MORSKI TRAMVAJ : RIJEČKA ZRAČNA LUKA NA URINJU

Objekt je trebao niknuti na prostoru između ulaza u Bakarski zaljev i Žurkova, sjedajući u krajolik uz naselja Perovići, Sv. Lucija, Dorčići i Dujmići, kamenit i obrastao šikarom, s ponešto travnjaka i komadićima obrađenog tla, mjestimično neprohodan. Betonska pista duga gotovo dva kilometra i široka 150 metara trebala se odvažno protegnuti duž obale, presijecajući tamošnju primorsku šikaru i izravnavajući uzvisine što su se spuštale prema morskoj obali.

Na riječku smo zračnu luku, takvu kakva jest, navikli. Krk je blizu i premda se s njega ne može izravno letjeti u sve dijelove svijeta, bolje je da ga ima nego da ga nema. Zračna luka pored Omišlja valjda će jednom izrasti u ono što bi trebala biti. Znam da mi je optimizam doista bezmjeran, ali što ću, u godinama u kojima jesam kasno je da se ozbiljnije mijenjam.

Jesam li rekao pored Omišlja? Prva riječka zračna luka nije imala nikakve vez niti s njim niti otokom Krkom. Ona se pojavila 1930. godine, kada je uspostavljena zračna veza Sušaka i Zagreba zahvaljujući zračnoj luci na Grobničkom polju. Znam, govorimo o vremenima kada je Sušak Sušak, a Rijeka Rijeka, ali iz aktualne perspektive jednoga grada, red je da zasebne segmente povijesti čitamo zajedničkim očima, što se odnosi i na takav prometni objekt kakav je grobnički aerodrom.

Zračna luka pored Omišlja otvorena je četiri desetljeća nakon one na Grobničkom polju, što se dogodilo 2. svibnja 1970. godine. Svečanom početku njezina rada pridružio se osobno tadašnji državni čovjek broj jedan, Josip Broz Tito, spustivši se, sa suprugom Jovankom, na 2.550 metara dugu pistu, pa je njegov specijalni zrakoplov (a, treba li reći, svaki s njim kao putnikom bio je specijalan) postao službeno prva letjelica koja je dotaknula bodulsku sletno-uzletnu stazu.

Znate li kako područje Omišlja nije bilo prvi izbor onodobnih domaćih prometnih stratega u odabiru mjesta za izgradnju nove zračne luke? Nakon što se zaključilo kako zrakoplovna pista na Grobničkom polju nije adekvatna gradu poput Rijeke (obližnje su planinske uzvisine činile vrlo teškim upotrebu većih i težih putničkih zrakoplova, pa je sve ostajalo na manjim letjelicama, što je postajalo u sve većem nesuglasju sa snažnim ritmom razvoja grada), godine 1954. krenula je inicijativa za izgradnju nove, primjerenije zračne luke. Kao glavni lokacijski kandidat za nju, i to sve do početka šezdesetih, slovio je urinjski poluotok. Ako je bio glavni, to znači da nije bio jedini, pa je prije konačne odluke neko vrijeme pogled gradskih razvojaša (današnjim hrvatskim jezikom čitaj „developera“, tugo moja) pored ostalog padao i na područje Kastva, zbog blizine opatijske rivijere. Riječ je o terenu između mjesta Frlani i Sv. Križa. Ipak, prednost se dala Urinju.

Objekt je trebao niknuti na prostoru između ulaza u Bakarski zaljev i Žurkova, sjedajući u krajolik uz naselja Perovići, Sv. Lucija, Dorčići i Dujmići, kamenit i obrastao šikarom, s ponešto travnjaka i komadićima obrađenog tla, mjestimično neprohodan. Betonska pista duga gotovo dva kilometra i široka 150 metara trebala se odvažno protegnuti duž obale, presijecajući tamošnju primorsku šikaru i izravnavajući uzvisine što su se spuštale prema morskoj obali. Zgrade za djelatnike zračne luke i putnike planiralo se podići uz Žuknicu, uključujući prilazne ceste. Plan je na istoj lokaciji govorio također o izgradnji baze za hidroavione, tragom čega bi ista zrakoplovna služba mogla obavljati poslove i za standardne zrakoplove i za hidroavione.

S obzirom da su tu trebali slijetati i uzlijetati veliki i teški zrakoplovi, danas je lako pretpostaviti s koliko bi zadovoljstva njihova golema tijela iznad svojih glava gledali i grmljavinu snažnih motora slušali stanovnici Kraljevice. Prvi radovi očekivani su lipnja 1960, a objekt je trebao biti u cijelosti završen početkom 1963. godine.

Trebao, jer se u priču o izboru lokacije umiješao netko iz prilično drukčijeg filma. Na samom početku šezdesetih oko su na urinjski poluotok bacili riječki prerađivači crnog zlata, praveći i oni neke svoje planove, poput plana o postupnoj selidbi s dugogodišnje preradbene naftaške lokacije na Mlaki i izgradnji novih preradbenih postrojenja na ulazu u Bakarski zaljev. Da je njihova bila zadnja, u međuvremenu je općepoznata činjenica. Prvi terenski radovi u vezi s izgradnjom urinjskih naftaških kolona krenuli su ožujka 1963, a zračna je luka posljedično odletjela s nesuđenog poluotoka na nedaleki otok. Ta vrsta leta trajala je do 1970. godine.

Sljedeće godine bit će tomu 50 ljeta, a valjda će se obljetnice netko sjetiti na vrijeme. Ili je to opet nepopravljivo optimistički, nikako ne razumijevajući gdje sam i s kim sam? Umne glave bi rekle: mladost prošla, a pamet ne došla.