MORSKI TRAMVAJ : MUZEJ MORA U SKLADIŠTU EXPORTDRVA

Rijeka je i mediteranski, morski grad, bez obzira što to dobar dio njezina stanovništva silnim godinama nije imao mogućnost primjećivati – zaljubljenika koji vide u nekadašnjem skladištu Exportdrva sjajnu priliku za formiranje riječkoga Muzeja mora. Na obali je, uz jučerašnju (Mrtvi kanal) i današnju gradsku luku, površine dovoljne za razne sadržaje koje se od takve ustanove očekuju, uključujući stalni postav i radni dio, također onaj koji bi svjedočio o aktualnim, živim sponama s morskim licem Rijeke.

U njemu me oduvijek oduševljavao miris drva. Šetao sam između brojnih višeslojno načinjenih kvadrova drvene građe koja se sušila, promicao kroz pravilan prostorni raster što su ga formirali, čekajući da budu otpremljeni tko zna gdje i tko zna komu – i udisao, udisao… Eterečina ulja hlapila su sa svih strana, dovodeći moje nosnice u ekstazu. Tako je bilo unutar skladišta, tako je bilo u njegovoj blizini. Da, znao sam, bio sam ovisnik.

I nisam to postao u skladištu uz Mrtvi kanal. Bilo je to samo novo poglavlje ovisništva prepoznatog još u danima što su mom susretu sa skladištem prethodili u stotinama kilometara udaljenomu Mostaru, gdje mi je mati radila u (je li se to tako zvalo?) Drvnom kombinatu. Rubno naselje Rodoč i dugi nizovi podjednako uredno posložene drvene građe na otvorenom. Isprva je imala oblik golemih trupaca koji su stizali vjerojatno s obližnjih planinskih visova Prenja i Veleža, na teško natovarenim šleperima. Lica vozača se ne sjećam. Ali se zato sjećam, jutros kao da bješe to, brojnih kvadrova poslaganog drva u koje su se  trupci pretvarali i koje je ispuštalo nevidljive oblake eteričnih ulja i mene, klinca od šest-sedam godina, kako lebdim u opojnom oblaku mirisa, polako se stapajući s drvom oko sebe. Kombinat nije proizvodio namještaj, ograničavao se na poluproizvode. U dječjoj memoriji ostali su pojmovi furnira, šperploča, panel-ploča, uz njihovu vizualizaciju raznih vrsta. Furnir? Vrlo tanka ploha, zapravo veliki list ispiljenog ili oljuštenog drva, zbog prirodne strukture lijepa izgleda i zato ukrasne namjene, za prekrivanje gornje površine ovog ili onog dijela namještaja. Pa kad se još furniru daruje namaz laka, da bi mu se istaknulo ono što bismo mogli nazvati prirodnim optičkim potencijalima…

Ljetni kamp studenata arhitekture

A možda duboko griješim. Možda ovisnik o mirisu drva koje se suši nisam postao ni u Mostaru. Možda je za sve kriv Slavonski Brod, točnije radionica moga djeda u tomu gradu, podignuta u prostranom dvorištu obiteljske kuće, zaklonjena od uličnih pogleda onako kako su dvorišni sadržaji u slavonskim kućama standardno zaklonjeni, visokom i punom ogradom. Poruka je jasna: „Vi koji promičete šorom, bavite se vizualnim sadržajima samo s njegove ‘javne’ strane!“

Sjećam se, radionica bijaše stolarska. Dječji koraci u njenu magičnu unutrašnjost vodili su pogled prema dugom radnom drvenom stolu s drvenim škripovima i kojekakvim drugim napravama meni nepoznate namjene. Tu negdje bilo je posloženo mnoštvo blanja, kojima se skidao tanak površinski sloj kakve daske ili grede, blanja koje su neskriveno pozivale da ih se uzme u ruke i njima otpočne znalačke zamahe naprijed-natrag. Blanje su tako uzbudljiv alat. No, najuzbudljivije je bilo ono što se pružalo oku podno stola, zapravo se prostiralo valjda cijelim radioničkim podom. To je blanjevina, odnosno tanki smotuljci drvenih traka što su tako lijepo ispadali iz blanja tijekom njihova kliženja površinom drvene građe, spektakularno zasipavajući pod. Bilo ih je na hrpe, poput lišća u jesenjoj šumi. Ni danas nemam odgovor na pitanje je li  uzbudljivije šutkati ih, razbacivati nogama, samo hodati po njima osluškujući šuštanje i pucketanje, ili pak stajati u mjestu i – udisati, udisati… A možda se na djelu bi se pokazivala sinergija svih triju strategija ponašanja. Bio je to simultani napad na sva osjetila i sva su osjetila bila spremna radosno kapitulirati.

Nakon selidbe iz Mostara u Rijeku, godine 1970., mati je dobila posao opet vezan uz drvo. Drvni kombinat Mostar pretvorio se u riječko Exportdrvo, s radnim područjem na Delti, kojim su suvereno carevali silni nizovi drvene građe što je čekala nova odredišta. Teren nije odabran slučajno, već su davnašnji Riječani znali kako je Delta za to idealno mjesto, 24 sata dnevno kupana strujom zraka koji stiže iz kanjona Rječine i hita duž nekadašnjeg, umrtvljenog riječnog korita. Delta je prirodna sušionica drva. Teško je sada razaznati zašto, ali kao dječak znao sam razmjerno često navratiti majci koja je godinama radila u Exportdrvu, uvijek iznova stavljajući šifrirane oznake uljenom bojom na drvo koje se sušilo (oznaka vlasnika?). I koristio prilike smucati se između urednih nizova drvene građe. Dovinuli ste već, bio je to samo nastavak jednoga davno prije začetog prijateljstva, koje nije pokazivalo znakova posustajanja. Delta je bila moje mjesto, tu se moglo do mile volje – udisati, udisati… Širom njena platoa, uza skladište, u skladištu.

Danas, kada god promaknem uz Mrtvi kanal, oko mi samo potrči prema nizu slova što na prednjem licu skladišta ispisuju riječ Exportdrvo. Postala je dio mene, zvučna mi je, lijepa mi je. Istina, istoimenog poduzeća više nema, ili barem ne na toj lokaciji, niti u nekadašnjem obliku. Nema više ni moje majke (bavi li se sada drvom tamo negdje gore, i dalje znalačkim pogledom otprve dešifrirajući njegovu vrstu i kakvoću?), nema ni preplanulih radnika koji su u skladištu i oko njega ostavljali silne godine života. Ali, građevina je još tu, kao da ne razmišlja o predaji. Komu je do toga, molim, neka izvoli, njoj nije…

Dobro, zašto ovo pišem? Koga briga za jučerašnje biografske momente i današnje emotivne trenutke potpisnika ovih redaka? Pišem ovo zbog skladišta. Nakon brojnih godina utihe, ili to barem tako izgleda oku šetača s druge strane Mrtvog kanala, ovoga ljeta nenadano je živnulo, ugošćujući skup studenata arhitekture. Nakratko.

Što uopće znamo o tom skladištu? Meni dostupna skromna faktografija kaže kako je ono građeno ljeta 1961. i dovršeno listopada te godine, uz obrazloženje da je riječ o prvom suvremenom skladištu za smještaj drvenih finalnih proizvoda koji se transportiraju kroz riječku luku. U svoje vrijeme smatrano je jednim od najsuvremenijih skladišnih objekata u nas uopće, a za to je zadovoljstvo poduzeće Exportdrvo platilo 230 milijuna dinara. Brojka danas ne  govori mnogo, pa je manje-više bilježim zbog rekonstrukcije kolorita jednoga vremena, ali je drukčije s podatkom kako skladište ima površinu od 5.400 četvornih metara. Dakle, nije baš maleno. Do njega su u trenutku puštanja u rad vodili željeznički kolosijeci i bile mu na usluzi dvije pokretne dizalice. Jesam li spomenuo finalne proizvode? Iz osobnog iskustva znam da je s vremenom poslužilo ne samo za njih, nego i one nešto manje finalne. Skladište je vrlo brzo dobilo društvo iste vrste. Nekoliko dana pred Novu godinu, 26. prosinca 1961., na Delti je otvoreno i skladište Općega trgovačkog poduzeća, u tom trenutku najveće trgovačko skladište u Hrvatskoj, drugo po veličini u Jugoslaviji. Danas ga resi natpis što podsjeća na utrnulu riječku vinoproizvodnu tvrtku, pa se logotipi Exportdrva i Ivexa nastavljaju družiti s dvaju skladišnih fasada, vodeći neki svoj uvrnuti dijalog. I neka to čine, razgovor je važan civilizacijski doseg…

Koliko će to još činiti? Odgovor se naslućuje u urbanističkoj viziji dijelova Delte i Porto Baroša, koja bi trebala donijeti promjene u tom dijelu Rijeke. Područje revitaliziranja gradskog tkiva proteže se od Spomenika oslobođenja do morske obale, na 28 hektara površine. Generalni urbanistički plan govori o novom parku, u sjevernom dijelu područja, te o građevinama poslovne, stambene, hotelske i javne namjene, u njegovu južnom dijelu. Skladište? Jedno? Oba? Nisam siguran da ih u planovima uređenja Delte netko uopće vidi. Zašto i bi? Jesu li procijenjeni kakvom kulturnom ili povijesnom vrijednošću, zbog čega bi ih bilo dobro staviti pod zaštitu? Nisu.

Ipak, to ne mora značiti da ih se ne može dalekovidno iskoristiti. Primjerice, ima ne baš malo riječkih zaljubljenika u more – a Rijeka je i mediteranski, morski grad, bez obzira što to dobar dio njezina stanovništva silnim godinama nije imao mogućnost primjećivati – zaljubljenika koji vide u nekadašnjem skladištu Exportdrva sjajnu priliku za formiranje riječkoga Muzeja mora. Na obali je, uz jučerašnju (Mrtvi kanal) i današnju gradsku luku, površine dovoljne za razne sadržaje koje se od takve ustanove očekuju, uključujući stalni postav i radni dio, također onaj koji bi svjedočio o aktualnim, živim sponama s morskim licem Rijeke. Inicijativi  skidam kapu. Pred nama je prilika za prenamjenu jučerašnje industrijske građevine o kojoj valja ozbiljno razmisliti, kada se već pruža na dlanu. Znam, građevinari su uvijek skloniji rušenjima, možda zato što im daju priliku za veću zaradu, ali zar bi njihova morala biti zadnja? Skladište za drvo pretvoreno u Muzej mora spojilo bi priču o morskom prijevozu jedne važne vrste riječkoga lučkog tereta sa pričom o svim ostalim aspektima riječke upućenosti na vlastito modro predvorje, i to na idealnoj lokaciji, Delti. Takvim bi se rješenjem dobilo dvostruko dobitnu kombinaciju. Štoviše, trostruko, podsjetimo li na zgoditak koji bi takvo rješenje moglo značiti u kontekstu priče o Rijeci kao europskoj kulturnoj prijestolnici.

Da, drvo zna pružiti mogućnosti o kojima isprva nismo ni sanjali.

Last, but not the least, ako jednoga dana prestanem pisati, ostavljajući slova konačno na miru, potražite me u kakvoj stolarskoj radionici. Bit ću tamo, s blanjom u ruci, mjereći oštrinu njezina noža visinom napadale blanjevine. Ili barem u nekom skladištu drva, utonuo u oblak hlapivih ulja. Kako je lako „promašiti ceo fudbal“, ne slušajući one prve, arhetipske poruke što nam šalju naše ključne, formativne godine, upućujući nas nama samima, na načine kojima nećemo biti počašćeni nikad poslije…

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }