MORSKI TRAMVAJ : KAKO JE CRNO, OKRUGLO GLAZBENO ZLATO UŠLO U RIJEČKE ŽIVOTE
Prema sjećanjima najstarijih sugrađana, a i prema novinskim člancima iz tog vremena koji su uključivali prve šture, ali danas dragocjene podatke te vrste, u Rijeci su se ploče nedugo po okončanju rata pojavile u prodavaonicama Melodija, Na-ma i Radio centar.
Jugoton stari do 1969.
Već godinama zatrpavan tvrdnjama kako su gramofonske ploče stvar prošlosti i kako se približava trenutak kada će nepovratno izaći iz naših života, ovih mi je dana u mislima zaiskrilo pitanje – a kako su u naše živote ušle?
Povod za to bijaše informacija o još jednom najavljenom sajmu gramofonskih ploča u prostoru Omladinskog kluba Palach u Kružnoj.
Pitanje o ulasku ploča u naše živote nije se odnosilo na povijesnu pojavu njih kao tehnološkog proizvoda, niti na trenutak kada smo se osobno, u najmlađim danima, prvi put susreli s tim crnim komadima okrugle plastike. Formulirano preciznije, ono glasi – kada su se gramofonske ploče počele prodavati u Rijeci? Barem u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, kada je zabilježen bum prodaje nosača zvuka, u čemu su ploče odigrale lavovski značajnu ulogu?
Prema sjećanjima najstarijih sugrađana, a i prema novinskim člancima iz tog vremena koji su uključivali prve šture, ali danas dragocjene podatke te vrste, u Rijeci su se ploče nedugo po okončanju rata pojavile u prodavaonicama Melodija, Na-ma i Radio centar. Tu su se gurale na policama s ostalom robom. Gradskim poklonicima pop-tonova obzor se srpnja 1958. godine proširio otvorenjem prve riječke prodavaonice specijalizirane za prodaju ploča. Objekt je otvoren na mjestu dotadašnjega skladišta stakla u Križanićevoj 2, a istodobno je funkcionirao kao servis za popravak radiouređaja, oboje pod kapom poduzeća Elektra (kasnije Elektromaterijal).
Zanimljivo, ploče kupljene u Križanićevoj mogle su se od jeseni 1962. slušati na prvom jugoslavenskom električnom gramofonu, marke Emona, konstruiranom u Iskri. Proizvođač je ponosno isticao kako je „prilagođen svim zahtjevima u pogledu ugradnje u muzičke ormare, kombinirana radijska kućišta i ručne kovčege“. Već sljedeće godine ploče se u gradu mogu kupiti ništa manje nego u sedam prodavaonica, što uključuje knjižare Vladimir Gortan i Otokar Keršovani, a među najprodavanijim stranim izvođačima tada su Paul Anka i Peppino di Capri.
Križanićeva je studenog 1961. postala zanimljiva i onima koji ploče nisu kupovali, ali su ih rado slušali. Tajna je bila u pojavi dva prva gradska novodobna muzička automata. Jedan džuboks bio je instaliran u bifeu u toj ulici, drugi je uveseljavao posjetitelje bifea Obala. Za jednu pjesmu valjalo je u uređaj ubaciti 20 dinara. U aparatu se tijekom dana znalo naći po pet tisuća dinara, pa čitateljski radoznalci skloni matematici neka sami računaju koliko se glazbenih želja dnevno ispunilo.
Ako su gradski dečki na prijelazu pedesetih u šezdesete morali najnovija strana izdanja nabavljati uz pomoć pomoraca ili rodbine u inozemstvu, već koju godinu potom domaća je diskografska industrija dovoljno osnažila da takva praksa postane dobrim dijelom nepotrebna. O jačanju njezinih licencnih mišića na najbolji je mogući način govorio pogled na riječke izloge, u kojima je ljeta 1966. Enrico Caruso gubio tržišnu utakmicu s izdanjima Beatlesa, Beach Boysa, Shadowsa i Animalsa. Jugoton je početkom sljedeće godine sklopio ugovor s kompanijom EMI, vodećim svjetskim diskografskim koncernom, dobivši pravo objavljivanja izdanja iz njegova kataloga.
Crno zlato ponovo je IN
Proljeća 1969. otvara se velika Jugotonova prodavaonica u Užarskoj ulici. Za razliku od dotadašnje, manje, koja je radila na početku Supilove (što će reći u prostoru današnjeg kafića Ferari), nova prodavaonica ponudila je 1.700 izdanja, uz njih gramofone, magnetofone, televizore, te glazbene instrumente Ako je i bilo sugrađana koji nisu propustili primijetiti upitnost situacije u kojoj se iznad arheološkog nalaza rimskih termi prodaju ploče tzv. je-je glazbe (kako se u to doba znalo narijetko nazivati rock’n’roll), njihovi prigovori brzo su se našli prigušeni bukom što je dopirala iz crnih brazda svježih Jugotonovih pošiljki.
Riječke pratitelje diskografskih novosti razveselilo je 1976. godine otvaranje Disko-butika u Križanićevoj 2, koji je lokalnim glazboljupcima ponudio domaća i licencna izdanja, također u to doba rijetke (i skupe) uvozne, „originalne“ LP ploče, te glazbene instrumente. Butik se pojavio na gradskoj mapi na inicijativu majke Darija Ottavianija (jednog od osnivača riječke rock-družine Uragani), u prostoru tvrtke Elektromaterijal, gdje je mama Ottaviani bila zaposlena. Slučajno ili ne, riječ je o onom istom prostoru u kojem je srpnja 1958. otvorila vrata prva riječka specijalizirana prodavaonica ploča.
Danas više nema ni nje, ni Disko-butika, ali ostala je Jugotonova prodavaonica u Užarskoj. Uza silne CD-ove i DVD-ove, odnedavno su se u njoj iznova počele pojavljivati LP ploče, to crno, okruglo zlato koje je unijelo toliko radosti u živote riječkih glazboljubaca. Neka ih. Možda je doista vinil finil, ali – kako to, uostalom, pokazuju i događaji poput sajma u Kružnoj – nisu i svi oni kojima on tako mnogo znači, što mu itekako produžava rok upotrebljivosti.
Uostalom, otkud znamo kako ga ima?
