MORSKI TRAMVAJ : Kolodvor Žabica godine 1952.

Žabica je još uvijek tu, takva kakva je u ključnim elementima priče definirana 1952. godine.

Znano je kako nitko razuman iz Rijeke ne putuje bilo kamo vlakom, jer u tu srednjovjekovnu avanturu više se ne usude upustiti niti oni rijetki kojima je u opisu osobnih sklonosti mazohizam najvišeg stupnja. Ne mogu li pak sjesti u osobno vozilo, ostaju im međugradski autobusi, što je u Rijeci šifra za kolodvor Žabicu.

OK, bit će onih koji će i za tu točku u ovdašnoj prometnoj priči upotrijebiti isti izraz, mazohizam, ali je činjenica, ako ništa drugo, kako on u slučaju Žabice nije dosegnuo riječki željeznički, dakle najviši stupanj, premda ne bih stavio ruku u vatru da nije krenuo u bliskom smjeru. No, kada je već o smjeru kretanja riječ, ne bih da nastavimo naprijed, možda baš zbog spomenute bliske mogućnosti, zanimljivije mi se čini okrenuti volan da kliznemo natrag.

Žabica nije oduvijek bila mjesto kakvim je danas. Da čovjek ne povjeruje: trenutak kada je to na neki način postala – a bijaše to godine 1952., u mjesecu kolovozu, potkraj turističke sezone – dočekan je u gradskoj javnosti vrlo pozitivnim reakcijama. Jedino moguće objašnjenje krije se pretpostavci kako je prije moralo biti lošije, pa je učinjeni pomak ipak doživljen kao pomak, pogotovo ako je bio velik i u dobrom smjeru, a bio je.

Priča kojom je u naše živote ušla Žabica kakvu znamo zakotrljala se koncem 1951. godine, kada su u gradskoj vlasti zaključili kako nije u redu što njihovi sugrađani, bome i riječki gosti, kojih nije bilo ni izdaleka u broju popud današnjeg, ali ih je bilo, ne mogu uživati u blagodatima pristojne autobusne i parobrodarske stanice. Putnici koji su čekali na autobusnu ili brodsku vezu bili su primorani čekati uglavnom na ulici. Kiša im u tomu nije smjela smetati ili bura, s obzirom da ih prostorija u koju bi se sklanjali nije mogla primiti u potrebnom broju. Pa i da nije bilo vremenskih okolnosti te vrste, svoje bi nerijetko učinio gradski čistač u čijoj bi se radnoj naležnosti našlo područje Žabice, nemilosrdno usmjeravajući šmrk s vodom prema terenu za čišćenje, ne obazirući se na putnike koji bi tu čekali, a kojih bi u prometnim vrhuncima bilo i po dvjestotinjak. Tuširanje nisu platili, ali bi ga dobili…

Zašto su čekali baš na tomu mjestu? Zato što se uprvo tu moglo kupiti vozne karte, stupi li se pred staklenu rešetku vrlo male, neugledne, zapuštene prodavaonice voznih karata s čekaonicom u kojoj bi se povremeno pojavio autobusni kondukter s torbom u ruci, voljan prodati vozne krate za pojedine putničke linije i / ili informirati zainteresirane o voznom redu.

Svjesno problema, Autobusno poduzeće za Istru i Hrvatsko primorje, kako mu je glasio službeni naziv, uspjelo je pribaviti kreditom sredstva za proširenje i uređenje čekaonice. Nije išlo otprve, kredit za taj zahvat bio je planiran nekoliko godina, svaki put bez željenog rezultata. Posljednji u tom nizu bilo je onaj iz 1950. godine, kada se računalo na 35 milijuna dinara kojima bi se izgradilo veliku i modernu autobusnu za potrebe cjelokupna riječkog prometa. Međutim, ti su kreditni planovi redovito ostajali negdje na sporednom peronu, nerealizirani zbog promjena razvojnih prioriteta, sve usprkos dojmljivom godišnjem broju od 3,784 milijuna putnika kroz grad.

U pomoć Autobusnom poduzeću pozvan je Narodni odbor Grada. Ni tada, s novcem u rukama, nije išlo glatko: debeli konstruktivni zidovi stare zgrade u kojoj se gradilo čekaonicu pokazali su se priličnom zaprekom graditeljima, a otpor novitetima prižili su neko vrijeme i rukovoditelji Vozarske zadruge, koji su trebali iseliti iz svojih dotadašnjih prostorija da bi se na tako dobivenim kvadratnim metrima čekaonicu proširilo. Radovi su krenuli prvh dana siječnja, slijedeći nacrte ing. Zdenka Kolacija, koji su govorili kako će budući objekt moći primiti oko 400 putnika, nudeći im udobnije čekanje zahvaljujući velikoj čekaonici, garderobi, biljeternici, čekaonici za majke s djecom, informacijskom uredu, bifeu i ostalim potrebnim prostorijama.

Radovi su potrajali, ali je u kolovozu bilo vidljivo da su se isplatili. Premda posao u tom momentu nije bio završen u cijelosti, razloge za osmjeh pružalo je moderno uređenje prostora u kojemu su putnike dočekali pult za prodaju voznih karata, ugodna rasvjeta, fotografije privlačnih krajolika iz raznih dijelova tadašnje države, „tople“ boje u koje se odjenulo interijer, staklena stijena iznad ulaznih vrata, izvješen vozni red autobusa za Istru i Hrvatsko primorje, te vozni redovi željeznice i brodova. Pored zasluga Autobusnog poduzeća, dio pohvala za učinjeno išao je na račun Građevinskog poduzeća Jadran, Elektrotehničke i Soboslikarske zadruge iz Rijeke, naravno i arhitektu Kolaciju. Ostalo je urediti čekaonicu za majke i djecu, prostorije za osoblje, toaletni čvor i pomoćnu čekaonicu. Planovi nisu zaboravili ni natkrivanje dijela trga na Žabici da bi putnici pri ulaženju u izlaženju iz autobusa bili zaštićeniji od kiše.

Učijeno je bilo ujedno poruka Jadranskoj linijskoj plovidbi, čiji su putnici podjednako željno iščekivali izgradnju primjerene parobrodarske putničke stanice.

Promet je po okončanom zahvatima nastavio rasti, pa je već 1958. godine, pred kraj turističke sezone, u rujnu, na Žabici zabilježeno prodanih 1.500 voznih karata. Dodaju li se autobusnim kartama u tom trenutku prodane brodske i željezničke, kroz grad je svakoga dana prolazilo petnaest tisuća putnika. I na tome nije stalo, što će rekonstruiranu i proširenu autobusnu stanicu na Žabici vrlo brzo iznova učiniti skromnim objektom, a priču o njemu dokotrljati do naših dana.

Tko zna, možda je barem dio putničkih teškoća na Žabici travnja 1963. ublažio neonski veseljak postavljen zgradi s druge strane trga, marketinški tu smješten da bi ga vidjeli prije svega brojni putnici autobusima. Mislim na veliku, lako uočljivu neonsku reklamu na krovu zgrade Jugoslavenskih željeznica, danas Hrvatskih, reklamu koja se potom upisala u memoriju više generacija Riječana u obliku golemoga, kočopernog pijetla i napisa Podravka juhe. Uskoro je dobio neku vrstu svjetlosnog parnjaka, i to na obližnjoj zgradi Jadrolinije, gdje je stigao petnaest metara dug neonski naziv te brodarske kompanije. No, to je već jedna druga priča, koja sa Žabicom ima veze utoliko što je podjednako bila sastavnicom, nazovimo ga tako, putničkog duha mjesta.

Pijetao je nestao dvijetisućitih, skuhan u loncu hrvatskih razvojnih koraka unatrag. Za razliku od njega, Žabica je još uvijek tu, takva kakva je u ključnim elementima priče definirana 1952. godine.

Imaš li u vezi s time kakvih upitnika, poštovani štioče, nemoj odgovore tražiti u mene. U prometnoj priči Žabice nisam vozač, autobusni je volan u rukama nekih drugih.

#wpdevar_comment_3 span,#wpdevar_comment_3 iframe{width:100% !important;}
error: Sadržaj je zaštićen !!