čega tu novinsku kuću možemo smatrati njegovim izvršnim izdavačem.

Reklamni oglas pruža još jedan važan podatak žanrovske naravi, na djelu je „aktuelna politička slikovnica“. Pošteno. Već na prvu loptu eto nam ključa u kojemu valja čitateljski primiti ono što je objavljeno na stranicama izdanja. Informacija iz same slikovnice kaže pak da je na djelu „slikovnica za odrasle i za djecu“. Je li žanrovski podatak namijenjen ponajprije odraslima (koji su slikovnicu trebali prvi uzeti u ruke, a potom je djeci čitati i objašnjavati, bez čega bi je ona upitno razumjela), ponajprije djeci (čijoj pameti valjda ponuđeni sadržaj slikovnice posrkati), ili pak u jednakoj mjeri oboma, bez obzira na generacijski redoslijed čitanja, možda je suvišno pitanje. Ta u političkom se, ideološkom žanru ne postavljaju pitanja, nego slušaju odgovori, unaprijed spremni i za ono što ste mislili (a u njemu nije poželjno previše misliti) i za ono što niste mislili pitati.

O čemu govori Barba Vilkov rad, tiskan u doba kada su djeca o svom okruženju saznavala dobrim dijelom baš iz slikovnica, a ne iz još nepostojećih laptopa, tableta i pametnih telefona? U doba kada su njihovim zaigranim svijetom carevali papir umjesto prozirne plastike ekrana, miris boje umjesto titranja piksela, okretanje listova umjesto mrdanja kursorom i klikanja mišem? O onomu, poštovani čitatelju, za što su tehnološke mijene nebitne…

Slikovnica je – točnije bi bilo reći bojanka, tragom činjenice da se na njenim stranicama nalaze isključivo crteži, a uputa na kraju izdanja dodaje „djeca neka bojadišu crteže pastelom“ – ugledala svjetlo dana u povodu 11. studenog 1945., kada su organizirani prvi poslijeratni izbori u državi. Bili su to izbori za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije, na kojima se formalno odlučivalo o karakteru države i to, danas zvuči zanimljivo, ubacivanjem kuglica u jednu od dvije glasačke kutije, državnu ili opozicijsku (popularno nazvanu „ćoravom kutijom“). Glasački se izbor u praksi svodio na dilemu „za Tita ili za kralja“… Ili možda nije, znamo li kako su izborni proces  čvrsto kontrolirali naoružani predstavnici jedine političke snage koja je tada imala vlast u rukama, a to nije bila „linija“ Perice iz slikovničina naslova.

Glavni protagonist izdanja, kralj Perica, lako je dokučiti današnjem imalo upućenijem čitatelju, ondašnjem pogotovo, detronizirani je suveren Kraljevine Jugoslavije, prikazan kao dijete, što će reći stvorenje nedoraslo situaciji u kojoj se zadesilo. Vrlog „junaka“ eto već kao karikature na naslovnoj stranici izdanja, s krunom na glavi i malim vladarskim ogrtačem od hermelina preko ramena, iza leđa mu viri drvena puškica, na grudima je niz odlikovanja, dok desnicom vuče drvenog konjića na kotačićima.

Iz stranice u stranicu slijede susreti s infantilnim monarhom koji ne razumije adekvatno okolnosti u kojima se nalazi, „vlastodržac“ koji ne vidi kako u njegovim rukama nema stvarnih uzdi društvene i državne moći, poput vojske, crkve, predstavnika kapitala i sličnih „stupova“ državne stabilnosti predratne Jugoslavije. Oni koji predstavljaju te „stupove“ komični su čovječuljci, igračka monarhija se Perici u rukama raspala, a jedino što mamuza je dječji drveni konjić, što je lako čitljiva, jednoznačna simbolika. Svijet se malom Perici raspada upravo u nedjelju 11. studenog, što je poruka kakvu mu sudbinu kroje izbori, njemu i državi koju je vodio. Možda bi bilo ispravnije reći, sugerira slikovnica, mislio da vodi, s obzirom da njime manipuliraju baš svi oko njega: generali, svećenici, gospodski cilindraši ove i one vrste, sve tzv. (da se poslužimo onodobnim političkim rječnikom) „crna reakcija“. Perica nije drugo do njihova lutka na koncu, a smatraju li oni potrebnim, dat će mu i po turu jer nije udovoljio njihovim očekivanjima. Jedna stranica posvećena je u cijelosti velikoj osmrtnici preminuloj monarhiji, sljedeća prikazuje „reakcijsku“ svitu kako za njom žaluje, pri čemu je autor vodio računa o političko-nacionalnom profilu ucviljenog društvanca, uključujući u njega predstavnike istočne i zapadne crkve, te likove četnika i ustaša. Sve strašni propali „lafovi“ (rječnik autora izdanja) čiji će predvodnik okončati u slikovnici kao poljsko strašilo.

Rad Barba Vilka je ogoljen propagandistički materijal, načinjen u jednokratnu utilitarnu svrhu. Njime se htjelo ismijati ključne točke dotadašnje državne moći, time ujedno dati putokaz odraslim čitateljima kako glasati na izborima koji su odlučivali o državnoj sudbini. Da bi ispunila funkciju, tiskovina se pojavila netom uoči izborne nedjelje, s uvodnom napomenom već na naslovnoj stranici,„odrasli neka je gledaju do 11. 11. 1945“, a tek potom „neka je daju djeci da se i ona zabavljaju“. Kada Perica na izborima dobije ono što je zaslužio, mogu mu se smijati i djeca…

Kako je izdanje primljeno službeno? U najkraćem, očekivano. Ta igralo je, sa stajališta onih koji tada imali stvarnu vlast, na sigurnu kartu. Evo dijela prikaza kritičara Vilka Ivanuše objavljenog u zagrebačkom tjednom listu Glas rada, glasilu (tada „organu“) Jedinstvenih sindikata za Hrvatsku: „Ova je slikovnica, dakle, zanimljiva po svome sadržaju do kraja. Osim svoje političke aktuelnosti, ona će imati svoje značenje upravo kao dječja slikovnica, jer će im osim zabave pružiti usput i onaj odgoj, koji odgovara našim težnjama i koji je u skladu s duhom vremena i novom stvarnošću, koju izgrađujemo. Ismijavanje autoriteta i fantoma, na kojima je počivalo naše staro društvo u bivšoj, predratnoj Jugoslaviji, stvara najbolju predispoziciju kod djeteta za nove vrijednosti. Uspeh i smisao takve slikovnice leži i u tome, što će se taj proces u odgoju razvijati spontano, nenametljivo, putem zabave. Mislimo, da je tim pokušajem data sugestija i pobuda novim metodama, koje treba primijeniti, kada se budu radile slikovnice za djecu t. j. da se vodi računa o dječjoj psihologiji ne samo u pitanju sadržaja, već i u pogledu iznesenog načina njegovog oblikovanja.“

Vremenski odmak od dana kada se službeno razmišljalo na takav način upućuje nas da recenzentske riječi primimo s podozrenjem, za razliku od njih stavljajući upitnik i nad sadržaj slikovnice i nad njezin metodološki pristup. Tema izdanja teško da se može smatrati nečim primjerenim, a kamoli poželjnim za dječje glave koje nisu dorasle baviti se sudbinskim političkim pitanjima ove ili one države, ovog ili onog vremena. Djeca su djeca i treba ih pustiti da budu to što jesu, dok jesu. Sve drugo je manipuliranje odraslih dječjom psihom, njezino uprezanje u tuđa kola, u prijevodu jedna vrsta nasilja nad njom. Pokazana pak navodno uzorna metodologija kojom  se odlučilo predočiti problematiku jednoga političkog trenutka sukladno dječjoj psihologiji, pati od jednako ozbiljne boljke. Karikirano viđenje stvarnosti tu je poprimilo oblik satiričnog ruganja, pri čemu je glavna rugalačka meta, kralj Perica, prikazan kao dijete, otud više nego čudna pedagoška poruka malim čitateljskim glavama kako je prihvatljivo odnositi se prema drugoj i drukčijoj djeci kao meti. Satirično svođenje teme na plošnu, crno-bijelu optiku, put je u pedagoško iskliznuće kojemu nikakvo naknadno nanošenje boje dječjom rukom koja drži pastele ne može pomoći. Nisu djeca ta koja boje crteže u bojanci, ona je ta koja pokušava obojiti, „prefarbati“ njih, ulijevajući im u glavice jednosmjeran politički, odnosno ideološki sadržaj.

Autor Vilim Svečnjak u to je doba jedan od ključnih i uspješnih motora gradskoga kulturnog života, stigavši u Rijeku prvih poratnih dana tragom naloga političke partije koju je slijedio da bude pokretač obnove toga dijela gradskog života. Usporedno se bavio edukativnim radom u gradskim osnovnim i srednjim školama i dječjim crtežom, naročito od sredine 1945. godine, kada je počeo raditi kao nastavnik likovnog odgoja u Sušačkoj gimnaziji. U Riječkoj gimnaziji pripremio je i postavio izložbu Odgoj i obrazovanje u SSSR-u, 1948. organizirao Izložbu dječjeg crteža, prvu te vrste u novostvorenoj Jugoslaviji, tomu valja dodati organiziranje putujućih izložbi dječjeg crteža… No, kako pokazuje slikovnica Bio jednom jedan kralj (Perica se zvao), uza sve bavljenje dječjim crtežima, a pogotovo crtežima za djecu, u Svečnjakovu radu te vrste nije baš sve bilo primjereno dječje. Ideologija isporučena djeci njegov je loš trenutak, trenutak koji se može razumjeti uvažavajući povijesni kontekst unutar kojega se dogodio, ali ne i prihvatiti.

Ideološko-propagandni obrasci uvijek su isti, mijenjaju se samo predznaci i tu ništa ne može promijeniti čak ni Barba Vilko.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }