MORSKI TRAMVAJ : LEDENO LJETO U RUŽIĆEVOJ
Dogodi li se na kraju žljeba nepažnja, pa led projuri kroz ruke i završi na tlu, gdje bi ga dočekale ulične granitne kocke, u prizor bi utrčala djeca iz okolnih zgrada i brzometno pokupila razbijene komade leda. Kakvog li iznenadnog osvježenja u zaigranim dječjim životima!
Poštovani čitatelju, topiš li se od vrućine? Ako kliziš ovim slovima u doba kada ih lijeno kuckam tipkovnicom – na ulazu u bezobzirno ljeto, kada se službene riječke temperature sve učestalije nadmeću koliko će preskočiti 30 stupnjeva (hm, 21. i 22. srpnja 2015. godine u 15 sati izmjereno je 39), što se u praksi gradskog središta mora prevesti negdje oko 40, jer se tako hoće uličnom betonsko-asfaltnom labirintu sklonom upijanju topline – pošteđujem te odgovora. Da koliko-toliko olakšam stvar, pokušat ću temperaturu smanjiti starim psihološkim trikom, prizivanjem u misli ugode što je donosi led.
Točnije, za početak, prizivanjem u misli rada sušačke Ledane, pogona za proizvodnju smrznute vode zbog koje se ljeti hitalo u današnju Ružićevu ulicu. Kažem hitalo, u perfektu, jer leda tu već poodavno nema, osim u obliku nekoliko građevina koje su svojedobno funkcionirale kao njegova sušačka prijestolnica, a danas se uglavnom koriste za neke druge namjene. I stari dimnjaci Ledane, na kosini prema Ulici Račkoga, zaboravljeno tuguju.
Ledana je odlučila je rashladiti Sušačanegodine 1929., kada se pojavio njezin pogon uz istočnu obalu Rječine. Poticaj njenu osnivanju bilo je iscrtavanje granične linije kojom se Rijeka našla raspolovljena na talijanski i jugoslavenski dio, zbog čega je dotadašnja Ledana Gorup, također smještena uz Rječinu, ali s njezine zapadne strane, postala objektom u drugoj državi. Obližnji granični prijelaz, kao i svaki drugi prijelaz, mogao je lako i bez najave biti zatvoren, što je opasnost koja nije išla na ruku korisnicima usluga Gorupove Ledane na sušačkoj strani, i tu se moralo nešto učiniti. Najbliži pogon te vrste s ove strane granice radio je u Karlovcu, što nije zvučalo poput rješenja. Ali jest odluka o izgradnji vlastite, sušačke Ledane i Hladione, kojoj bi u opisu poslova bilo proizvodnja leda i čuvanje mesa, riječ je o mesu iz sušačke Klaonice, zbog čega se Ledanu i Hladionu smatralo jednim od pogona Klaonice. Gradsko poglavarstvo je 2. listopada 1928. raspisalo natječaj na koji je stigao povelik broj ponuda za izgradnju i opremanje tvornice, a građevine su izvedene prema nacrtima Franje Šikića.
Ledana u Ružićevoj
Novootvoreni pogon proizvodio je led tehnologijom koja je imala za okosnicu tekući dušik i amonijak, a konačan je proizvod stizao pred kupce u obliku „štangi“ po koje se moralo doći u Ružićevu, s obzirom da kućna dostava nije bila predviđena. „Štange“ su bile duge oko jednog metra, debele 20-30 centimetara, a teške nešto više od 12 kilograma Najvećim korisnicima pokazali su se sušački mesari i ribari, kojima su se ubrzo počeli pridruživati hoteli (Kontinental, bakarski Jadran) i ugostitelji, posebno tijekom ljetnih mjeseci. Pogon je 1937. osnažen instaliranjem dizelskih motora, što je omogućilo povećanje proizvodnje, npr. 1939. na 87 tisuće komada leda, a te se godine na popisu zaposlenih našlo šest radnika. Kada je na vrata pokucao rat, dogodio se golem pad proizvodnje, pa je kupcima 1941. isporučeno samo 38 tisuća komada leda. Posljednja ratna godina zaprijetila je i uništenjem: njemačke oružane snage su pred povlačenje postavile u Ledanu eksploziv, namjeravajući je dići u zrak, ali su radnici uspjeli u posljednji trenutak ukloniti ekrazit ispod strojeva.
Pogon je dočekao oslobođenje u neispravnom stanju, uslijedili su popravci koji su omogućili ponovni rad, što je već 1946. donijelo proizvodnju veću od prijeratne. I to koliko veću: u doba najveće potražnje prijeratni je kapacitet omogućavao maksimalnu dnevnu proizvodnju 400-450 komada, dok je srpnja 1946. zabilježena dnevna isporuka 800 komada leda. U Ledani je u tom trenutku radilo pet radnika, uključujući dva stručna rukovoditelja koji su upravljali tvornicom. Zahvaljujući tom osoblju, ledom su podmirivane potrebe Sušaka i okolice, također gradova iz nešto šireg okruženja poput Kraljevice, Novog, Crikvenice, Senja i djelomično otoka Krka, dobrim dijelom i tragom činjenice da su koncem rata uništene ledane u Senju i još nekim mjestima Hrvatskog primorja. Pored kvarnerskih hotela i prodavaonica namirnica, sušački je led npr. putovao u ruke crikveničke Ribarske zadruge, kojoj je led bio neophodan za očuvanje ribe prevožene do kupaca u unutrašnjosti države. Prve pune mirnodopske godine stigla je značajna novost: Ledana je mogla sušačkim kupcima razvoziti led vlastitim automobilom. Treba li reći kako je na djelu bilo prethodno potpuno neupotrebljivo vozilo, ali koje su radnici osposobili ugradnjom tko zna otkud nabavljenih rabljenih dijelova? Niske temperature nisu samo odlazile iz Ledane, u obliku isporučenih komada leda, nego su dijelom i ostajale u Ledani, čime se hoće reći da se u njenoj hladnjači nastavilo čuvati meso i ostale lako pokvarljive namirnice.
Poratni razvoj donio je porast potreba za ledom. Nakon što se početkom 1947. u Ledani krenulo u prepravke prijeratnih strojeva zbog njihova učinkovitijeg rada, krajem svibnja počelo je montiranje triju električnih strojeva koji će omogućiti povećanje proizvodnje leda, te hlađenje i čuvanje namirnica u hladnjači. Uspješnost učinjenog potvrdile su nove brojke: za proizvodnju 775 komada leda dotad je trebalo 12 sati, a potom samo devet sati rada. Pomaci nisu zabilježeni isključivo u pogonu, pa je Ledana proširena prostorijama u kojima su se našli novi ured, umivaonica i slično, što je posebno značilo zaposlenima u tvornici. Bilo je novosti u i njihovu broju: Ledana je početkom svibnja imala na popisu zaposlenih dva strojara u pogonu, jednog mehaničara i dva radnika za prenošenje leda iz skladišta, a krajem istog mjeseca dva mehaničara, dva radnika i tri stručna namještenika. Kada je to tržište tražilo, oni su dnevni proizvodni kapacitet od 775 tabli povećavali 100 posto, što je podrazumijevalo i noćni rad. Hladnjača je mogla primiti 20 tona raznovrsnih namirnica.
Prizor pred Ledanom bio je sljedećih godina u radnom smislu idiličan. Ako zimi, u mrtvoj sezoni, potražnja za ledom nije bila velika, ljeti je sve izgledalo drukčije – kroz nakošeni drveni pocinčani žljeb je iz skladišnog okna kontinuirano klizio niz „štangi“ leda koje bi dočekivali raširenim rukama radnici na kraju žljeba i utovarivali brojne kamione i kola, čineći to u dvije ili tri smjene. Dogodi li se na kraju žljeba nepažnja, pa led projuri kroz ruke i završi na tlu, gdje bi ga dočekale ulične granitne kocke, u prizor bi utrčala djeca iz okolnih zgrada i brzometno pokupila razbijene komade leda. Kakvog li iznenadnog osvježenja u zaigranim dječjim životima! Ledene krhotine bi se očistile od ulične prašine pranjem u Rječini.
Radnici su obavljali posao ne opterećujući se previše formalnim pitanjima, ali su znali kako su s vremenom postali radnici poduzeća Izvor, u kojem su se našli objekti nekadašnje sušačke Klaonice. U sastavu Izvora radili su do 1. ožujka 1954., kada je formirano zasebno poduzeće Ledana, kojemu je zadaća proizvodnja leda i usluge rashlađivanja za poduzeće Platak. Nakon što je srpnja 1964. prešla u sastav riječkog poduzeća Mesokombinat, dnevna proizvodnja leda povećana je na 2.400 „štangi“, u prijevodu na 29 tisuća kilograma leda. Najveći potrošači leda bila su poduzeća Mesokombinat i Riba.
Dokad je radila sušačka Ledana? Njezin pogon u Ružićevoj bio je aktivan do prvih dana 1970. godine, kada je objekt prodan Dalmacijavinu, koje je Ledanu pretvorilo u skladišni prostor svoga riječkog predstavništva. Dobar dio građana nije ni primijetio njegovo utrnuće, tragom činjenice da im je koncem 60-ih kupovina leda postala sve rjeđa stavka zbog ulaska hladnjaka u njihove domove.
