MORSKI TRAMVAJ : ČISTAČI CIPELA NA RIJEČKIM ULICAMA
Naknadna rekonstrukcija događaja upućuje me na završetak 1991. godine. Kolovoza te godine još su u gradu radila tri čistača, podijelivši između sebe teren na onaj za koji je bio uslugama zadužen čistač pored Radio Rijeke, ispred željezničkog kolodvora i pokraj Kapucinske crkve.
Nestali su iz naših života šutke. Kada smo taj nestanak primijetili, kako to obično biva, bilo je kasno. Kotač vremena nezaustavljivo je jurio nekamo naprijed ne mareći za one koji su s njega putem poispadali, s minimalnom ili nikakvom mogućnošću da se vrate u igru.
Riječki čistači cipela.
Kada su se i kako pojavili, teško je reći. Pišete li o kakvoj tvornici, ustanovi, sportskom klubu, udruzi, umjetniku i slično, pravilo broj jedan kaže kako treba zaviriti u dokumentaciju o njihovu radu, godišnje izvještaje, ugovore, kadrovske dosijee, kataloge i slično. Pa se okosnica priče s takvih papira rekonstruira, manje ili više. Premda u taj postupak valja uložiti rad, s takvima je na neki način lako. No, kako rekonstruirati priču o nečemu poput gradskih čistača cipela, koji su sudjelovali u stvaranju živopisna uličnog kolorita jednoga vremena, čineći – zajedno s ostalim stanovnicima – grad baš takvim kakav je bio? Posljedično, i naše živote baš takvima kakvi su bili?
Nemam drugog odgovora do potrage za škrtim fragmetnima osobnih prisjećanja i ono nešto pronađenih maleckih, informacijama oskudnih novinskih člančića u kojima se spominju, hm, junaci ove priče.
Koliko sam uspio razbrati iz takvih izvora, na ovdašnje su ulice, točnije pješacima najprometnije ulične uglove i slična mjesta, zasjeli negdje prvih godina poslije Drugog svjetskog rata. Riječani s nešto duže gradskog staža u nogama tim se poslom nisu bavili, pa su svježe pridošli u grad bez teškoća stvorili neku vrstu monopola. I nije ih bilo malo, što na neki način svjedoči i o zanimljivom tržištu za tu vrstu usluga, u doba kada su se cipele duže nosile i bolje čuvale nego danas, a čuvanja, treba li reći, nema bez redovitog čišćenja. Birajući najfrekventnije pješačke točke, sjeli bi na nisku stoličicu pred svoju drvenu kutiju s priborom za čišćenje, na koju bi zainteresirani prolaznik stao nogom na predviđeno mjesto za čišćenje cipele. Uslijedili bi vješti i brzi pokreti ruku s četkama i krpama, te mazanje i lašćenje do blještavila. Neki bi čistači pored takve „radnje“ pod vedrim nebom postavili improviziranu oglasnu ploču s nevještim rukopisom napisanim (p)opisom ponuđenih usluga. Sati bi na ulici tekli, a uz njihovo su radno mjesto postajali sve vidljiviji tragovi očišćenog blata s obuće, te mrlje od paste za cipele i sredstava za lašćenje.
Posao je najbolje tekao zimi i u proljeće, kada je bilo više kišnih dana, što rad na ulici možda nije činilo ugodnijim, ali je zbog blata donosilo više zarade. Dobro je bilo i u trenucima kada su komunalne službe raskopavale ulice zbog postavljanja podzemnih cijevi i slično, što je neizbježno više prljalo obuću. Početak mjeseca također je imao pozitivna utjecaja na posao (džepovi Riječana bili su nešto puniji zbog dobivenih plaća), za razliku od kraja mjeseca, kada je vrijedilo obrnuto, pa su Riječani radije čistili obuću sami. Ljeto je bilo bilo manje poslovno privlačno zbog nošenja espadrila, tenisica i slične platnene obuće.
Posla s čistačima imale su i pojedine gradske službe. Propisi su uvijek propisi i vrijede za sve, pa su čistilački raspoloženi ulični djelatnici morali imati urednu dozvola za svoju vrstu „obrtničkog“ rada, plaćati dnevne pristojbe za zauzimanje javne površine, u igri je također bio godišnji porez na radom ostvarene prihode. Tko bi posao čistača obuće ekonomski podcijenio, pogriješio bi – bilo je čistača koji su prihodima ozbiljno nadmašivali iznose uobičajenih radničkih plaća.
Bio je to razlog više za pojavljivanje žustroga tržišnog nadmetanja među čistačima: izboriti se za frekventnije radno mjesto značilo je veću zaradu od čistačkog kolege na manje privlačnoj poziciji, a spuštanje cijena usluge (s 15 na 10, s 10 na pet dinara, kako se događalo) značilo bi objavljivanje rata za odvlačenje mušterija od konkurentskoga kolege itd. Svatko bi tada inzistirao na nekim svojim „podrazumijevanim“ pravima, a narušeni odnosi nisu ostajali samo među uličnim udarnicima četke i laštila, u oštru komunikaciju učestalo su se upletati članovi užih i širih obitelji čistača. Prolaznici su u takvim situacijama bili svjedoci žestokih uličnih verbalnih okršaja, gdjekad i pravih odmjeravanja snaga šakama, u čemu su udjela uzimale i jezičave životne družice čistača. Ne bi po strani ostajali ni njihova djeca, čije je ulično iskustvo u prošnji i sličnim aktivnostima bilo argument više u slanju poruke „neprijateljskoj“ strani.
Odnosi među takvim uličnim „obrtnicima“ su se 1952. do te mjere zakuhali da su u njih našle potrebnim intervenirati nadležne gradske službe. Dijelu čistača je zbog stvaranja nereda na javnim mjestima zabranjen rad, zbog čega su neki potražili nastavak posla na pločnicima drugih gradova u državi, a neki su pak potražili radno mjesto u lokalnim tvornicama. Na riječkim su ulicama ostala samo dva čistača. Pozitivan učinak? Ne baš – rastjerivanje konkurencije podiglo je cijenu usluga preostalih…
Sredinom pedesetih u Rijeci je odlučeno prihvatiti praksu iz drugih gradova, gdje su čistače maknuli s ulica, na kojima su ometali prolaženje pješaka, te ih smjestili u male čvrste objekte. Jedna od takvih čistionica obuće otvorena je pored kina Beograd (danas Art kino Croatia). Očekivano, to nije u cijelosti razriješilo problem, uvijek je bilo onih čistača cipela koji su se radije držali ulice. Među njima su se 1956. pojavili i prvi pristigli poratni riječki Romi, koji su za pružanje usluga čišćenja obuće odlučili zauzeti poziciju ispred Gradskog tornja. Na osjećaju za poslovno mjesto i danas bi im bilo teško naći manu.
Sve se protegnulo i u sljedeća desetljeća, pa su Riječani koji bi npr. ljeta 1969. prošetali potezom od željezničkog kolodvora do Korza mogli vidjeti na pločniku nekoliko čistača u punom radnom zanosu. Ostala su zabilježena i njihova imena. Ispred radničkog restorana Torpedo (danas prostor prodavaonice DM) smjestio se Ramiz Alijev, radeći za svoga „gazdu“ pored table na kojoj je pisalo: „Farbam, sve, kožne predmete, u izradi brzo i solidno“. Nazim Jašar zauzeo je poziciju pokraj autobusnog kolodvora, Ajet Bajramović utaborio se na Korzu.
Kada su s ulica nestali riječki čistači cipela? Tiho, šutke, neopazice? Naknadna rekonstrukcija događaja upućuje me na završetak 1991. godine. Kolovoza te godine još su u gradu radila tri čistača, podijelivši između sebe teren na onaj za koji je bio uslugama zadužen čistač pored Radio Rijeke, ispred željezničkog kolodvora i pokraj Kapucinske crkve. Kad već bilježimo imena (jer grad čine i obični ljudi, ne samo pojedinci iz „gornjeg doma“ moći i utjecaja, dapače možda ga ti prvi čine više), neka ostane zapisano kako se potonji zvao Jahja Bajra. Lako može biti kako je on posljednji iz serije imena koja je započela na prijelazu iz četrdesetih u pedesete , u grupi među kojima je bio – eto, znamo i za njega, pa neka i on dobije mjesto u ovom specijalnom poglavlju riječke „obrtničke“ povijesti – Ćamil Alijev.
Nema više Ćamila, Ajeta, Nazima, Jahje, Ramiza i njihova čistilačkog društva cipela na riječkim ulicama. Tko zna, možda bez njih ni mi više nismo isti.
