MORSKI TRAMVAJ : RIJEČKE SKIJE
Gdje su danas Šupićeve riječke skije? Tko zna gdje su, ako su igdje. U to ime, ne budite lijeni, zavirite u podrume i tavane vaših djedova/baka, nemam ništa ni protiv varijante majki/očeva, pa protrčite okom po zaboravljenoj krami. Bilo bi sjajno da u njoj bude i kakav par isluženih skija s oznakom Made in Rade Šupić Rijeka.
Znam, reći ćete kako zima nije što je nekad bila, ali ipak moram upitati: jeste li se vratili sa skijanja? Ili na skijanju ove sezone još niste bili, pa je ta vrsta zadovoljstva tek pred vama? A oni koji su preostale dane lanjskoga godišnjeg odmora već „ispucali“ sada vam mogu zavidjeti, gledajući kako se pakirate za put prema nekoj od bijelih staza u susjednim zemljama? OK, ne pitam to zbog termina, nego zbog onoga bez čega skijanja nema. A to su skije.
Takav primjerak u životu nisam vidio. S obzirom na moju više nego mršavu snježnu biografsku priču, naravno, to ne znači baš ništa. Ne mislim na skije s kojih nam mašu razvikana proizvođačka imena s ove ili one strane svijeta, nego na one čija je proizvodna oznaka uključivala ime najvećega kvarnerskog grada. Da, postojala su vremena kada su se skije proizvodile u Rijeci. Proizvođač? Drvno industrijsko poduzeće Rade Šupić.
Priča o riječkim skijama vodi nas u sredinu 1950-ih godina. Proizvodni program DIP-a Rade Šupić bio je u prvi mah usmjeren ponajprije potrebama domaćeg tržišta za namještajem. To je u drvnoj industriji klasična priča. No, Rade Šupić je odstupio od klasične sheme svojom nemogućnošću da izdrži nabujalu veću i snažniju domaću konkurenciju u proizvodnji namještaja. Teškoće su narasle do te mjere da se počelo razmišljati od otpuštanju dijela radnika.
Na svu sreću, kolektiv se nije predao, preusmjerujući se proizvodnji kutija za radioaparate, s njima i skija. Transformacija je bila toliko uspješna da je u poduzeću uskoro valjalo zaposliti dodatnu radnu snagu, pa je prvotnih 120 radnika poduzeća naraslo na 300. Dobar dio proizvedenoga odlazio je u izvoz. Njemačkoj tvrtki Schaub – Lorenz je u prvoj polovici 1956. godine isporučeno 15 tisuća kutija za radioaparate, a do konca godine uslijedilo je još 12 tisuća kutija. Na svoje je došla također tada domaća tvornica radioaparata u Nišu, za koju je dogovorena proizvodnja 22 tisuće kutija. Nijemci su bili više nego zadovoljni suradnjom s riječkim poduzećem, pa je glas o tomu stigao je do ušiju uprave tvrtke Nogoton iz iste države, što je Šupiću značilo novu narudžbu 10 tisuća kutija. Riječkih ruku djela zaželjeli su se također u njemačkoj tvrtki Galmar, ali riječka tvornica obvezu nije preuzela jer to nisu dopuštale vlastite proizvodne mogućnosti. Papir s opisom Šupićeve snage govorio je: 30 tisuća kutija godišnje.
Da bi se dobilo dodatne mišiće, koji bi omogućili 90 tisuća proizvedenih kutija, uslijedilo je spajanje s poduzećem Jela. Time se dobilo na radnom prostoru, ali je proizvodna oprema ostala slaba točka. Povrh toga, poduzeću je bilo potrebno skladište za boje i lakove, a nije se imalo ni radionicu za lakiranje proizvoda, koje se odvijalo na otvorenom. Rješenje je iznađeno u kucanju na bankarska vrata. Nije se dobilo novca koliko se mislilo, a ono što se dobilo završilo je u kupovini strojeva za proizvodnju skija i novog univerzalnog stroja za obradu drva. Proizvodnja skija pokrenuta je 1956. godine. I to nimalo loše: s izvoznim trgovačkim poduzećem Eksportdrvo iste godine potpisan je ugovor o isporuci sedam tisuća pari skija na tržište SAD-a. Eto, u američkom kapitalizmu tada se jurilo na hrvatskim socijalističkim skijama…
Pogon za proizvodnju skija radio je godinama. Prema podacima iz 1966. godine, Šupić je imao pogon skija, pogon šperploča, pogon kutija za radioaparate, te pogon tokarije, galanterije i ostalog. U njegovu je sastavu djelovala pilanu u Klani, u kojoj se godišnje prerađivalo osam tisuća prostornih metara jelovih i podjednako toliko bukovih pilanskih trupaca. U pogonu šperploče u Rijeci prerađivalo se četiri tisuće prostornih metara bukovih tzv. šel trupaca. No, Rade Šupić je 1966. godine imao i ozbiljne financijske gubitke. Za njih je u ne baš malom dijelu bio zaslužan i pogon za proizvodnju skija. Šupić je očito negdje zaskijao u krivom smjeru, pa je cijelo poduzeće sljedeće godine dobilo, kazano tadašnjim ekonomsko-političkim rječnikom, prinudnu upravu. Danas znamo, ništa nije pomoglo – riječkog DIP-a Rade Šupić odavno više nema. Eto, istina je kako je u nas nešto propalo i u socijalizmu, nije nam ekonomski došao glave samo hrvatski kapitalizam 1990-ih i 2000-ih. Premda su razmjeri propadanja neusporedivi. E, da nam je malo jučerašnje propasti…
Gdje su danas Šupićeve riječke skije? Tko zna gdje su, ako su igdje. U to ime, ne budite lijeni, zavirite u podrume i tavane vaših djedova/baka, nemam ništa ni protiv varijante majki/očeva, pa protrčite okom po zaboravljenoj krami. Bilo bi sjajno da u njoj bude i kakav par isluženih skija s oznakom Made in Rade Šupić Rijeka.
Ako vas sreća posluži, ne budite škrti, podijelite informaciju s javnošću. Da i mlađi Riječani vide to jučerašnje gradsko snježnojureće čudo, a danas industrijsko-sportsku relikviju vrijednu odnošenja u gradski muzej. Spasite si dušu, spasite te skije.
