MORSKI TRAMVAJ: BIO JEDNOM RIJEČKI JAJNI POGON

Riječki jajni pogon bio je prvi te vrste u državi. Korist od investicije u Hladnjači imala su i domaća poduzeća koja su izvozila jaja, s obzirom da je njihov prijevoz uvijek riskantan, pogotovo ljeti (prethodne godine im se zbog kvarenja vratilo 80 tona jaja). Osim izvoznika jaja u Italiju, najveći korisnik usluga Hladnjače bilo je riječko Ugostiteljsko-slastičarsko poduzeće.

Priča zvuči toliko egzotično, a ovdašnja je, baš domaća, da sam, suočen s njom, na tren pomislio kako me sunce prilično ćapalo, pa mi se svašta počinje pričinjati. Događa se to i pametnijima od mene, pa zašto bih ja ostao pošteđen?

Tko bi rekao da se takav šušur može u Rijeci upriličiti oko jaja.

Usporedno s gradskim ledanama, u gradu su pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća funkcionirali pogoni za hlađenje i čuvanje namirnica. Ta je vrsta poslova bila u opisu zadaća Poduzeća za konzerviranje prehrambenih artikala Hladnjača, koje je funkcioniralo uz morsku obalu na Brajdici. Bio je to industrijski objekt u čijem je sastavu, neposredno poslije rata, 1947. godine, funkcioniralo nekoliko cjelina: četiri prostorne jedinice („ćelije“) za konzerviranje robe, jedinica za hlađenje konzervirane robe, jedinica za smrzavanje, dvorana za preradu jaja, te strojarska radionica za popravke. Hladnjača je imala dva kompresora, pri čemu je veći služio za smrzavanje robe u svim jedinicama, a manji je služio za održavanje postignute niske temperature.

Jesam li rekao jaja? Da, čitatelju, dobro si pročitao, uistinu je riječ o njima. Glavne sezone za preradu jaja u Hladnjači bile su proljeće i jesen, kada su kokice žestokim radnim ritmom obavljale što im je priroda dala obavljati, preplavljujući posljedično tržište jajima. Ona su do Hladnjače dopremana željeznicom iz Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih dijelova tadašnje države, a između dopremljenih sanduka s njima u Hladnjači se postavljao ventilator koji je trebao oduzeti vlagu što su je jaja primila tijekom prijevoza. Sušenje je trajalo 24 sata, potom su radnici Hladnjače dobili pune ruke posla: jaja se moralo razbijati i razdvajati zdrave primjerke od onih koji to nisu. U zdravih primjeraka odvajao se žumanjak od bjelanjka, žumanjci su završavali u miješalici, filtrirali se i pretakali u kalupe za 4-5 kg žute mase, da bi se potom sve slalo u zamrzivač (tada se koristila riječ smrzavaonik) na temperaturu od – 22 stupnja. Smrznuta masa prenosila se u „ćeliju“ za konzerviranje, gdje je čekala da se prikupi adekvatna količina za izvoz, što je bila zadaća brodova-hladnjača. Bjelanjak? On se posebnim postupkom pretvarao u prah i slao put tvornica gdje se koristio za izradu bakelitnih predmeta.

Svrhu bi našli i pokvareni primjerci jaja, pokazali su se pogodnim za razne industrijske namjene, ponajviše u izradi ljepila za spajanje šperploče. Kora od jaja završavala je u otpadu, mada je bilo prijedloga da se samelje i upotrijebi za umjetno gnojivo ili kao kokošja hrana.

U sveopćem poratnom napretku riječka Hladnjača nije stajala po strani, prostorno se i organizacijski širila. Pogled na nju 1955. (kada je slovila za najveće poduzeće u državi za smrzavanje i konzerviranje prehrambenih proizvoda, uključujući ribu i meso), govorio je kako je organizirana u deset „ćelija“ koje su mogle ukupno primiti 25 vagona robe. Objekt je te godine dobio radničku kupaonicu, garderobu i čekaonicu, zamijenjeno je 70 posto električnih instalacija, izgrađene su dvije nove konstrukcije za dizalice na električni pogon, provedena izolacija 80 posto vodova amonijaka, također zamijenjen krov na cijeloj zgradi Hladnjače. Zahvati su pomogli da se godinu završi konzerviranjem 33.189.459 kg namirnica, među kojima je više od polovice bilo meso, u prvom redu svinjetina, 14.332.617 kg (namijenjeno izvozu). Tomu valja pridodati mnogo peradi i kupinovog soka, a ostalo se odnosilo na manje količine raznovrsnih namirnica. U konzerviranoj robi je 300 tona uvoz iz SAD-a (antibiotici, margarin, maslac i mast), dok je 12 tona tranzitna roba iz Čehoslovačke i Mađarske. Osim konzerviranja, Hladnjača je nudila zamrzavanje, pa je 1955. zamrznuto 2.769.038 kg prehrambenih artikala.

Godina uspješna poput te imala je i naličje. U navedenim brojkama nije bilo previše voća za Riječane, otud prijedlozi da se Hladnjača, u suradnji s poduzećima Poljoplod i Istraplod, koja su opskrbljivala stanovnike grada na Rječini, koristi za pohranjivanje zimskog voća, npr. jabuka i krušaka. Prijedlozi nisu pali na plodno tlo unatoč tomu što su usluge riječke Hladnjače bile najjeftinije u zemlji, vjerojatno zbog loših iskustava s jednom tadašnjom pošiljkom smrznutih krušaka. I novi uređaji Hladnjače za proizvodnju ribljeg brašna stajali su besposleno zbog manjka sirovine (svježe ribe otpremane su na preradu u Rovinj, usporedno se otvorilo tvornicu ribljeg brašna u Crikvenici).

Već neko vrijeme bilo je odviše tiho i u dvorani za preradu jaja, što je bila „zasluga“ sanitarnih inspektora, koji su smatrali da Hladnjačini uređaji za taj posao nisu sukladni s higijensko-tehničkim propisima, a s time šale, jasno, ne smije biti. Pogon za „tucanje jaja“ je zato ljeta 1956. obnovljen suvremenim higijenskim i sanitarnim uređajima koji su omogućili osmosatnu, dakle dnevnu proizvodnju dvije tisuće kilograma tzv. jajnog melanža, dobivenog od 40 tisuća jaja. Valjalo se toga napregledavati lampiranjem (tada korišten izraz, vjerojatno dolazi od uporabe svjetiljke), pa za posebnim stolovima narazbijati… Bio je to posao 45 novozaposlenih radnica, čijih je ruku plod, dakle smjesa razbijenih jaja, tri dana smrzavan u limenim kantama, žumanjci i bjelanjci odvojeno. Prva pošiljka u izvoz zabilježena je rujna 1956., riječ je o 15 tona jaja poduzeća Kozara iz Bosanske Dubice za Italiju.

Riječki jajni pogon bio je prvi te vrste u državi. Korist od investicije u Hladnjači imala su i domaća poduzeća koja su izvozila jaja, s obzirom da je njihov prijevoz uvijek riskantan, pogotovo ljeti (prethodne godine im se zbog kvarenja vratilo 80 tona jaja). Osim izvoznika jaja u Italiju, najveći korisnik usluga Hladnjače bilo je riječko Ugostiteljsko-slastičarsko poduzeće. Jasno je i zašto: naručivalo je stotine tisuća smrznutih jaja ljeti, kada su kokice radile punom parom, a cijena njihovih proizvoda nije bila ni pola zimske. Godine 1955. istucalo se 80 tona, a 1956. godine 1.500 tona jaja, pa se dnevno zaleđivalo po 80 tisuća jaja.

Dokad je radila Hladnjača na Brajdici teško je reći, ali nije tajna kako su Riječani npr. krajem 1957. koristili usluge još jednog istovrsnog objekta, većeg i suvremenijeg, pa nije isključeno kako je riječ o nastavku rada Hladnjače s Brajdice na drugoj lokaciji.

No, druga lokacija – druga je i priča. U kojoj se mjesta za jaja nije našlo, zbog čega su ona, u smislu prerade, brzo zaboravljena. I to u tolikoj mjeri da mi danas sve zvuči kao nečija maštovita izmišljotina. Pogon za „tucanje jaja“?! Ma dajte, molim vas…

 

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }