MORSKI TRAMVAJ : COLLIN HICKS & CABIN BOYS, PRVI BRITANSKI ROCK-BEND U SOCIJALISTIČKOJ EUROPI
Kada su dečki iz Londona otišli, lokalni novinari nastavili su po starom. Još jedan signal o postojanju onih koji na simpatije mladih Riječana prema rocku kao vrsti zabave ne gledaju blagonaklono, priljepljujući mu etiketu nečega donesenog stranim vjetrovima, time i problematičnog, bio je osvrt na priredbu Melodije koje volite, održanu rujna 1961. Novinski je prst taj put uperen u mladog gradskog pjevača Rolanda Šustera, prigovarajući mu zbog pjevanja na engleskom jeziku („bijedno“, „sluganski“, hohštapliranje“) i negativno upozoravajući na „oponašanje Elvisa Presleya“ (Za potpun uspjeh zabavnih priredbi, Novi list 1. listopada 1961).
Kada je u Hrvatskoj, odnosno u Jugoslaviji, prvi put nastupio neki britanski rock-bend? I komu se zgodila ta čast, kojem bendu i gradu? Ako je vjerovati dosad objavljenim podacima, dogodilo se to 1965., kada nas je posjetila britanska družina The Rocking Wickers. Dečki su ljeta te godine nastupili u riječkom kinu Partizan (današnjem Teatru Fenice), također u još nekim domaćim gradovima. Uistinu prvi? Pretpostavljate, neće biti.
Povod za uvodno pitanje je informacija o pripremama za snimanje dokumentarca o hrvatskom rocku, koji bi obuhvatio temu od njenih početaka do današnjih dana, držeći se ključnih putokaza, u desetak epizoda. Pa kad je tomu već tako, zašto ne razjasniti uvodnu zagonetku? Pogotovo što sam i osobno prije nekog vremena, u knjizi 91. decibel (Vodič rock’n’roll Rijekom), nekritički prihvatio tuđu informaciju o primatu Rocking Wickersa. U međuvremenu sam se primio vlastitog istraživanja i došao do novijeg/starijeg podatka, koji ostavlja Wickerse po strani.
Prva britanska ekipa koja se na ovim koordinatama popela na pozornicu plijenila je pozornost publike pod imenom Colin Hicks and Cabin Boys. Dogodilo se to čak pet godina prije dosad poznatog događaja, iznova je na djelu Rijeka.
Hicks i dečki su osvanuli su u gradu na Rječini 13. prosinca 1960., stižući u društvu, kako je izvijestio onodobni tisak, „nekoliko talijanskih urlatora“. Isticanje pojedinca na račun glazbenog kolektiva ne treba čuditi, riječ je o tada standardnoj marketinškoj strategiji, koja o cjelini sastava ne mora govoriti mnogo. Pojam sastava kao kolektiva afirmirat će se kasnije, tek pojavom Beatlesa.
Cabin Boys? Hicks? Lekcija iz rock-povijesti kaže kako je Colin mlađi brat Tommyja Hicksa, prve britanske rock’n’roll zvijezde, poznatije pod imenom Tommy Steele. Nakon serije od osam singlova, Colinova karijera bit će koju godinu potom prekinuta bolešću, pa će zauvijek ostati u sjeni starijeg brata. Ipak, prije nego što mu karijera krene u silaznom linijom, pojava Colina Hicksa & Cabin Boysa u riječkom kinu Partizan postat će prva scenska inkarnacija britanskog rocka na ju-prostoru. Štoviše, u cijelom socijalističkom dijelu svijeta, tragom činjenice da Sovjetima i njihovim satelitima nije padalo na pamet pripustiti na svoj teritorij išta od onoga što bi mirisalo po toj vrsti dekadentnih kapitalističkih ritmova, kojima je cilj kvarenje vlastite omladine, također odvraćanje tuđe od socijalističkih vrijednosti. Na svu sreću, Jugoslavija je bila nešto drugo.
Kako je protekao nastup u Partizanu?
Prema sjećanju svjedoka te večeri, tadašnjega riječkog gitarista Franje Vlajkovića Ferija, Hicks je ostavio dobar vokalni dojam, a uz vokalne zadaće prihvatio se gitare. Uz frontmana, sastav su u toj fazi rada činili George Dankmeyer (bas), Mike Elliott (tenor saksofon) i ostali dečki, u međuvremenu zaboravljenih imena. Momčad je imala posebna pojačala za vokal i gitare, za ovdašnje standarde više nego upečatljive snage (samo gitari bio je namijenjen Vox od 80 W). Ako je te večeri bilo ikakvih upitnika, oni su bili vezani isključivo uz podatak da su decibeli što su se razletjeli dvoranom pomalo zatekli domaću publiku, nenaviklu na tako snažno ozvučenje.
Dva dana poslije nastupa Colina Hicksa & Cabin Boysa u kinu Partizan, anonimni novinar jedinoga riječkog lista ponudio je izvještaj kojemu je nit vodilja tvrdnja o polovičnoj reakciji publike na takav tip programa. Nakon konstatacije kako je prva ovdašnja „psihoza rock’n’rolla već prilično popustila“, uz izlazak Cabin Boysa na pozornicu veže izraze „slabi“ i „blijedi“, te ne propušta u publici primijetiti „razumniju mjeru iskazivanja oduševljenja pomalo egzaltiranim načinom interpretacije sljedbenika Elvisa Presleya“ u odnosu na prethodne događaje slične vrste. Sugestija autora jasna je: oduševljenje mladih Riječana rockom, eto, postaje stvar prošlosti, i to zaslužene.
Ne treba mu vjerovati, svjedoci događaja pamte suprotne dojmove. Jedan od njih je još jedan tadašnji riječki glazbenik, Toni Černjul, s iskustvom kontrabasista u gradskom jazz sastavu Harlem i još nekim kolaboracijama. Černjul nije samo bio u dvorani u kojoj su nastupali britanski glazbenici. On se popeo s njima na pozornicu – iz sada već nepoznatih razloga, Boysima je neplanirano zatrebao kontrabasist, a problem je riješen na preporuku domaćeg saksafonista Josipa Forembachera – i ta mu je večer ostala doživotno u memoriji. Prema Černjulu, Hicks i njegovi momci toliko su se dopali riječkim djevojkama i mladićima da su ih oni, nakon nastupa, oduševljeno čekali na glavnom izlazu, pa su se glazbenici, vjerojatno zasićeni takvim reakcijama u dotadašnjem tijeku turneje, provukli na prstima sporednim izlazom.
Kada su dečki iz Londona otišli, lokalni novinari nastavili su po starom. Još jedan signal o postojanju onih koji na simpatije mladih Riječana prema rocku kao vrsti zabave ne gledaju blagonaklono, priljepljujući mu etiketu nečega donesenog stranim vjetrovima, time i problematičnog, bio je osvrt na priredbu Melodije koje volite, održanu rujna 1961. Novinski je prst taj put uperen u mladog gradskog pjevača Rolanda Šustera, prigovarajući mu zbog pjevanja na engleskom jeziku („bijedno“, „sluganski“, hohštapliranje“) i negativno upozoravajući na „oponašanje Elvisa Presleya“ (Za potpun uspjeh zabavnih priredbi, Novi list 1. listopada 1961).
No, mladi Riječani na takve napise nisu se previše osvrtali. Boysi, uključujući Hicksa, još manje. Nakon Rijeke, hitajući prema Apeninima, gdje ih je čekao nastavak turneje, Britanci su nastupili u Puli.
Ostalo je, što bi se reklo, povijest. Barem naša, u ovom slučaju povijest rocka u socijalističkom dijelu Europe.
