MORSKI TRAMVAJ : LUCIJIN VIR NA RJEČINI

Pozornica događaja je u gradskoj suburbiji, na Rječini pored Lopače, gdje mještani znaju za dubok vir, naravno u danima kada je Rječina snažnog tijeka, poslije jakih kiša, mnogima od njih slikovit, pomalo i romantičnog ozračja. To mjesto nazivaju Lucijin, točnije Lucinski vir.

Trči vrijeme, ljeto je na korak-dva, ususret će nam doći i Dan grada. Sveci me ne zanimaju, znam ponešto o korporacijskom marketingu, pa bivanje objektom toga posla prepuštam drugima. Što je ključni pojam riječke priče, priče o gradu, priče o nama, bez kojega ne bi bilo niti nas, niti grada, niti proslave, niti gradskog grba, niti…? Odgovor je jedan – voda.

Premećem misli po glavi i pokušavam se dosjetiti koliko mi Rječani znamo štorija, mitova, legendi, predaja i sličnih pripovjednih oblika kojima je fabularna okosnica upravo taj ključni riječki pojam, voda. Čini mi se da ih nema previše ili barem ne u mjeri u kojoj bi se to od grada definiranog vodom očekivalo. Kako minus prebroditi? Čovjek sam od slova, u neku ruku zarobljenik nanizanih crnih značića na bijeloj podlozi, ne mogu si u tomu pomoći, pa mi pada na pamet  – a što bi drugo – kako bi bilo zgodno prirediti kakvu knjigu na čije bi nas stranice pozivale sakupljene priče posvećene riječkoj vodi. Neka predaje, štorije i njima slični zapisi o njoj poteku dalje u riječke i neriječke čitateljske ruke.

Da ne ostane sve na premetanju misli, da zamisao napravi korak prema ostvarenju, pružam osobni prvi radni prilog, onaj koji se usmjerava prikupljanju pripovjednog materijala za zbirku priča kojima je motiv spona Rijeke i vode. Priča je to o jednoj Luciji, Grobničanki (ili Gromišćici, ako vam se tako više hoće), priča tužna i zato možda mrvu neprimjerena u pristižući svečarski dan. Ali što ćemo, smatrajmo priču malim čitateljskim poklonom, a znamo da se poklonima ne gleda u zube…

Pozornica događaja je u gradskoj suburbiji, na Rječini pored Lopače, gdje mještani znaju za dubok vir, naravno u danima kada je Rječina snažnog tijeka, poslije jakih kiša, mnogima od njih slikovit, pomalo i romantičnog ozračja. To mjesto nazivaju Lucijin, točnije Lucinski vir. Naziv duguje objašnjenje lokalnoj legendi, za koju je lako moguće da je izrasla na istinitom događaju.

Zaronimo li u nju, kazat će nam kako u kraju tom življaše jednom davno krasotica djevojka Lucija, o čijoj ljepoti daleko puče glas. A to je značilo kako su sljedećim elementom pripovijesti brojni prosci, privučeni onim čemu muški rod odoljeti niti zna, niti želi, niti može. Ali Lucija još bijaše mlada i, kaže legenda, nije se još bio ni pravi prosac pojavio, pa djevojka ostade zračiti svojoj okolini kao da je neodoljiv magnet. Sve će postati drukčije, ili možda neće, kada se u pripovijest ušeta jedan od knezova frankopanskih iz grada Grobnika. Krasna djeva zapela je i njemu za oko, pa se potrudio privoliti djevu sebi, slao joj darove, ali – zaludu. Kaže pripovijest da mu djeva odgovori kako je ona iz naroda, neplemenita porijekla, a knez si treba potražiti para među sebi ravnima, među kneginjama. Jednom riječju, neka je pusti nam miru.

To knezu Frankopanu milo ne bijaše, u prijevodu – čovo se prilično razbjesni, bogat i ohol kakvi su već gospodari feuda, kako danas, tako i jučer, kako strani, tako i domaći. Svijetli knez pošalje put Lopače svoje „grabante“  (čitaj: grabežljivce, kneževskim zakonom pokrivene barabe i razbojnike) da uhvate Luciju i dovedu je njemu pred noge u tvrdi Grobnik grad. Tražiše je oni koliko god se moralo, ta bez nje se vraćati pred kneževo mrko lice nije smjelo ako im je glava na ramenu mila. A jest. Traži oni tamo, traži oni amo, pa kada Lucija jednom moraše protegnuti korak uz Rječinu sama, ili joj se samo ushtjedne prošetati, prepriječiše djevi put, opkoliše je i uhvatiše.

Kraj priče, u čvrstim muškim rukama? Taman posla. Luciju krenuše vezati da bi je lakše posjeli na konja i krenuli s njom kao kneževskim plijenom put Grobnika grada, ali se ona otme, potrči prema hučnoj Rječini i – s litice se baci u duboki vir.

Jezikova juha što su je u povratku popili knezovi junaci harni ostaje manje zanimljiv dio pripovijesti o frankopanskim nasilnicima, za efektan završetak mnogo je privlačnija informacija da je vir u tamošnjih stanovnika ubrzo prozvan imenom hrabre Gromišćice.

Je li u redu to ime danas zaboraviti? Ja svoj odgovor imam, i to ne samo u vrijeme kada nam u misli stiže ljeto, pa i ne samo zbog u njega upletenoga poželjnoga „vodenog“ motiva. A tebi, uvaženi čitatelju ovih redaka, s povjerenjem prepuštam tvoj.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }