MORSKI TRAMVAJ : MARIO I GIUSEPPE, ŽIVOT JE FILM
Crnokošuljaši su nasilno mobilizirali Riječane da bi popunili okupatorske vojne redove, a četvorka je dobila zadatak oteti nekoliko novomobiliziranih koji su htjeli otići u partizanske antifašističke jedinice, plus jednoga “običnog” dezertera. Otmica je zapravo bila jedini način da se ne kompromitiraju obitelji mladića koji nisu htjeli završiti u neprijateljskoj vojsci.
Praznički trenutak, Dan antifašizma, 22. lipnja, iza nas je. Svi koji su nekoliko zahvaljujući njemu dobivenih slobodnih dana iskoristili za odlazak iz grada već su se vratili, obveze nam svima opet pušu za vratom. Mnogima je život iznova standardna, možda i dosadna kolotečina.
Život kao dosada? Kakve li privilegije, u njoj jučer nisu mogli svi uživati, ima ih ne baš malo koji ne mogu niti danas. Da život zna biti potpuna suprotnost od toga, ovih dana me podsjetila jedna štura, siva spomen-ploča, kakvih već ima na pojedinim gradskom točkama, ali ih – zbog nas zarobljenih svakodnevnim mislima i njih utopljenih u podjednako sivilo zidova na kojima su postavljeni – ne primjećujemo. Jedna od njih je u Baračevoj ulici, na zidu što dijeli rafinerijski pogon od prometnice, na korak od Energa, što će reći na mjestu gdje malo tko prođe, još manje zastane.
A ipak, onaj tko to učini barem jednu večer neće trebati platiti ulaznicu za kinodvoranu, kamena ploča postat će pred njegovim očima moćno filmsko platno. Priča s njega odmotava se poput trake na kalemu, uzbudljiva, bome i poučna. Što je ubilježeno na ploči? Ona nudi kratak dvojezičan, hrvatsko-talijanski zapis, koji ovdje prenosim u hrvatskoj verziji: “Borcima za bratstvo i jedinstvo Hrvata i Talijana za slobodu, procvat i veliku budućnost našega grada u FNRJ / Gennari Mario / rođen u Rijeci 1917. godine, Talijan, član gradskog komiteta KPH Rijeka / Duella Giuseppe / Rođen u Rijeci 1918. godine, Talijan, član KPH / koji su časno pali na ovome mjestu oktobra 1944. godine u napadu na grupu fašista / Partijska organizacija grada Rijeke”.
Ostavimo li po strani s vremenom sve egzotičniju socijalističku retoriku (bratstvo i jedinstvo, velika budućnost, partijska organizacija i slično), ploča je izvanredan podsjetnik na filmski režiranu ratnu akciju, kakve se gledateljski guta u kinodvoranama širom Zemljine kugle. S tom razlikom kako u ovom slučaju nije riječ o scenarističkoj izmišljotini već o stvarnim likovima koji su stavili glave u torbu. Točnije, o članovima prvih omladinskih antifašističkih grupa u okupiranoj Rijeci, formiranih početkom 1944. godine, koje su izvodile borbene akcije protiv Wehrmachtovih i njemu sklonih vojnih snaga, u kojima se kockalo vlastitim životom. Pa kad je već tlo, red je znati i za neka imena. U tim su se akcijama posebno isticali mladi Riječani: Ottavio Valich, Giuseppe Duella, Mario Gennari, Nicolò Pitacco, Rino Legan, Lodi Blažević, Dario Brajdičić, Renato Udovich, Edoardo Aresi, Luciano Belina i ostali.
Ploča govori o tom vremenu spominjući dvojicu napadača na grupu fašista. Cjelovitija informacija kaže kako su u akciji bila četvorica. Upitna dvojica, Edoardo Aresi i Nicolò Pitacco, na vlastitu sreću nisu nikad pročitali svoja imena na ploči, zahvaljujući čemu je u poraću zabilježen podatak kako je na tomu mjestu napadnut zloglasni potporučnik Giuseppe Calaina, predvodnik fašista preostalih nakon kapitulacije Italije u susjednom naftaškom pogonu, s petoricom njegovih ljudi. Povod za napad? Crnokošuljaši su nasilno mobilizirali Riječane da bi popunili okupatorske vojne redove, a četvorka je dobila zadatak oteti nekoliko novomobiliziranih koji su htjeli otići u partizanske antifašističke jedinice, plus jednoga “običnog” dezertera. Otmica je zapravo bila jedini način da se ne kompromitiraju obitelji mladića koji nisu htjeli završiti u neprijateljskoj vojsci.
Elementi zapleta sljedeći su: napadači u trenutku okršaja, 1. prosinca oko 18 sati, dolaze do prekasnog saznanja o curenju informacija, fašisti pucaju, druga strana odgovara, prvim hicima padaju Duella i jedan fašist (neki Kalanj), Gennari je ranjen u želudac, Aresijev i Pitaccov bijeg prema padinama Turnića. Dio priče je i pomagačica pokreta otpora, djevojka Laura Bradičić, koja je, prema dogovoru, neposredno pred napad napustila mjesto događaja, nakon što je dala znak o približavanju fašista lokaciji. Gennari dan potom umire u bolnici, nakon što pljuje u lice neprijateljskom pukovniku koji ga pokušava prisiliti da oda tražene informacije, a ovaj ga šamara.
Zanimljiv je podatak kako je Aresi prethodno bio mobilizirani pripadnik fašističkih vojnih snaga, stigavši s njima 1940. Godine u Rijeku, ali se zatim prebacio na drugu ratnu stranu, postavši provjeren antifašistički borac. U poraću će se čak zaposliti u (bivšoj Calaininoj) Rafineriji, gdje ga se po završetku radnog vijeka, s dijalektalno obojenim nadimkom Vecio (Stari), moglo naći na mjestu predsjednika njezina Kluba umirovljenika (tu je dužnost obavljao čak dva desetljeća, od 1975. do 1995. godine, kada je otišao tamo gdje svi moraju). Štura kamena ploča uz takve informacije postaje kinematografsko platno na kojemu današnji gledatelj može odgledati doista napet ratni film.
Dakako, posjetitelju ulice taj film valja garnirati podacima o tradicionalno mješovitom nacionalnom sastavu toga dijela Hrvatske, o talijanskoj sastavnici Rijeke kao bitnoj sastavnici gradskog identiteta, o hrvatskom i talijanskom antifašizmu kao svijetloj točki na zemljovidu nekadašnje nacificirane Europe…
Primjeti li tkogod nepodudaranje trenutka događaja što ga bilježi spomen-ploča (listopad) i neki drugi izvori, poput Giacoma Scottija i Luciana Giuricina koji u knjizi Crvena zvijezda na kapi nam sja spominju 1. prosinca 1944. kao datum događaja, to je manje važan detalj. Prepustimo ga istraživačima gradske povijesti, nije isključeno kako je možda još uvijek moguće pronaći izvore koji bi pomogli utvrđivanju točnog datuma događaja.
Život vam je kolotečina? Budite sretni što niste akteri uzbudljivih filmova koji nam se nude za gledanje s kamenih videoteka postavljenih na zidovima riječkih ulica.
