MORSKI TRAMVAJ: MR. PAUL BROZINA, BLAGDANI I RASPAMEĆENI ŽENSKI ZBOR
Brozina & društvo bili su u svojim ranim dvadesetim, što će reći vršnjaci Beatlesa, dakle (hm) ozbiljnija publika, ali se u tom trenutku iz nekog razloga osjetiše mlađima, pa izabraše prvi termin. Policajci na konjima pred dvoranom privukli su im dodatnu pozornost. Mjesec i pol prije bio je u Hullu i nabasao na jednu od dvorana koja je upravo ugošćivala Beatlese, te širom otvorio oči pred usplamtjelom gomilom koja je htjela ući ne birajući način. U tom mu je trenutku glavom proletjela stara pomorska: Hvali Beatlese, drž’ se kraja!
Eh, da bijah tamo… Takav blagdanski poklon nikad nisam dobio, sve je jasnije da ni neću. Znate onu priču o pravom mjestu u pravom trenutku? A Pavao je bio, s mjestom i trenutkom koji su mu sletjeli na dlan, samo ih je trebao čvrsto stisnuti, da ne skliznu. I jest, učinio je to. Njemu je boginja Fortuna namignula, onako kako se to njoj gdjekad zaigrano hoće, a osmijeh potaknut sjećanjem na to još mu radosno pleše licem.
Pavao Brozina, svježi diplomant riječke Više pomorske škole, koja mu je još prošetavala mislima, premda mu je nos već stigao uživati u prvim uzbudljivim mirisima stranih mora, što su mamila obećanjem susreta s onim o čemu se do jučer nije usuđivao ni sanjati.
Sjedim u fotelji do one u kojoj se opustio Pavao i upijam priču. Neboder je na Kozali, Ulica Ante Kovačića, onaj srednji u najvišem trojcu, a ona se, priča, fragment po fragment slaže na stol ispred mene. Korak naprijed, pa skretanje ulijevo, pa onda desno, pa natrag, pa skok preko dva polja s nekim novim ključnim detaljem. Pišem, križam, dodajem, podebljavam, črčkam, slova su pod mojom rukom opet skakutave buhe i ne daju se ukrotiti, ali upornost mi je vrlina ili mana, neću im se smilovati, nema odustajanja. S Pavlom samo naprijed, ravno u – London. Ne zvuči loše, čak ni ako je tek riječ o mentalnoj plovidbi u fotelji kozalskog nebodera. Što je najbolje, ide to nama: s palube promatramo zapjenjene brazde što ostaju na morskoj površini iza broda, evo nas već na dolaznom privezištu, zimsko je poslijepodne, možemo i osjetiti tamošnje kopno, protegnuti noge uličnom šetnjom. Pustije su nego što bi se očekivalo, pogotovo u ovom dijelu godine, nekoliko dana pred božićno-novogodišnji šušur. No, dobro, zašto baš tamo? Zašto baš tada? Zašto baš s njim?
Umjesto odgovora, najradije bih pustio zvučnu snimku s vriskom dvije-tri tisuće raspamećenih londonskih tinejdžerica, pod kojim se gotovo ugušeni signal poletnog rock-benda u akciji bori za mjesto u kolektivnom zvučniku, a sve što u zvučnoj slici nije našlo mjesta, prepušteno je slušateljskoj imaginaciji. They were just seventeen, and they know… Iznad svega je natpis: Brian Epstein Presents Another Beatles Christmas Show, Hammersmith Odeon, 24th December to 16th January, at 6.15 p.m. & 8.45 p.m.
Priča tu ne počinje, tu je samo njezin vrišteći klimaks. „Samo“. Da se dođe do njega, valja krenuti od početne točke u Rijeci, s vremenskim brojčanikom namještenim na godinu 1961. Pavao Brozina (1941.) u tom je trenutku mladi radiotelegrafist koji se odlučio iskrcati s broda i svjedodžbi riječke Tehničke škole, kao stipendist Jugolinije, dodati diplomu Više pomorske. Brozina se u sljedećem kadru iznova ukrcava na brod 1963., brod Matko Laginja, i tu u priču ulaze njegova redovna zavirivanja u londonske plesne dvorane. Na tom je brodu, i na onima što su uslijedili, logikom svoga zanimanja, imao više slobodnog vremena od ostalih, pa mu se moglo švrljati kopnom.
Na vrh top-liste sjele su mu dvorana Locarno u Hullu (s programima raznovrsna tipa, uključujući jazz i tinejdžerske, u memoriji su također ostale njene pokretne tribine), dvorana Mecca Dancing, smještena između Hammersmitha i Leicester Squarea, te Eros Dancing Club (za kojega je čak isposlovao redovnu člansku iskaznicu, s imenom prilagođenim u Paul).
Na takvim je upoznavanjima gradskoga zabavnog života Brozina obvezno sondirao stanje i u prodavaonicama gramofonskih ploča, iz kojih bi izlazio s paketom svježih uspješnica Beatlesa (npr. singlom From me to you), Della Shanona (Runaway), Sue Thompson (Paper tiger) i ostalih recentnih glazbenih zvijezda. Nije teško pretpostaviti, singlovi će po dospijeću na Kvarner dobivati status diskografskog blaga, koje će pomoći unositi dodatne dobre vibracije u mjesta poput rock-kluba Husar. Otkuda baš Husar? Odgovor je u članskoj iskaznici Kluba prijatelja zabavne muzike Rijeka, Husarova osnivača, kojemu je riječki Paul postao članom 1961. godine. Iskaznica je imala redni broj 71.
Ključni trenutak za našu pripovijest dogodio se 1964., upravo u ovo doba godine. Mr. Paul Brozina je u razdoblju od 26. rujna 1964. do 12. svibnja sljedeće godine načinio četiri vijađa, na svom četvrtom brodu, Jugolinijinu Franu Supilu. Bio je 28. prosinca, jedan od onih čudnih okoblagdanskih dana, kada se Brozina u šetnji britanskom prijestolnicom, s još četiri prijatelja sa Supila, našao pred glasovitom dvoranom Hammersmith Odeon. Pametnom dečku plakat je već prvim podatkom govorio sve: Brian Epstein Presents Another Beatles Christmas Show. Zagledanje je donijelo dodatne informacije, o programu te večeri, u sklopu kojeg su pozornicu s Beatlesima dijelili Freddy and the Dreamers, Jimmy Saville, Sounds Incorporated, Elkie Brooks, The Yardbirds, Michael Haslam, The Mike Cotton Sound i Ray Feel. Liverpulskim bubama to je bio jedan od čak 38 nastupa tijekom 21 večeri priređenih Epsteinovom rukom u istoj dvorani od 24. prosinca 1964. do 16. siječnja 1965. godine.
I u radnom smislu ne pretjerano naporan, ni on ni svi ostali iz te serije okonovogodišnjih nastupa, usporede li se s onima na frenetičnoj turneji koja im je kroz prethodnih 12 mjeseci prethodila. Ne biti stalno na putu, držati se neko vrijeme jednog mjesta – to je ipak manje isisavalo izvođačku energiju, koja ima granice čak i kad ste u osobnim dvadesetim. Zagonetka 38 nastupa u 21 večer objašnjiva je priklonimo li se danas pomalo egzotičnom, a u ono vrijeme lakonskom objašnjenju: dečki su u pravilu imali dva nastupa iste večeri, prvi u 18.15 (matineja za mlađu tinejdžersku publiku), drugi u 20.45 (za nešto odraslije, ma što ta formulacija mogla značiti).
Brozina & društvo bili su u svojim ranim dvadesetim, što će reći vršnjaci Beatlesa, dakle (hm) ozbiljnija publika, ali se u tom trenutku iz nekog razloga osjetiše mlađima, pa izabraše prvi termin. Policajci na konjima pred dvoranom privukli su im dodatnu pozornost. Mjesec i pol prije bio je u Hullu i nabasao na jednu od dvorana koja je upravo ugošćivala Beatlese, te širom otvorio oči pred usplamtjelom gomilom koja je htjela ući ne birajući način. U tom mu je trenutku glavom proletjela stara pomorska: Hvali Beatlese, drž’ se kraja!
No, stojeći u dugom redu pred Hammersmithom, nije se kanio baviti prethodno viđenim. Ta valjalo je obaviti svoje na blagajni, koja im se širokogrudno nasmiješila jer je ulaznica za prvu predstavu te večeri još nešto bilo. Gurnuli su ruke u džepove i izvukli po kovanicu od 10 šilinga, dostatnu za ulaznicu na mjesta što su čekala na dvoranskom balkonu. Prostor im se učinio prilično širok, s parterom dvostruko većim od onoga što su ga pamtili iz riječkoga kina Partizan (danas Teatra Fenice). Parter je stenjao od publike, ali na balkonu se moglo mrvu lakše disati, nije bio okupiran baš u cijelosti. No, i da jest, koga briga, ta pogled je hrlio naprijed, glazbenici su svaki tren mogli zakoračiti na pozornicu, a onda…
A onda je krenulo. Prvi dio dvosatnog događaja pripao je izvođačima čija su imena na plakatu bila otisnuta ispod Beatlesa, drugi dio pripao je glavnim zvijezdama. Yardbirdsi su tek trebali postati ono po čemu ih danas znamo, što je na popisu izvođača potvrđivao pogled na njihovo ime otisnuto najmanjim slovima, a njihova se kasnije glasovitog gitarista nigdje nije spominjalo, istog onog kojemu će već koju godinu potom fanovi slati grafitersku poruku „Clapton je Bog!“. Kako će silnim godinama potom autobiografski zabilježiti upravo spomenuti gitarist, bio je to čudan miš-maš glazbe, pantomime i komedije u kojemu je valjalo dijeliti večer s beat-bendom Freddie and the Dreamers, R & B sastavom Sounds Incorporated, solisticom Elkie Brooks i drugima, uključujući trenutke s DJ-om Jimmyjem Savileom. Beatlesi su se isprva pojavili na pozornici u skeču sa Savileom, da bi glavni dio scenskog kolača završio u njihovim rukama na kraju večeri u polusatnom setu.
Jesmo li negdje već zapjevušili They were just seventeen, and they know…? Brozina & comp. bijahu na balkonu Hammersmitha okruženi publikom koju su mahom činile klinke od 12 do15 godina. Što su Beatlesi te večeri odsvirali, podosta je upitno, ali ne zbog tanašne memorije maloga riječkog odreda u Hammersmithu, nego zbog posve nestandardnih zvučnih okolnosti uzrokovanih prethodnim podatkom. Uz maksimalno naćuljene uši, dečki su nekako uspjeli prepoznati I Feel Fine, She Is a Woman, Love Me Do, Can’t Buy My Love, možda još poneki aktualni hit, sve drugo je manje-više ostalo pitanje iz rubrike „Pokušaj pogoditi!“. Razlog ne treba tražiti u liverpulskim dečkima – oni su nastojali profesionalno pošteno odraditi svoj posao – nego u londonskim tinejdžericama koje su stavile dvoranu apsolutno pod svoje, njih dvije-tri tisuće. Uredne haljine i jakne, bijele dokoljenke i slične odjevne pojedinosti, što upućuju na red i disciplinu? Da, ali… Vrištanje, suze i ekstatična izvikivanja imena članova benda svjedočili su o kolektivnom deliriju i u parteru i na balkonu. Brozina je gledao razrogačenih očiju kako s raspamećenim ženskim zborom na balkonu posla ima policajac, nije bilo bolje ni prisutnoj medicinskoj sestri. Organizator ih je pametno angažirao na vrijeme.
Prebirući u mislima tadašnje dane Beatlesa & Yardbirdsa, Clapton će kasnije kazati: „Jedne večeri uvukao sam se u dno dvorane kako bi ih poslušao, ali se od vrištanja glazbu nije moglo čuti.“ Koliko su rock’n’roll bube mogle čuti same sebe, te koliko su muziciranje u takvim okolnostima počeli smatrati smislenim, upućuje podatak da su dvije godine potom odustali od koncertnih izlazaka pred publiku.
Ulaznice za Beatles Christmas Show ostale su Brozini u džepu još dugo po koncu dojmljive londonske večeri. Štoviše, otplovile su s njim Franom Supilom u Rijeku, gdje danas čine emotivno i na svaki drugi način vrijedan dio zbirke osobnih memorabilija.
