MORSKI TRAMVAJ: MUSSOLINI RIJEKU NIJE VOLIO ZBOG D’ANNUNZIJA

Benito je za zvijezdu fašističkog pokreta bio odviše nevažan da bi mu ovaj poklonio nešto više od formalna susreta. Zvijezde i sitne ribe teško da mogu zajedno, a koliko to može biti neugodan osjećaj Benito je dobro upamtio. Rijeka je u njegovoj glavi postala mjestom ozbiljne frustracije.

Benito Mussolini

Čudno je to s liderima. Koliko god se međusobno privlačili, zbog bliskih svjetonazora, ili bliskih tehnologija kojima podređuju okolinu, u pravilu se ne trpe. Objašnjenje je lako naslutiti: riječ je o konkurentskim emocijama, koje  su to jače što su konkurenti na bližem i tješnjem prostoru. Povod za prizivanje u misli filozofije „ovaj grad ne trpi dvojicu glavnih“? Izložba D’Annunzijeva mučenica u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja. Dvojica glavnih na prostornim i vremenskim koordinatama kojih se dotiče izložba? Gabrielle D’Annunzio i Benito Mussolini.

Riječkom avanturom u koju je krenuo 1919, D’Annunzio je postao prvi lider rađajućega fašističkog pokreta na Apeninima, dakle prvi Duce. Njemu, političkoj zvijezdi par exellance, na noge su u Rijeku dolazili mnogi, računajući da će tu, u samom epicentru zbivanja, biti dotaknuti D’Annunzijevom aurom, samim tim i da će nešto od njena blještavila ostati na njima. Jedan od takvih bio je manje ili više anoniman politički aktivist B. Mussolini.

Kako će kasnije zabilježiti njegov vatreni riječki obožavatelj Edoardo Susmel u knjizi Le Giornate Fiumane di Mussolini), u cijelosti posvećenoj podrobnim opisima Mussolinijevih posjeta Rijeci, Benito je tih godina čak četiri puta dolazio u grad na Kvarneru. Bilo je to 20. prosinca 1918. godine, 22. svibnja 1919. (u oba je navrata održao govore u gradskom Kazalištu), 6. listopada 1919. godine, te 21. travnja 1921. Razgovor s D’Annunzijem bio mu je velika želja, koja mu se ostvarila 6. listopada 1919, kada je uspio sjesti za stol sa svojim idolom i pokušao uspostaviti bliskiji kontakt.

Učinak? Vrlo blijed. Razgovor na istoj razini nije bio moguć, Benito je za zvijezdu fašističkog pokreta bio odviše nevažan da bi mu ovaj poklonio nešto više od formalna susreta. Zvijezde i sitne ribe teško da mogu zajedno, a koliko to može biti neugodan osjećaj Benito je dobro upamtio. Rijeka je u njegovoj glavi postala mjestom ozbiljne frustracije. Premda će s vremenom, kopirajući D’Annuzijeve metoda osvajanja vlasti, postati veliki Duce, kojemu se klanjaju u cijeloj Italiji, negdje u mislima ostala mu je spoznaja: koliko god bio velik Duce, on je samo – drugi. Duce broj jedan bio je i zauvijek ostao Gabrielle.

I zato, ma koliko je bilo onih koji su ga tridesetih u njoj neskriveno voljeli, poput Susmela i društva, on Rijeku volio nije. Po osvajanju vlasti na Apeninima, u grad na Rječini zaputio se samo jednom.  Za razliku od prethodnih posjeta, 24. lipnja 1939. stigao je kao prvo ime države. Točnije, kao fašistički diktator, koji je već imao iza sebe nekoliko ratova, a za one najveće upravo se pripremao. Kako je izgledao posjet u takvim, novim okolnostima?

Doček D’Annunzia

Nakon što je u grad stigao doslovce s neba, doletjevši u 9 sati i 10 minuta srebrnkastim hidroavionom, iz gradske se luke zaputio ravno prema zapadnom dijelu Rijeke. U bijeloj uniformi, s golemim znakom orla na kapi, u automobil je ušao zajedno sa svojim starim riječkim prijateljem, Giovannijem Host-Venturijem. Vozilo je krenulo uz povike u luci okupljene svjetine, koja je klicala: „Duce! Duce!“.

Duce je iz vozila pozdravljao mnoštvo, potpirujući ono što će lokalni tisak dan potom nazvati delirijem ljubavi. No, iako je bio sklon takvoj vrsti događanja, u mislima je bio drugdje. Dok je masa njegov dolazak povezivala s 20. godišnjicom D’Annunzijeva ulaska u grad – bivajući, dakle, s mislima u prošlosti – Duce je bio usmjeren budućnosti. To se pokazalo već na prvoj postaji obilaska. U industrijskoj zoni na Mlaki automobil se zaustavio u Silurificio Whitehead. Nema dvojbe, Mussolini je u glavi slagao ratne planove, a u Rijeci mu je valjalo najprije obići upravo ona mjesta o kojima je ostvarenje tih planova izravno ovisilo. U Silurificiu su mu pokazali pokusno ispaljivanje torpeda. Popevši se na lansirnu rampu i našavši se uz uređaje, nije odolio osobno pripomoći tomu vatreno-morskom događaju.

Nakon što je obišao Cantieri navali del Quarnaro (danas brodogradilište 3. maj), na čijim su se navozima gradili ratni brodovi i podmornice, istom se ulicom vratio natrag. Ravno prema pogonu za preradu nafte, koji je njegove vojne trupe već godinama obilno hranila i gorivima i mazivima. Rafinerija je bila u državnom vlasništvu, njezina industrijska potpora državnoj politici smatrala se samorazumljivom. Posjet je stoga bio samo naizgled kurtoazan.

Čim je vozilom s njim prošlo kroz okićen ulaz u pogon, zaustavilo se. Mussolini je izašao van, u pratnji suradnika, neprekidno praćen pogledima i usklicima okupljenog mnoštva. Da bi ga bolje vidjeli,  mnogi su se radnici uspeli na metalne bačve i otud su uzdizali ruke na pozdrav ala romana. Poslovodstvo ga je povelo prema najvažnijim postrojenjima, među snopove metalnih cijevi i visoke kolone, putem ga informirajući o poslovanju. Nije propušteno ni „sveto mjesto“ društvenog života radnika, Dopolavoro. Gostu u čast, radnički zbor je otpjevao nekoliko patriotskih pjesama, a najsposobniji vježbači izveli su sportske vježbe, uključujući gimnastičke egzibicije. Ponesen događanjima, Mussolini je zakoračio na sportski teren pred Dopolavorom, urešen brojnim napisima Duce. Koliko je prije toga pomno slušao podatke o tehnološkoj snazi postrojenja, toliko je u tom trenutku upijao riječi o aktivnostima kojima je Dopolavoro jačao idejni i tjelesni duh radnika.

Potom je nakratko posjetio Tvornicu duhana, te se zaputio prema groblju  Kozala. U kripti Zavjetnog hrama, u biskupovoj pratnji, poklonio se talijanskim žrtvama u Prvom svjetskom ratu. Zatim se dovezao do fašističkog sjedišta na Korzu, u zgradi današnjega riječkog studija HRT-a. Izašavši na balkon s lokalnim dužnosnicima, s povišena je položaja samo nijemo promatrao dolje okupljeno mnoštvo. Govor nije dočekan.

Mussolini je Rijeku napustio onako kako je i došao. Ubrzo je u luci ušao u srebrnkasti leteći stroj i, prihvativši se osobno upravljanja, nestao put visina.

Za pokrivanje troškova njegova posjeta gradu, naftaški je pogon izdvojio visokih 15 tisuća lira. Podjednako visoke svote izdvojile su još dvije riječke tvrtke, Cantieri Navali del Quarnaro i Silurificio. Tu manje-više i završava sav popis tadašnjih velikih gradskih poduzeća, s obzirom na gospodarsku depresiju u koju je Rijeka upala prelaskom iz austro-ugarskih u talijanske ruke. Je li i ta depresija imala barem djelić veze sa frustracijom što ju je Duce broj 2 doživio za  prethodnih posjeta Rijeci? Zašto je Rijeka u novoj državi bila tako očigledno zanemarivana? Mussolini je o takvim stvarima šutio.

Zašto pak Mussolini šuti, prvog Ducea, D’Annunzija, nikad nije previše zanimalo. U vezi s Benitom, a i mnogima drugim, on je imao svoju razinu, najvišu, i ispod nje se nije kanio spuštati.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }