MORSKI TRAMVAJ : KADA SU KLIMA-UREĐAJI STIGLI U RIJEKU?
Danas, u poodmakloj fazi procesa klimatiziranja svega i svačega, kada nismo sigurni je li gora ljetna vrućina koja kao da poprima sve žešće oblike ili problemi koje donose stalni prelasci iz (pre)grijanih u (pre)hlađene prostore, sve nam se češće upitati: ima li to prokleto puhanje hladnog zraka u svim interijerima, zbog kojeg usred ljeta šmrcamo, ima li ono već jednom kraj?
Je li vam vruće? Naravno, postaviti takvo pitanje u mediteransko ljeto retorički je čin, odgovor je unaprijed poznat. I može imati oblik protupitanja: Čovječe, a komu nije? U moru se ne može biti stalno, kad-tad moramo se vratiti u stanove, a oni, marljivi upijači sunčeve vreline, ne popuštaju. Niti noću. Gdjekad se čini kako cijeloga dana i upijaju sunčevu vrelinu samo da bi je noću mogli vraćati. Ne onomu tko im je tu vrelinu dao, nego nama, ni krivima ni dužnima.
Mnogi će zato posegnuti za daljinskim upravljačem klima-uređaja. Čini se lako. Ali, daljinski u ruci može donijeti i pitanje – kada se to on pojavio u našem gradu, kada su to nekim riječkim prostorima zazujali (ili kako su se već glasali) prvi uređaji koji su pokazali hladne zube gradskom ljetu? Premda se čini kako su oni valjda oduvijek s nama – pogotovo imamo li u rodnom listu ubilježenu neku bližu godinu dolaska na svijet – i reklo bi se kako nas prate u koji god zatvoreni prostor gurnuli nos, istina je posve drukčija.
Prvi klimatizacijski uređaj u Rijeci pojavio se sredinom srpnja 1963. godine. Dogodilo se to u tada najvećemu gradskom restoranu sa samoposluživanjem, koji se ljeta te godine uređivao na Obali Jugoslavenske mornarice (danas Riva). Instaliranje prvih gradskih klima-uređaja započelo je oko 10. srpnja i potrajalo nekoliko dana. Posla su se prihvatili radnici zagrebačke tvrtke Ventilator, dobivajući zadatak da omoguće restoranu imati istovjetnu temperaturu zraka zimi i ljeti.
Tehnička se novotarija potom polako počela širiti gradom. Za restoranom na obali krenuli su kinematograf Beograd (danas Art-kino Croatia) i hotel Bonavia, planirajući nabavu klima-uređaje čim prije.
Bilo je to za kino očekivano, tragom činjenice da je riječ o vremenu kada je odlazak u kino nadasve popularan način zabave, ali u popriličnoj zavadi s ljetnim temperaturama u dvoranama. Da bi uvjete u kojima se gledalo filmove učinili koliko-toliko podnošljivijim, u gradskom Kinematografskom poduzeću početkom šezdesetih nabavljali oveće ventilatore i postavljali ih u kinodvorane. Na tomu nije stalo. U sljedećoj fazi, 1963. godine, početkom srpnja, odlučili u svim dvoranama upotrebljavati friozon, odnosno specijalne štrcaljke za raspršivanje tako nazvanoga mirisnog zraka. Čini se da su u tomu imali uspjeha, u kinodvoranama je bilo nešto svježije i ugodnije. No, klima-uređaj je ipak klima-uređaj…
Bilo je to očekivano i za hotel Bonaviju, s obzirom na njegovu posebnu ulogu u gradskom turizmu. Ta u nju su odsjedala najpoznatija imena koja su stizala u grad i njima je valjalo pokazati da smo sredina s određenom razinom. Istina, Bonavia se tih dana stubokom preuređivala, uključujući širenje vlastitih proporcija, što joj je donijelo prostorne razmjere koje manje-više vidimo i dan-danas. Čim su završeni veći građevinski radovi, uslijedilo je montiranje hotelske opreme, među njima i klimatizacijskih uređaja.
Naravno da u drugim gradskim javnim prostorima nisu htjeli zaostati. No, do tako ekskluzivnog uređaja nije bilo jednostavno doći, valjalo je imati strpljenja. Prvi klima-uređaj u nekoj riječkoj prodavaonici postavljen je krajem lipnja 1965. u novootvorenom Turist-magazinu na Trgu Republike, koju je otvorilo poduzeće Rijekatekstil. Manje tehničke poteškoće pomaknule su trenutak pretvaranja prodavaonice u ugodno svježu oazu do 10. srpnja. Tko god je toga dana ušao u nju, jamačno je zaključio kako se čekanje isplatilo.
Je li u procesu pojave i širenja klimatizacijskih uređaja bilo kakve zakonitosti? Odgovor je potvrdan. Klima-uređaji su u Rijeci najprije postavljani u novoizgrađene ili novouređene objekte, nedvojbeno slijedeći logiku kako dvije novosti, graditeljska i tehničko-klimatska, idu zajedno. Taj trend potvrdilo je i otvorenje novoizgrađenoga marketa na Kozali, što se dogodilo 23. studenog 1969. godine. Osim podataka o njegovih 620 četvornih metara prodajne i 540 četvornih metara skladišne površine, tadašnja je gradonačelnica (onodobnim rječnikom, predsjednica Skupštine Općine Rijeka), Neda Andrić, mogla sa zadovoljstvom kazati kako je market na Kozali prvi riječki objekt te vrste, dakle prvi riječki market u koji su postavljeni uređaji za klimatiziranje. Ljeto je u tom trenutku možda bilo daleko, ali naši su prethodnici, treba li reći, mislili na (svijetlu & toplu) budućnost. I dobro su mislili.
A kad je klimatizacijski proces u gradu tako uspješno krenuo, širenje njegovih pipaka sve većim dijelom gradskih zatvorenih javnih prostora nije pokazalo znakove posustajanja. Klima-uređaji s vremenom su prestali biti tehnološka i (što je podjednako važno, ako ne i važnije) cjenovna ekskluziva, pa su se korak po korak počeli useljavati u naše stanove.
Tko bi rekao da će to dovesti i do neočekivanih posljedica, našim prethodnicima u gradu zasigurno potpuno nevjerojatnih. Danas, u poodmakloj fazi procesa klimatiziranja svega i svačega, kada nismo sigurni je li gora ljetna vrućina koja kao da poprima sve žešće oblike ili problemi koje donose stalni prelasci iz (pre)grijanih u (pre)hlađene prostore, sve nam se češće upitati: ima li to prokleto puhanje hladnog zraka u svim interijerima, zbog kojeg usred ljeta šmrcamo, ima li ono već jednom kraj?
Na to pitanje kao da nema odgovora. Pa dobro, ako ne znamo za kraj, utješimo se time što znamo barem za početak.
