MORSKI TRAMVAJ : PSIHODELIJA NA KORZU, S BARBARELLOM

Leteći u Art-kinu s Barabarellom, neplanirano sam se našao u Šestici. U neka druga vremena, do devedesetih, vrijedilo je i obrnuto. Koliko sam samo puta bio opušten na njezinu čupavom narančastom tepihu, treptao pred crnim krugovima njezine bijele haljine, začuđeno prelazio pogledom po divovskim biljnim oblicima što su mi mahali nad glavom – a da nisam imao pojma gdje sam, još manje s kim sam. Ako je Barbarella bila tu, na Korzu, skrivajući svoj privremeno parkirani brod pod šifrom 6666, je li mi se negdje iz prikrajka barem mrvu smijala?

Svemu je krivo riječko Art-kino. Sjeo sam te večeri u dvoranu da bih pogledao SF klasik Rogera Vadima iz 1968., Barbarellu. OK, gledah ga već, ali toliko davno da mi se učinilo pametnim obnoviti „lektiru“. Dvadesetak minuta nakon što me Jane Fonda primila u astralni brod i poletjela sa mnom u međuzviježđe – a bila je godina 4000. i ona se nije prestajala mazno protezati na čupavom sagu – shvatio sam kako let u njezinu društvu uopće ne vodi među zvijezde. Što sam filmom letio dalje iz Art-kina, na tko za koji seksi-planet, to sam bio više tamo otkud sam krenuo – u Rijeci.

Ne, nije Rijeka, zbog mlade međuzvjezdane dame, iznenadno izgledala seksi. Ili možda jest, ali meni su glavom protrčavale neke druge misli. „Bože, kako to nisam primijetio prije?“ titrao mi je pred očima upitnik, bez adekvatna odgovora. Silnim se godinama, možda i dva-tri desetljeća, nisam filmski družio s Barabarellom, ali se zato ona skoro jednako toliko družila sam mnom. Samo što ja to, slijep, nisam primjećivao. Bila je tu još od mojih dječačkih nogu, pa sve do sredine 1990-ih, dakle dvadeset i nešto godina, i veselio sam joj se apsolutno svaki put kad bismo se sreli, ne znajući o komu je zapravo riječ.

Večer u Art-kinu otvorila mi je oči.

Prva sekvenca otvaranja dogodila se na samom početku filma. Tama u dvorani nestaje, Barbarella je usred leta svemirskim bezdanima, stižu upute da usmjeri putanju prema planetu gdje je nestao nekakav važan čudak, prolupali izumitelj opasnog oružja, dr. Duran Duran. Kako Barbarella leti? Rekoh već, protežući se i valjajući narančastim čupavcem, koji nije samo pod njenim nogama (dobro, ona je manje-više stalno u horizontali, pa tepih ima posla s još nekim dijelovima njezina tijela), te prekriva cjelokupno unutrašnje oplošje leteće kapsule. Kapsula je okruglasta, što znači da granica između poda, zidova i stropa nema, čupavac je svugdje. To je u redu. Zaboga, koga u svemiru zanimaju granice?

Sve mi je to djelovalo nekako poznato, kao da sam već osobno bio u tom brodu. Ipak, trebalo mi je još vremena, informacija je dolazila u valovima.

Bauljajući planetom u potrazi za dr. Duranom Duranom, Barbarella počesto mijenja odjeću. Nije ona kriva, ima poprilično posla s muškim svijetom,  teško joj je uvijek izbjeći skidanja i oblačenja, pa se oko izbjegavanja previše i ne trudi. Jedan od njenih lookova? Mala, bijela mini-haljina, sva posuta ovećim crnom krugovima. „Op-art“, pomislih, „na svemirskoj Barbiki možda i  dvostruko optičan“.

To mi se nekako učinilo još više poznato, kao da sam osobno imao posla s tom haljinom, samo nikako da se sjetim kada i gdje… Na trećem prizoru sve je puklo. Bježeći pred nekakvim militariziranim tipovima, ili možda samo bivajući izgubljena u nepoznatu gradu, Barbarella se zatječe među divovskim florealnim oblicima, koji su čas podsjećali na goleme glave maslačka, čas na gigantske busene trave.

„To je to!“ rekoh sebi. Sve mi se najednom ukazalo, u istu točku se stopiše crni krugovi, gigantski maslačci i dlakavi tepih. „Šestica! Bingo!“

Psihodelija u mojoj glavi konačno dođe na svoje.

Šestica? Čitatelju, neću te više držati u neizvjesnosti: Šestica je neformalni naziv ugostiteljskog objekta na riječkom Korzu, što se nalazio preko puta današnje Filodrammatice. Točnije, riječ je o jednom od četiri objekta u nizu: Kafe-baru, Delicatesse buffetu (popularno nazivanom Paprika), kafiću Darvil, te slastičarnici 6666, popularnoj Šestici.

Posljednja u nizu, gdjekad žargonski nazivana i Pomodor, plijenila je moju pozornost valjda od prvih dana svog otvaranja, što znači od 1973. Svaki od susjednih lokala imao je neku vizualnu specifičnost, pa je npr. Paprika uključivala veliki reljef slikara Vlade Potočnjaka u paljenom drvu, a Darvil mozaikalno složene lomljene crvene keramičke pločice, žuto-zlatni metalni pult i barske stolice. No, sve to prema Šestici bijaše luk i voda.

Kad god mi se ukazala prilika, zastao bih pred izlogom Šestice, velikom monokromnom površinom u čijem se središtu nalazio kružni prostor s izloženom tortom, upetljanom u nekakve šarene žice, čiji se lik kaleidokopski prelamao u valjku od zrcala. Dijelovi torte, stvarne ili ne, tako su na sve strane lebdjeli pred mojim dječjim očima. Kasnije ću saznati, instalacija u izlogu bila je rad umjetnika Aleksandra Srneca, službeno nazvana Luminokinetički objekt 200673. Dakle, torta se valjda i pomicala, uz osvjetljenje.

Interijer? Prva polovica poda koji se otvarao pogledu nakon ulaza bila je bijela, gusto nastanjena crnim krugovima. Komu zbog op-učinka nije zatitralo pred očima, mogao je baciti pogled desno, prema pultu od nekoliko okomitih valjaka za kojim su stajale uslužne „tete“. Pult je bio u cijelosti odjeven u narančasti čupavi tepih, a isto je bilo iznad njega, ne računajući pauzu na površini kojom se protezalo sedam-osam divovskih trodimenzionalnih zelenih mahuna. Ravno naprijed od ulaza, narančasti čupavac je prekrivao pod lokala, penjao se put površina za sjedenje, te nastavljao dalje, uvis, po ravnim i zaobljenim zidovima. Tu je mjestimično ostavljao okrugle „prozore“ iz kojih su nas gledala zrcala, nudeći uvid u svakojake („svemirske“?) fizionomije.

Čupavac je obujmio i taburee za sjedenje. Na njihovim su se vrhovima pak nalazili okrugli jastučići od crne kože, nadovezujući se bojom i oblikom na iste takve stoliće, s kojih vam se milo smiješilo ono što ste od „teta“ naručili za jelo i pilo. Počesto je to bio voćni frape, djelatnice su ga znale sasvim pristojno pripremati, pred očima posjetitelja, ili pak krema u čaši, s okusom kakav niste mogli dobiti baš nigdje drugdje.

Leteći u Art-kinu s Barabarellom, neplanirano sam se našao u Šestici. U neka druga vremena, do devedesetih, vrijedilo je i obrnuto. Koliko sam samo puta bio opušten na njezinu čupavom narančastom tepihu, treptao pred crnim krugovima njezine bijele haljine, začuđeno prelazio pogledom po divovskim biljnim oblicima što su mi mahali nad glavom – a da nisam imao pojma gdje sam, još manje s kim sam. Ako je Barbarella bila tu, na Korzu, skrivajući svoj privremeno parkirani brod pod šifrom 6666, je li mi se negdje iz prikrajka barem mrvu smijala?

Ako jest, opraštam joj. Njoj mogu oprostiti sve.

Samo njoj, što ne znači i nekom domaćem poludjelom dr. Duranu Duranu, koji je 1996. odlučio s Korza ukloniti Barbarellino svemirsko gnijezdo i njegovo mjesto prepustiti nekakvoj konfekcijskoj zlatarnici, bezličnoj izvana, bezličnoj iznutra. Umjesto mjesta s aromom, dobili smo (dobili?!) mjesto bez okusa i mirisa. Ništa nije značilo što je dizajn Šestice potpisao veliki riječki arhitekt Igor Emili (danas mi je jasno, ljubitelj Vadimova filma), što je izlog-instalaciju potpisivao naš međunarodno poznat umjetnik, exatovac Aleksandar Srnec, a biljnu instalaciju Mario Černe.

Zaštita djela velikog arhitekta, kojemu u Rijeci posvećujemo izložbe i monografije? Očuvanje instalacije Srneca, jednog od rijetkih naših umjetnika čije ime nešto znači u stranom svijetu? Urbani turizam kao strateška odrednica gradskog razvoja? Gosti koji bi imali unikatnu priliku probati međugalaktički frape u Barbarellinoj kapsuli, u psihodeličnom ozračju svjetske pop-kulture 60-ih?

Onaj tko je devedesetih potpisao „rekonstrukciju“ Šestice u nešto „bolje“, mora da je bio na mnogo jačim psihodelicima od korištenih u Barbarellino vrijeme. Čim dobijem priliku, kad postanem gradonačelnik npr., današnju zlatarnicu preko puta Filodrammatice zato ću lansirati podalje od naše orbite, u galaktičko smeće, i na to mjesto staviti ono što mu jedino pripada – psihodelični zvjezdani brod s divovskim mahunama, čija se posada hrani astralnim frapeima. Čekajući da se to dogodi, smjesta ih naručujem šest.

Barbi, draga, ne zamjeri nam. Mi smo s jedne malo zaostale planete, takve si u svemiru već susretala, zar ne? Plakat koji poziva na gledanje tvoga filma kaže da si Queen of the Galaxy, pa možeš li, ako se ikako ukaže prilika, barem neko vrijeme, biti iznova Kraljica Rijeke? Na Korzu, budi kraljevstvo Tvoje.