MORSKI TRAMVAJ : RIJEČKI ORAO POD NJENIM VRATOM

Zlatni orao imao je gotovo u cijelosti raširena krila. Da sve bude prema riječkoinsignijskim očekivanjima, obje su mu glave bile usmjerene u jednu stranu, nad njim je stajala habsburška kruna, a pod njegovim kandžama lučno se izvijala traka s geslom Indeficienter.

Teško mi to ide s pticama. Ornitolog nisam, niti je to itko u mojoj blizini, da utrči pametnim savjetom, što baš i ne olakšava stvar. Kad god bih posegnuo za nekom od njih rukom, one bi bezobrazne odlepršale. Kad bih zauzeo ignorantski stav s kakve klupe u parku, brzometno bi doskakutale do mene, izazivački me drsko svako malo pogledujući u lice. Hoćemo li se ikad zbližiti?

Pernati stvor polusklopljenih ili poluraširenih krila što ga od nedavno gledam na Gradskom tornju učinio mi se kao kakva-takva prilika za promjenu, nazovimo to tako, pernate paradigme u mom životu. Prikovan poput punjene metalne ptičurine opaka pogleda za kupolu tornja, nema mogućnost odletjeti na moj zamah rukom. Kako sam se u svom očekivanju prevario! Mahao ne mahao, ta gigantska ptičica iz dana u dan nepokolebljivo drži visinsku udaljenost od tridesetak metara među nama dvojicom. Ljubav na daljinu? To nekako nije moj forte.

Još mi se nešto u toj toranjsko-pernatoj sagi učinilo problematičnim. Sjećate li se reklamnog slogana za posljednje, sada već trideseto filmsko uprizorenje priče o probuđenom golemom prapovijesnom čudovištu imenom Godzilla, pristiglom u naše glave iz japanske noćne more? Slogan je bio za tu priču uistinu pogođen i tvrdio je: „Veličina je bitna“. Na stranu sve duhovitosti (i „duhovitosti“) vezane uz specifično muške interpretacije slogana, orao na Gradskom tornju učinio mi se na neki način sličan Godzilli: unatoč svoj lakoći aluminijske slitine od koje je napravljen, težina mu se mjeri u stotinama kilograma, rasponi su mu gore-dolje i lijevo-desno u metrima, a bome je i lijep kao da je stigao u naše živote krećući iz iste japanske grozomorne obitelji.

Gradska ura

Rekoh vam, ptice i ja nikako na zelenu granu.

Ima li nade za promjenu smjera? Zbunjeno sam se ovih dana našao u situaciji da priznam, i to nikomu drugom do samom sebi – ima. Kriva je ona. Što vam ženski rod može u životu prirediti, to, mislim…

Bila je večernja ura. Pita od sira, ta nova majstorija njenih ruku, toplo je mirisala na izlasku iz pećnice, dijelom se već i polako udomaćivala na našim tanjurima, kada je na stol preda me stavila četvrtastu žućkastobijelu kutijicu i rekla: „O tomu sam ti pričala“. Kutijica je kratko pružala otpor otvaranju, sve dok negdje unutra skriven zubac nije tiho rekao „klik!“ i predao se, a unutrašnjost mi ponudila oku prizor sa zlatnim nakitom ušuškanim na postelji od vate.

On je ponjušio zrak, lagano se podigao iz horizontale i obje svoje glave usmjerio prema istom cilju, mirisnoj sirnici na mom tanjuru. Nisam rekao: „Nećeš, razbojniče!“ poput glasovitoga hrvatskog sportskog intelektualca. Zapanjen sam stao, matoševski, sred prizora krasnog, spreman da mu predam tu željenu žrtvu.

Orao je pak mislio drukčije. Zamah-dva krilima i sletio je na moj dlan, a ja konstatirah kako među nama dvojicom – začudo – nikakve tenzije nema u zraku. Pogledavali smo se ljubopitljivo, on valjda u želji da vidi tu čudnu kreaturu čija mu je ruka neočekivano otvorila krov nad glavom, a ja ugodno zatečen činjenicom da ipak postoji ptičji stvor koji nema namjeru odlepršati od mene. Štoviše, činim mu se, ako ne baš premijum-društvom, a ono barem društvom s kojim bi se nešto dalo suradnički dogovoriti. Što, nije bitno, uvijek se možemo dogovoriti za dogovor oko dogovora, znate već kako to ide za početak, ta umne glave nađu lako zajedničku pozitivnu žicu.

Oblik mu?

Sloboda na kojoj se našao iznenadnim letom iz kutijice bila je donekle uvjetna. Orao se u mojoj ruci presijavao zlaćanim tonovima, bome i vratni lančić  kojim je bio spojen jednakom takvom alkicom. Pogled na nakit nije ostavljao mjesta dvojbi: orlovski privjesak iz obiteljske škrinje s blagom bio je mala stilizirana repeticija onog istog ptičjeg lika što strogo promatra svijet s vrha Gradskog tornja, umišljajući si valjda uobraženo kako je u gradu jedan jedini. A sada sam se u to opet uvjerio, nije. I ne mislim pritom na orlove što se u obliku terakotnih priljepaka reljefno kočopere s fasade Zajčeva HNK-a, palače Modello, tržničnih paviljona i sličnih mjesta, njih ne računam. Simpatični su, ali ni izbliza toliko dojmljivi poput toranjske skulpture i privjeska na mom dlanu.

Zlatni orao imao je gotovo u cijelosti raširena krila. Da sve bude prema riječkoinsignijskim očekivanjima, obje su mu glave bile usmjerene u jednu stranu, nad njim je stajala habsburška kruna, a pod njegovim kandžama lučno se izvijala traka s geslom Indeficienter.

Naravno, bez pitanja o porijeklu privjeska nije moglo proći. „Pripadao je mome ocu“, rekla je vlasnica orla zlatokrilog. „Prema sve tanjim obiteljskim sjećanjima, on ga je sam dao napraviti 1970-ih u jednoj riječkoj zlatarskoj radnji. Za izradu je žrtvovao zlatni medaljon s likom sfinge što ga je vjerojatno donio s nekog od svojih mladenačkih pomorskih putovanja, moguće iz Egipta. Uz  medaljon je bio emotivno vezan, sada je već teško znati razloge. Očito mu je i privjesak s orlom mnogo značio, čim je za njegovu izradu ponudio baš taj medaljon kao materijal. Tu se dogodila neka vrsta emotivnog transfera. Ono malo sačuvane obiteljske memorije kaže kako je za izradu ponio u radnju nekakav postojeći prikaz riječkog orla. On je kao simbol nedvojbeno živio u glavama i osobnim arhivama poratnih Riječana i poslije skidanja skulpture s tornja. Zlatarski majstor je nakon toga učinio svoje. Nažalost, oca više nema s nama da ga pitamo za više informacija.“

Dalje nisam inzistirao. Iskustvo mi je u takvim situacijama govorilo kako treba dati šansu strpljivosti, fabula se vrlo često zna sama zakotrljati naprijed čim je ne forsirate, nagrađujući slušateljsku vjernost. Ona je zatim objesila privjesak oko vrata, neka pred mojim očima zasja u punom svjetlu. Orao se, mangup, ugnijezdio nešto niže, baš tamo gdje treba.

Koji dan potom, priča je dobila dodatno poglavlje. Hm, poglavlje koje nije bogznašto razjasnilo, dapače. Imalo je oblik još jedne male, intrigantne, a meni podjednako nepoznate metalne delicije, dotad pohranjene u nekoj drugoj škrinji obiteljskog blaga. Bio je to lik riječke ptice dvoglavice pretočen u nešto veću značku nalik brošu ili igli za kravatu, trajno pričvršćenu za crvenu tkaninu u pozlaćenom drvenom kvadratnom okviru. Sve je djelovalo poput predmeta izrađenog za posebnu namjenu, možda kao mali poklon u specijalnim prigodama, moguće i kao jedan od gradskih suvenira. Otkuda pak taj orao u obiteljskim rukama, kada se i zašto našao – pitanja su s još manje odgovora od onog u vezi s porijeklom privjeska. I to je isprva bilo očevo, tko li će ga sada više znati… Zavirivao sam u predmet sa svih strana, kuckao ga prstom i udubio se u nevidljive pore povećalom, no zaludu mi trud.

Ne priznajući samo tako poraz, zavirih u knjige iz osobne biblioteke posvećene riječkoj baštini (Matejčić, Lukežić, Glavočić, Dubrović itd.), ali je prebiranje stranicama uzduž i poprijeko donijelo tek tužnu vijest kako iz njih ni glasa čuti nije o liku dvoglavog orla kao polazištu za kovanje nakita, pa ni onog što bi se mogao dičiti epitetom riječki. Orlovi-značke ostadoše podjednaka literaturna nepoznanica.

Internet se pokazao nešto boljim izvorom. Prema informacijama s njega (https://picclick.it/Indeficienter-Rarissima-Stella-DOro-Di-Fiume-Originale-20-162308404468.html, zatim http://www.mymilitaria.it/liste_03/spilla_fiume.htm i sličnim), Riječki orlovi u obliku značaka u jednom su trenutku povijesti bili aktualni. Istina, napravljeno ih je vrlo malo, zbog čega su danas sačuvani primjerci iznimno rijetki. Takve značke bile su iskovane nedugo poslije Prvoga svjetskog rata, u povodu D’Annunzijeva ulaska u Rijeku 1919. godine. Jedna od serija imala je oblik orla u priličnoj mjeri raširenih krila na vrhu ubodne igle. Pod nogama mu je horizontalno položen natpis Indeficienter, a igla je urešena pridodanom platnenom trobojnom riječkom zastavicom. Orao je jednoglav. Jednako su zanimljive, ako ne i zanimljivije Riječke zlatne zvijezde (Stelle D’oro di Fiume) izradjivane istim povodom 1920. godine. Reljef orla u središtu je tih petokrakih zvijezda, obješenih o alkicu, kao medalja ili privjesak, a pod pticom je očekivano geslo o nepresušnosti. U tom je slučaju klicalo na neiscrpnu vjernost grada Italiji, o čemu svjedoči crveni grb dinastije Savoja ugraviran uz orlovske noge.

Nećeš ti beskrajne vjernosti koja se mijenja ovisno o trenutačno aktualnim dinastijama, pomislih promatrajući nekoliko Riječkih zvijezdi, ali taj dio mojih misli jedna je ipak druga priča o gradu. Nigdje na zvijezdama, bome ni na značkama, nema habsburške krune, što mi je dodatno potvrđivalo zaključke o čvrstoći gradske vjernosti. Jedna ili dvije glave? Vrlo kratko vrijeme po D’Annunzijevu ulasku u grad, što će reći u radoblju od rujna do studenog 1919. godine, proizvodile su se zvijezde s dvoglavim orlovima, okrenutom u jednu stranu, dakle habsburškim. To je trajalo dok netko od novih gradskih vladara nije dokučio kako takav orao nije ono što se od njega traži u novim vremenima, što je odvelo priču put ptice jednoglavice.

Vrijedno je zabilježiti i postojanje medalje Ronchi, napravljene početkom 1920-ih u spomen na crnokošuljaški marš na Rijeku, odnosno posvećen njenim „osloboditeljima“. Naličje medalje uključuje plitki reljef orla, ali se ne bi moglo kazati kako je on riječki, prije nalikuje orlu korištenom kao znak bojnih legija u doba Rimskog Carstva.

Je li zlatni privjesak za lančić što sam ga držao u rukama nastao na tragu D’Annunzijevih Riječkih zlatnih zvijezda? Ne bi se reklo – one nemaju habsburšku krunu, a on pak nema grb savojske dinastije. Je li mu za predložak poslužila uokvirena metalna značka s likom orla sačuvana u istim obiteljskim rukama (i to, lako moguće, čak tamo negdje od 1906., kada se dvoglavi orao prvi put pojavio na vrhu Gradskog tornja, što bi značilo da je značka dokaz nama nepoznate proizvodnje otprije stotinjak godina, a to bi joj dalo posebnu muzeološku i svaku drugu vrijednost)? Takva upotreba značke je moguća, što bi sugerirala tvrdnja o očevu odlasku u zlatarsku radnju s nekakvim prikazom orla, koji je trebao poslužiti kao polazni model za izradu privjeska. Interpretacija privjeska koja bi se oslanjala o takav scenarij unosi u priču o njemu dozu tajanstvenosti, pomalo i dramatičnosti, s obzirom da sadrži element u socijalističko vrijeme ne pretjerano omiljenog svjedočanstva o nekim prethodnim, carsko-dinastijskim vremenima i državama.

Ali, takvo tumačenje ujedno uključuje ozbiljnu slabost: veliki duboki obojeni cementni reljef Riječkog orla s habsburškom krunom lijepo se mogao vidjeti na samom Gradskom tornju, ispod kruga s brojčanikom. Na tomu se mjestu pred očima Riječana nalazi sve od davne 1890. godine, što znači kako ga je u svakodnevnom hodu Korzom mogao 1970-ih vidjeti i naručitelj izrade privjeska. Manjkala mu je samo traka s geslom Indificienter, ali nju u izradi privjeska doista nije teško pridodati. Kao ni jednu od dviju glava što su je 1919. otukli s reljefa D’Annunzijevi arditi, a bit će rekonstruirana početkom 1980-ih. Dapače, orao s privjeska prostornim odnosima više podsjeća na kolegu s tornja nego na onoga sa značke.

Zaključno, gdje sam stigao nakon ovo malo prikupljenih podataka, više zapravo motivskih poveznica i pretpostavki?

Zlatni orao iz njezine škrinjice sada je povratnik u svoje malo četvrtasto gnijezdo s vatom, ponovo zatočenik, a tamo mu je biti dok se to njoj bude htjelo. Ja tu ne mogu ništa, jadni utamničeni stvore, muška solidarnost ne pomaže. Uostalom, moje iznenadno otopljavanje odnosa s pticama, dinastijskim i bilo kojim drugim, ima neke granice, nije ni meni preko noći srljati u avanture za koje ne mogu ni naslutiti kako bi mogle završiti.

Što će biti s orlom u danima koji slijede, onim zlatnim što bi da carski blista ispod njenog vrata i onim drugim što se smješka kada u njemu vide značku-darak, hoće li ih kakav promoćurni zlatar iskoristiti da lansira na tržište novi/stari riječki suvenir, nemojte mene pitati. Dok sam ovo pisao, najnovija mi se kulinarska čarolija njenih ruku već počela na stolu ozbiljno hladiti, hrskave i mirisne pohane tikvice. A to si uman slagač slova ekranom ne bi smio dopustiti, pa odgovor žurno prepuštam tebi, poštovani čitatelju.

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }