MORSKI TRAMVAJ : PJEŠČANI GRAD, FILM SNIMLJEN U BAŠKI

Riječka premijera održana je 7. svibnja u dvorani kina Neboder. Ako je publika u zagrebačkom Narodnom sveučilištu bila intelektualnijeg profila, pa je za film pokazala više razumijevanja, riječka publika nije pokazala posebno oduševljenje za ono što je smatrala eksperimentom većim od njoj prihvatljivog, pa se Ples na kiši i Pješčani grad rezultatima na gradskim kinoblagajnama nisu mogli mjeriti. Podatak kako je film snimljen u blizini Rijeke nije mu pomogao da postupno ne padne u ovdašnji zaborav.

Glumci koji su posebno markantno obilježili jedno doba odlaze i tu nema pomoći. Otišao je Ivo Gregurević, Milena Dravić, Ivica Vidović, Relja Bašić, Boris Dvornik, Ana Karić, Dragan Nikolić, Bata Živojnović, Ljubiša Samardžić…

Svi ovih dana pišu o Ivi Gregureviću, a ja ću se prisjetiti nevelikog, ali na svoj način ipak važnog detalja iz biografije posljednjega kojeg sam spomenuo, Ljubiše Samardžića. Obilježio je on i hrvatsku filmsku & televizijsku produkciju, za što je dovoljno spomenuti serijal Kuda idu divlje svinje, nedavno repriziran na jednom od ovdašnjih TV programa. Znate li kada je i gdje dobio nadimak Smoki?

Odgovor vodi u riječku okolicu. Točnije, na otok Krk, još točnije u Bašku. I u slovenski jezik. Krivac za to je film Pješčani grad, crno-bijelo ostvarenje nastalo redateljskom rukom Boštjana Hladnika, drama uobličena pod utjecajem francuskoga novog vala, pomalo u godarovskom stilu.

Prvi kadrovi filma snimani su ljeta 1962, čim je završen Deveti festival domaćeg filma u Puli. Hladnik je bio jedan od pobjednika Osmog festivala, a na Deveti je festival samo svratio, što se moglo objasniti činjenicom kako taj put nije imao prijavljenog naslova. Stigao je u namjeri da razgovara s Dravićevom i Samardžićem, protagonistima Prekobrojne i Kozare, filmskih hitova s prethodnog festivala, koje je angažirao za svoj novi film. Skoro sve trebalo se odvijati u otočnom eksterijeru, a korištena je vrlo oskudna tehnička oprema, što znači jedna stara Ariflex reporterska kamera, bez ijednog reflektora. Vrlo skroman raspoloživi proračun, koji je dosegnuo tek trećinu tadašnjega standardnoga domaćeg iznosa za snimanje, nije dopuštao više od toga. A eksperimentu sklonome Hladniku možda više opreme nije ni trebalo.

Filmski zaplet ima u fokusu djevojku (glumi je Milena Dravić) koja bježi s nepoznatog mjesta kroz žičanu ogradu i stiže na plažu, odjevena u kaput ispod kojega nema ništa osim bikinija. Ona zatraži pomoć od dvojice mladića na odmoru (glume ih Ljubiša Samardžić i slovenski glumac Ali Raner), tvrdeći kako su joj za vrijeme kupanja ukrali odjeću i novac. Dečki pristaju pomoći,  kradu odjeću za djevojku i počnu kao trio lutati, nadmećući se za njenu naklonost. Slijedi nešto ljubakanja, trčanja, penjanja, padanja, jurnjave automobilom i plesa na pijesku, uz vrhunac fabule na morskoj obali, gdje djevojka pravi grad od pijeska u kojemu bi mogli biti sami, sigurni i slobodni. Drama se raspliće iz informaciju kako je djevojka bila kao dijete zatvorena u njemačkom koncentracijskom logoru, a sada je bjegunac iz bolnice za mentalno oboljele. Priča okončava njenim bolnim sjećanjima na rat i samoubojstvom u tamnom moru, pred pristiglim policajcima u potrazi. Priča je to o pojedincu i okruženju, zatočeništvima i slobodi.

Filmska ekipa Bašćanima nije posebno zapela za oko. Dijelom zbog odsuća bilo kakve reklamne najave, dijelom zbog toga što ju je činilo tek  nekoliko osoba, tragom podatka kako je na filmu radilo samo 14 ljudi, uključujući sve, od režiserovih suradnika do administratora. I sam Hladnik priklonio se tajnovitosti, pa podrobniji uvid u scenarij nisu imali čak ni glumci. Kada je tijekom rujna donio odlomak snimljenog materijala u Zagreb, zbog gostovanja u televizijskoj emisiji Ekran na ekranu, učinilo se kako će film biti obojen poetskim pristupom koji ponešto zahvaljuje njegovu dugometražnom prvijencu Ples na kiši.

Snimanje u sunčanom otočnom krajoliku završeno je prvih dana listopada, nakon čega je uslijedila montaža i sve što valja učiniti prije nego što se film pošalje u kinodvorane. Premijerno prikazivanje uslijedilo je 21. siječnja 1963. na filmskoj tribini zagrebačkoga Narodnog sveučilišta, čija je dvorana mogla primiti pet stotina gledatelja. Bilo je to u formi javne konferencije za tisak, pa su u publici dobrim dijelom sjedili novinari, književnici, filmski radnici, suradnici veleučilišta i slični. Veliki prethodni uspjeh Hladnikova Plesa na kiši bio je razlog više što su ulaznice razgrabljene dva dana prije predstave. Iz Ljubljane su na premijeru doputovali redatelj Hladnik, autor glazbe Bojan Adamič, direktor fotografije Janez Kališnik, glumac Ali Raner i direktor filma Dušan Povrh. Iz Beograda su stigli Milena Dravić i Ljubiša Samardžić, sa 16-satnim zakašnjenjem, premda još uvijek na vrijeme, ali im je to kašnjenje manje značilo od činjenice kako oboje vide film prvi put.

Riječka premijera održana je 7. svibnja u dvorani kina Neboder. Ako je publika u zagrebačkom Narodnom sveučilištu bila intelektualnijeg profila, pa je za film pokazala više razumijevanja, riječka publika nije pokazala posebno oduševljenje za ono što je smatrala eksperimentom većim od njoj prihvatljivog, pa se Ples na kiši i Pješčani grad rezultatima na gradskim kinoblagajnama nisu mogli mjeriti. Podatak kako je film snimljen u blizini Rijeke nije mu pomogao da postupno ne padne u ovdašnji zaborav.

Naravno, drukčije je bilo sa Smokijem, čemu su lavovski pomogli njegovi kasniji filmovi. Kojim Smokijem? Ah, da, Ljubiša Samardžić je u filmu lik kojega upravo tako nazivaju. Jednom Smoki, poslije toga do konca života Smoki. Ime uloge zalijepilo mu se za kožu bez povratka, s njime valjda i pješčana zrnca otoka Krka.

Usput budi rečeno i to: u filmu je doživio sinhronizacijsku na slovenski jezik. Slovenac Ljubiša, može i tako.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }