MORSKI TRAMVAJ: MALI ČITAČI, POSTOJAO JE STRIBOR PRIJE STRIBORA

Knjige Dječje knjižnice bile su u prvih šest mjeseci 1956. posuđivane 22.835 puta, što znači da se svaki njezin naslov našao u malim čitateljskim rukama te godine prosječno 18 ili 19 puta. Kako li život nekih knjiga zna biti ispunjen smislom!  

          Prošlo je već ohoho vremena otkako zadnji put svratih u Stribor da bih posudio novu knjigu za svoga mališana. Tajne u tomu nema, dečko je već poodavno ostavio iza sebe nježne godine, o čemu usporedba njegove i moje visine kazuje baš sve, a ja ne stižem uzeti u ruke ni knjige koje bi temom i pristupom bile primjerenije mojoj dobi od onih s pridjevom dječje, dok se o tima dječjim ne usudim ni razmišljati.

Znam, istina je, one u pravilu nisu štivo samo za male glave, s njihovih stranica imaju što naučiti i mnogi koji su s formativnim godinama raskrstili. Ali što ćemo, ne stiže se… E moj Stribore, lupkanje cipela tate Đekića podom tvojih prostorija bilo bi veće čudo od onih iz priča gđe Brlić Mažuranić, koja prije skoro tri desetljeća postade kuma imenu tvom.

No, pustimo to, ne slažem ovdje slovo na slovo da bih lamentirao. Želja me druga mori, htio bih otvoriti oči cijenjenom publikumu glede lijepe dječjeknjižnične obljetnice u našem gradu. Zamalo zaustih „u čarobnom gradu Bagdadu“, ali na vrijeme stadoh: ta čarobni uistinu nismo, Bagdad još manje, pa mi oprosti što ne krenuh put tebe, vrli moj veziru Iznogude, vazda aktualni liče iz priče. Obljetnice su uglavnom dosadna stvar, ali što ja tu mogu, u dobi sam kada sve češće uviđam njihovu važnost onkraj pitanja o dosadi i zanimljivosti. Jer, recimo, da nije bilo davnog okidača koji će s vremenom dovesti do jedne od njih, gdje bih ja to svome mališanu posuđivao knjige, usput se posuđenim stranicama gdjekad i sam naslađujući?

Okidač za ovu obljetnicu, obljetnicu riječke Dječje knjižnice, obavio je svoj dio posla ljeta 1955. godine. I nazvao se osnivačkim činom Dječje knjižnice Sušak, koja je otvorila vlastita vrata malim čitateljima i čitateljicama prvih dana srpnja te godine kao organizacijska jedinica Gradske biblioteke Sušak, na adresi Milana Smokvine Tvrdog 3. Blok zgrada iza hotela Kontinental mora da je bio prilično zahvalno mjesto za buduće veliko (čitaj: odraslo) čitateljstvo − samo na korak do druga Tvrdog odjekivali su topot i smijeh iz Osnovne škole Centar, a riječ centar mogla se ujedno primiti kao izraz koji govori o usmjerenosti Dječje knjižnice mališanima osnovnoškolskog uzrasta, dakle do 14 godina, ponajprije s područja gradskog središta (riječ je o tadašnjoj Općini Stari grad), s njime i sušačkog dijela Rijeke (Općina Sušak). Knjižnica je krenula u život raspolažući s oko 2.500 primjeraka knjiga i slikovnica, čemu valja dodati novinska i časopisna izdanja za koja se procijenilo da bi mogla biti barem nekim stranicama namijenjena dječjoj dobi. Dio knjižnih naslova, njih nekoliko stotina, bio je na talijanskom jeziku, što je u praksi značilo kako Dječja knjižnica Sušak ima zadaću odgovoriti potrebama i djece talijanske nacionalne manjine s cijeloga gradskog područja.

Prve članove Knjižnice vjerojatno je posebno veselilo što im se pri ruci našao velik izbor naslova zabavno-poučne naravi, što će reći priče o pustolovinama koje su potpisivali domaći i strani autori poput Branka Ćopića, Frana Levstika, Mate Lovraka, Vladimira Nazora, Charlesa Dickensa, Jonathana Swifta, Daniela Defoa, Marka Twaina, Hansa Christiana Andersena, braće Grimm ili pak nepoznati autori poput onih s čijeg su nam spisateljskog stola stigle pripovijesti iz zbirke Tisuću i jedna noć. (Hm, Iznogude, češkam se upitno po glavi, jesi li u potonjem barem posredno imao vlastite prste?)

U jednu riječ, dječjih klasika nije manjkalo. Dio tih naslova činila su djela koja se smatralo školskom lektirom, a uz njih su se na policama gurkala i izdanja koja se držalo važnim za dobivanje tzv. općih znanja. Takvih knjiga možda nije bilo u mjeri koja bi odgovarala svim potrebama okolnih osnovnih škola, ali su u Knjižnici bili svjesni, isto valjda vrijedi za mali čitateljski svijet je počeo dolaziti na njezina vrata, kako je tu na djelu samo početak jedne duge i velike ljubavne priče između svježe upisanih članova i novootvorenog, najradosnijeg dijela Gradske biblioteke. Knjižnične police kanilo se nastaviti popunjavati brojnim naslovima, čineći to sve dok se na pitanja uokvirena pogledom velikih i nježnih dječjih očiju s druge strane stola za kojim su radile knjižničarke ne bude moglo ponuditi odgovor: „Da, zlato, imamo tu knjigu, upravo smo je nabavili!“.

Prvi dani Dječje knjižnice Sušak protekli su odlično, bijaše stalno puna ambicioznih mladih ljubiteljica i ljubitelja tiskane riječi. Neki su došli da bi knjige posudili na kućno čitanje, neki su se pak prihvaćali čitanja na licu mjesta, što se također odnosilo na periodična izdanja. Članove je u Knjižnici dočekala i mala novost u odnosu na ono što se u to doba znalo susretati u drugim ustanovama slične vrste: mališani su dobili priliku samostalno uzimati knjige s polica da bi mogli zaviriti u njihove stranice prije donošenja konačne odluke o posudbi ili neposudbi. Činili su to uz nevelik uvjet – da knjigu koju ne misle posuditi nakon toga vrate na ono isto mjesto s kojeg su je uzeli u ruke. A ostalo, sve ostalo slijedilo je već u knjižnicama ustaljen scenarij: tko ima kakvih pitanja, treba mu savjet i slično, tu su knjižničarke, nema toga što neće znati odgovoriti… Tko ne zna što bi posudio, dobit će informaciju na tragu svojih čitateljskih sklonosti; tko ne može pronaći traženo, uputit će ga se na pravo mjesto na policama; tko bi riječ više o sadržaju knjige, kazat će mu o njemu baš onoliko koliko treba za odluku o posudbi, a da se ne pokvari čarolija vjerojatnoga budućeg čitanja itd. itd. Hu, tete knjižničarke, da čovjek ne povjeruje, pa one o nekim stvarima znaju više od same školske učiteljice! Ili gotovo kao ona, pa ti vidi!

Jesmo li spomenuli ruke? Eh, ruke, zar to treba naglašavati, ili možda ipak treba – jasno je k’o dan kako one moraju biti uzorne čistoće. Pravilo je nalagalo da se knjige u Dječjoj knjižnici Sušak ne smiju uzimati prljavim rukama, a onaj komu se pokaže da je imao drukčije planove, morao je smjesta na pranje, pa bi tek onda dobio priliku napraviti korak bliže policama s kojih su mu strpljivo mahali čitateljski slatkiši. Lukave su bile te knjižničarke, znale su kako će takve mjere pomoći da se dijete od malih nogu nauči imati odnos poštovanja prema knjizi, čuva je kao izvor znanja i zadovoljstva na kojem će moći utažiti žeđ i neke sljedeće uredne male čitateljice i čitatelji.

U Knjižnici se na posudbi i čitanju nije kanilo stati, planovi su govorili o širenju aktivnosti u raznolikim smjerovima, okupljajući predškolske i školske mališane. Tako se planiralo definirati dan u tjednu za zajedničko čitanje priča u prostoru Knjižnice (i njihovo slušanje u izvedbi vrsnih čitača ekspresivna glasa, bude li riječ o pričama objavljenim na gramofonskim pločama), organizirati razgovori o pročitanim naslovima, predavanja posvećena životu i radu pojedinih književnika ili posebno zanimljivim naslovima, ankete među članstvom i slično, sve da bi se djeca navikla provoditi slobodno vrijeme među knjigama i u društvu s knjigama.

Organiziranju aktivnosti išla je na ruku službena ocjena kako su novootvorene prostorije Dječje knjižnice Sušak za svoju namjenu primjerene, štoviše udobne za boravak i privlačne za oko. Nije riječ o pukim dojmovima bez argumenata, oni su vukli za rukav čim se zakoračilo u interijer: s njegovih zidova smiješili su se razigrani originalni dječji crteži, knjižne police bile su moderne izrade i unutrašnjih površina u privlačnim bojama, prostor je u večernjim satima bivao osvijetljen suvremenim, fluorescentnim svjetlom, a zastori su privlačili oko tako razigranim bojama da su uveseljavali i najmrgodnije članove, recimo one koji su upravo stigli iz zubarske ambulante. Hej, pa tko ne bi zakoračio u tu magičnu Ali Babinu pećinu kod druga Tvrdoga, punu blaga koje čeka na čitateljsku ruku i oko?!

Ima li onih koji baš baš baš ne vjeruju da je puna blaga, neka bace oko na crno-bijele fotografije uz ovaj tekst, snimljene nekoć u Dječjoj knjižnici, pa neka se u to sami uvjere. Knjige Dječje knjižnice bile su u prvih šest mjeseci 1956. posuđivane 22.835 puta, što znači da se svaki njezin naslov našao u malim čitateljskim rukama te godine prosječno 18 ili 19 puta. Kako li život nekih knjiga zna biti ispunjen smislom!

Ta vrsta smisla bijaše ubrzo prepoznata i kao problem, pozitivan problem. Pojavljujući se na gradskoj kulturnoj mapi kao jedina specijalizirana knjižnica usmjerena djeci – pored nje, u Rijeci su 1956. djelovale: Naučna biblioteka, Gradska biblioteka Sušak, Narodna čitaonica Rijeka, Narodna čitaonica Mlaka, dvadesetak knjižnica sindikalnih podružnica u poduzećima (Luka, Rikard Benčić, Svjetlost, Transjug i druge), zatim knjižnice u Klubu pomoraca, Talijanskom klubu kulture, Radničkom kulturno-umjetničkom društvu Brodograditelj, knjižnica na Drenovi itd. – Dječja knjižnica Sušak nije mogla odgovoriti zahtjevima svih riječkih mališana. Ne opterećujući svoje glavice primarnom teritorijalnom zadaćom Knjižnice, u njezine lijepe prostorije krenuli su dolaziti mali ljubitelji tiskane riječi s područja svih triju onodobnih gradskih općina, što znači i dio njih s područja Općine Zamet, što je upozorilo na ograničenja prostornih mogućnosti na tadašnjoj adresi. Isto je vrijedilo za njezin knjižni fond, također za mogućnost nabave novih naslova koji su stizali u domaće knjižare, te za sve ono što se očekivalo u izvanškolskom odgoju djece.

No, važnija od takvih i sličnih pitanja potaknutih djelovanjem Dječje knjižnice Sušak bila je činjenica da je njome načinjen ključan, temeljni korak u nadasve značajnoj vrsti aktivnosti, štoviše da je ona zacrtala smjer kojim će se Rijeka u toj vrsti aktivnosti nastaviti kretati. Uspješna početna iskustva u radu Knjižnice bila su dobra platforma za rađanje zamisli o osnivanju nekoliko manjih pokretnih knjižnica koje bi pomogle stvaranju navike čitanja u djece s područja tadašnjega riječkog kotara, redovito obilazeći škole u gradskom okruženju. Na zamisao je došao Kotarski odbor Društva Naša djeca, a prve dvije takve knjižnice, knjižnice „u kovčegu“, upućene su travnja 1957. u Čabar i Novalju. U Rijeci su se usporedno javili prijedlozi za osnivanje barem još jedne dječje knjižnice, i to u zapadnom dijelu grada, spominjući područje pored željezničkog kolodvora ili nešto istočnije, na Brajdi. Nisu ostali mrtvo slovo na papiru, o čemu svjedoči podatak kako je 1960. u okrilju riječke Narodne čitaonice osnovan Dječji odjel Beli kamik, a 1967. u sklopu (tada već) Gradske biblioteke Rijeka otvorena Dječja knjižnica Stari grad, smještena u Palači Modello. Nova stranica u tomu bit će okrenuta 1994. godine, kada spajanjem knjižnica Beli kamik i Sušak nastade Dječja knjižnica Stribor. Ona je u svoj današnji prostor ušla tiho, na prstima, studenog 1994., dok su tadašnji mali gradski čitatelji i čitateljice doma gledali crtiće ili pisali zadaće, ne znajući kakva im se nova ugodna čarolija upravo događa u gradskom središtu, te jedva čeka da joj mali gledači i gledačice, pisači i pisačice, također svi ostali ači i ačice radosno dođu ususret. Dječja knjižnica Stiribor krenula je radom u punom smislu riječi, dakle bučno i širom otvorenih vrata, 1995. godine.

Znajući kako kroči stazama što ih je jednom davno uspješno utabanala Dječja knjižnica Sušak, u ulici druga Tvrdoga 3, što zaključiti nego da u današnjem Striboru zapravo i nema prevelikog čuda, ma koliko ga tajno očekivali, dobronamjerno potaknuti nekim davnim knjigama i njihovim davnim pričama. Oprostite, draga gđo Brlić Mažuranić, uistinu sam smjerni ljubitelj redaka Vaših, no tako Vam je nekako to. A lupkanje cipela tate Đekića u Striboru što ga uvodno spomenuh, e to je već jedna sasvim druga neobična pripovijest koja čeka svoje čudo i nešto mi govori da će ga se načekati.

 

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!