MORSKI TRAMVAJ : LONDONSKI AUTOBUSI NA RIJEČKIM ULICAMA

Sveukupno je za Rijeku nabavljeno 35 londonaca. Koliko je u tom kotrljajućem kolektivu bilo dvokatnih? Prvi se pojavio kolovoza 1955. godine, stižući u društvu još dva jednokatna londonska prijatelja. U memoriji Autotrolejevih zaposlenika ostao je podatak o ukupno dva riječka double-deckera.

Londonci, londoneri, Londončani… Volim londonere (što ću, nisam se u stanju oduprijeti slatkim porocima), nemam ništa protiv ni Londončana (pogotovo ako su u she verziji), ali ovaj napis ipak ću posvetiti tehnici, premda mi nikad nije bila jača strana. Razlog? Na djelu je Riječanima danas već pomalo egzotična tehnika, što me i potaknulo da je stavim pod istraživačko povećalo, a na ovdašnjim se ulicama mogla vidjeti pedesetih godina prošloga stoljeća. Originalni londonci, vozila javnoga gradskog prometa kao izašla iz britanske humorističke serije U autobusu, emitirane u nas početkom sedamdesetih, a ovih dana reprizirane? Da, upravo oni.

Već sama pomisao na prizor u kojem londonski autobusi promiču riječkim ulicama donosi pred današnje oči nešto pomalo nadrealno, kao da je na djelu osobna fantazija posvađana s ovdašnjom stvarnošću. Ipak, ne bi trebalo biti tako: glasoviti londonci Rijekom doista promicahu, i to u redovnoj, svakodnevnoj vožnji, a Riječani se njihovim uslugama rado koristiše, uglavnom zbog praktičnih razloga, dijelom moguće i zbog neočekivano pristigle british egzotike, koju je valjalo iskusiti, pa makar i u mediteranskim okolnostima.

Prva pojava londonskih autobusa u Hrvatskoj, točnije u Jugoslaviji, vodi u riječku luku. Znam da ne mislite kako su oni njome prometovali, naprezanje moždanih vijuga ispravno vodi na teretne brodove kojima su ti autobusi bivali dopremani u državu. Dio toga posla odradio je npr. prekooceanski brod Učka, s kojega su sredinom svibnja 1953. iskrcana četiri londonska autobusa na kat, namijenjena vožnji sarajevskim ulicama. Bio je to posljednji dio tadašnje pošiljke od ukupno jedanaest autobusa kupljenih za potrebe Sarajeva, prvoga grada u Jugoslaviji koji je londonske double-deckere, možda i londonce uopće, uključio u svoj javni promet. S broda su put Sarajeva krenuli rabljeni dvokatni autobusi marke Guy Arab Mk i Mk II, proizvedeni u razdoblju od 1941. od 1945. godine. Nakon što uspješno polože test, njima će se na sarajevskim ulicama od 1955. od 1963. pridružiti još 22 dvokatna autobusa tipa Leyland Titan PD 1, proizvedena 1946. godine. Priča neće ostati ograničena na jednu zemljopisnu točku u državi, uskoro će čudnovati londonci početi militi mnogim ovdašnjim gradovima. Nisu bili brzi, ali, što bi Dalmatinci rekli – vrag izija prišu.

Red double decker u riječkoj luci

Britanski autobusi na jugoslavenskim prometnicama stizali su pedesetih godina u Zagreb, Split, Pulu, Dubrovnik, Šibenik, Mostar, Banja Luku, Niš, Skoplje, Ljubljanu, Beograd, Sombor, Smederevo, Kragujevac, Čačak, Novi Sad. Ukupno ih je bilo preko četiri stotine i nisu uvijek stizali baš s londonskih ulica, nego iz raznih krajeva Britanije, a dvokatnih je među njima bilo nešto manje od 50 posto.

Rijeka je u tom glumljenju Londona uzela udjela prilično rano. Priča se zakotrljala početkom 1954., kada je odluku o kupnji londonskih autobusa donio Radnički savjet Autotroleja, namjeravajući osnažiti vozni park koji su 1. siječnja te godine činila 24 autobusa, tri prikolice i 10 troosovinskih trolejbusa. Prva tri londonca dopremljena su u Rijeku lipnja 1954. Samo koji dan potom za njima je stiglo još devet takvih vozila, potom još četiri, pa je njihov broj na gradskim ulicama tijekom srpnja porastao na šesnaest. Svi su bili marke AEC, jednokatni, s 33 sjedala. U opisu im je također stajalo iskustvo stečeno na britanskim prometnicama, bili su dakle rabljeni, ali sposobni za nove zadatke. Da se na njih ozbiljno računalo, svjedoči i podatak o kupnji veće količine rezervnih dijelova.  Uz dobro održavanje, vjerovalo se kako će londonci u rukama riječkih vozača potrajati još tri godine, smjelije prognoze govorile su i o pet.

Prije polaska na prve vožnje – osam autobusa izašlo je na riječke ulice već sredinom lipnja – vozila su doživjela manje intervencije, poput uređivanja unutrašnjosti, prebojavanja (vjerojatno zelene) karoserije u plavu boju i slično. Glavni egzotični element ostao je netaknut, a odnosio se na način ulaska i izlaska iz autobusa. Umjesto na u nas standardnoj desnoj strani, ulazna i izlazna vrata nalazila su se na lijevoj strani autobusa, kako su to zahtijevali britanski propisi. Na svu sreću, autobusi su postupno preuređivani u Autotrolejevim radionicama, dobivši do konca godine ulaze i izlaze na desnoj strani. Londonski autobusi najprije su preuzeli najzahtjevnije gradske linije, one prema Trsatu, Drenovi i Kozali.

U Autotroleju su bili zadovoljni i zato što su novaci u njihovu voznom parku omogućili proširenje mreže autobusnih linija. Dio vozila omogućio je povećanje broja vožnji na gradskim linijama, a dio uvođenje linija u onim dijelovima riječke okolice koji u tom trenutku nisu imali redovnih veza s Rijekom, poput Drage, Pehlina i ostalih dijelova riječke suburbije.

Vozni red Autotroleja pred pojavu londonskih autobusa govorio je o 600 km dnevnih vožnji u gradskom prometu, što je značilo 51 vožnju s 10.200 putničkih mjesta. Novi vozni red govorio je o prelaženju 1.223 km dnevno ili 142 vožnje, dok su građani dobili 56.800 mjesta u autobusima. To je značilo kako je novi red vožnje, sa stajališta ponuđenih putničkih mjesta, bio povećan nevjerojatnih pet puta. Nekoliko primjera svjedoči što je to moglo značiti u svakodnevnoj praksi. Linija za Trsat prometovala je po starom voznom redu 21 put dnevno, a po novom 50 puta. Kozala je imala prethodno osam vožnji, po novomu 24 vožnje.

Da ne bude sve idilično, pobrinuo se podatak o prosječnoj dobi autobusa u riječkom voznom parku, koja je 1954. dosegla 11 godina. Londonci taj prosjek nisu popravljali, dapače. Primjerci pristigli te godine u Rijeku bili su registrirani još 1937. godine, pa su prije dolaska imali u radnoj biografiji već 17 godina intenzivna korištenja. Graničnom normom u kilometraži autobusa smatrala se ona od 300 tisuća km, a Autotrolej je imao poveći broj vozila koja su prešla 400, 500, u pojedinim slučajevima čak 700 tisuća km. Ništa bitno nije se na tom planu promijenilo kupovinom dodatnih 16 londonaca lipnja 1955. godine. Dotrajalost je bila razlogom što je rujna te godine šest londonaca moralo biti isključeno iz prometa. Iz voznog parka Autotroleja do konca 1955. ispalo je zbog dotrajalosti 12 autobusa, među njima osam londonaca. Sljedeće godine istu sudbinu doživjela su četiri autobusa, uključujući tri londonca.

Unatoč uspostavljenom kontinuitetu riječkog javnog prijevoza, godina 1957. je prijelomna: u vozi park Autotroleja stiglo je 12 autobusa, ali niti jedan nije imao british putovnicu. Dapače, te je godine nastao pomor londonaca na riječkim ulicama.

Sveukupno je za Rijeku nabavljeno 35 londonaca. Koliko je u tom kotrljajućem kolektivu bilo dvokatnih? Prvi se pojavio kolovoza 1955. godine, stižući u društvu još dva jednokatna londonska prijatelja. U memoriji Autotrolejevih zaposlenika ostao je podatak o ukupno dva riječka double-deckera. Sačuvan je i pisani podatak kako je jedan od njih vozio jeseni 1956., a riječ je o vozilu marke Leyland koje je moglo primiti 56 putnika. Je li upravo to bio onaj autobus koji je održavao liniju Rijeka – Opatija i završio vlastitu cestovnu misiju ostavši bez gornjeg kata nakon što je zakačio za neki od balkona u Voloskom, danas možemo samo nagađati. Drugi double-decker, sjećaju se stariji Riječani, prometovao je prema Kozali.

Što ćemo, možda nam je London danas bliži neko ikad, ali je u nekim sastojcima priče zapravo dalji nego ikad.

#wpdevar_comment_3 span,#wpdevar_comment_3 iframe{width:100% !important;}
error: Sadržaj je zaštićen !!