MORSKI TRAMVAJ: POŠTA NA KORZU KOJA VIŠE NIJE POŠTA
Tugo moja, do jučer nije bilo tako. Štoviše, sjećam se, u danima kada bijah dijete još, kako mi je svaki ulazak u taj prostor bio blagdan za oči, bome i dušu. Prizemlje riječke Pošte: kakvo je to bilo interijerom iznenađujuće, razigrano, radosno mjesto!
Eto, mogla je na tomu mjestu funkcionirati u doba Austro-Ugarske, Italije, Jugoslavije, pretumbala je preko glave sve i svašta, ali u doba Hrvatske – neće ići. Lagao bih kada bih rekao da sam iznenađen, i to ne govori baš ništa o meni.
Pošta na riječkom Korzu. Nakon što su joj prije godinu-dvije oduzeli ulogu pošte, zgrada je nedavno ograđena i sada je moramo zabilaziti. Jučer smo u nju hitali, zbog pisama i maraka, a sada se od nje mičemo. Ima pošta koje nas ne spajaju.
Za mene je to krenulo još prije dvadesetak godina, kada je zgrada Pošte na Korzu postala sve manje mjesto poštanskih usluga, a sve više mjesto čijim interijerom vlada seoski vašar. Njegovim su glavnim akterima bile prodavane dječje igračke, grobljanske svijeće, rekviziti za plažu, vjerska literatura, soljenke, DVD filmovi, školski pribor, ručni satovi… Pa se ti probij do poštanske marke ili omotnice za pismo.
Tugo moja, do jučer nije bilo tako. Štoviše, sjećam se, u danima kada bijah dijete još, kako mi je svaki ulazak u taj prostor bio blagdan za oči, bome i dušu. Prizemlje riječke Pošte: kakvo je to bilo interijerom iznenađujuće, razigrano, radosno mjesto! Kao klinjo, nisam imao pojma što mi se tu tako sviđa. Nisam ni trebao imati, bilo je dovoljno prepustiti se valovitim, mekanim linijama zidova što su me sa svih strana nježno pozdravljale i susresti pogled s vedrinom velikog, protegnutog mozaika koji mi se nije prestajao smiješiti. Tko mu ne bi uzvratio?
Racionalno objašnjenje za tu neočekivanu oazu vedrine, skrivenu u unutrašnjosti zgrade, stiglo mi je kasnije. I drugim jezikom dječju intuiciju samo potvrdilo. Što kaže to objašnjenje?
Pošta na Korzu dobila je današnji izgled interijera u prizemlju rekonstrukcijskim zahvatom 1969., prema nacrtu arhitekta Sergija Kambera iz poduzeća Vladimir Gortan. Rekonstrukcija je bila više nego obuhvatna, time i ne baš jednostavna. Zbog nje su se npr. rušili zidovi-nosači, a umjesto njih ugrađivale armiranobetonske kolone kojima je zadaća konstrukcijski držati zdanje. Objekt je dobio zračno grijanje i hlađenje, što su u to doba pogodnosti sa stanovitom ekskluzivnošću.
Zidovi iza radnih mjesta za šalterima obloženi su mozaikom kolorizmu uvijek sklonog Ede Murtića
Prizemlje je otvoreno javnosti potkraj srpnja 1969, s nizom suvremenih javnih telefonskih govornica, što se može pročitati i kao informaciju o početku ukidanjado tadašnjih šaltera u Telefonskoj centrali na adresi Barčićeva 5. Obnovljena Pošta nije bila samo građevinsko-tehnološki, nego i umjetnički događaj. Odustajući od dotadašnjega klasicističkog ugođaja, cijeli interijer dobio je zaobljene, mekane površine, bez krutih granica između zidnih ploha. Zidovi iza radnih mjesta za šalterima obloženi su mozaikom kolorizmu uvijek sklonog Ede Murtića.
Zbog svega toga, onodobni rukovoditelj telefonskih poslova u Pošti, Ante Ćorak, nakon što je lokalnom novinaru dao informaciju o učinjenim radovima, izjavio je, ne bez ponosa: „Time i sam grad dobiva jednu instituciju koja govori o kulturnom nivou grada“.
Njegove riječi našle su se potvrđene i u redovima stručne javnosti.
Evo izjave Borisa Vižintina, tadašnjeg direktora riječke Moderne galerije: „Zadatak arh. Kambera sigurno nije bio lagan. Trebalo je u jednom starom neskladnom ambijentu kasarnskog tipa izbjeći tehnicističku monumentalnost s pravokutnim presjecima i stvoriti novi prostor. Ono što je iz toga nastalo očiti je primjer svjesnog napuštanja formalizma i suvremenih šablona. To je vrlo dosljedno tretiran i konzekventno izveden interieur, izvanredno plastičan u svom volumenu, koji posjeduje gotovo vrijednost jedne suvremene plastike. Nema tu simetrije, ali postoji izvjestan ekvilibar, harmonija krivulja i jednostavnih čistih formi, energija lukova napetih i usmjerenih otvorima… Očito je ovim uspjelim i originalnim rješenjem arh. Kamber svratio pažnju na svoje nemale mogućnosti kao originalnog i smjelog stvaraoca…“.
Radovi u tijeku…
Komplimentima se pridružila Radmila Matejčić: „Rijetko se gdje uspjelo tako spretno suživjeti dva stila. U ovom rješenju je svakako vidnu ulogu odigrala zidna dekoracija, iluministička i vedra, kojom je Murtić probio zidnu plohu i potpuno je dematerijalizirao, čak je išao tako daleko da je apstraktni motiv podsjekao pod svodom i stvorio utisak širenja prostora i horizontalno i vertikalno. Kao da ispod svoda odnekud sa visine visi bizarna zavjesa lapis lasuria i mi joj vidimo samo dio koji seže do poda. Kako bismo bili sretni da ovo ne bude jedini slučaj u Rijeci. Pošta je u svakom slučaju toliko uspjela da će već sutra ući u turistički bedeker kao mjesto koje je u Rijeci vrijedno pogledati i može ju se već sada zaštiti kao ambijent spomeničkog značaja.“
Tako stručna javnost.
Doista, kvragu, zašto su nam ukrali Poštu na Korzu, i zbog njezine funkcije i zbog njezine kulturne vrijednosti? Zašto je ona danas postala mjesto zaobilaženja, a ne komunikacije? Što smo, mi Riječani, skrivili? Koju kaznu ispaštamo da se moramo već neko vrijeme naguravati u tijesnom prostoru novih poštanskih prostorija u kutku zgrade Croatia osiguranja? Ako nas je neki pametnjaković u poštanskoj upravi, mašući diplomom stranih tečaj-škola koje se nazivaju „plati me i dobit ćeš papir da si bussines manager“ htio udaljiti od Hrvatske pošte, ide mu od ruke.
