MORSKI TRAMVAJ : RIJEKA PRVA U JUGOSLAVIJI DALA OSNOVCIMA BESPLATNE UDŽBENIKE

Gledajući ovih dana ustrčale roditelja, glavom mi je proletjela misao: kada je priča o besplatnim udžbenicima u Rijeci krenula? Da nije na djelu još jedna od riječkih specifičnosti? Uz mrvu čeprkanja po vlastitoj bazi podatka, odgovor nije mogao ostati skriven…

Školska godina je možda nova, ali priča s njenim početkom uvijek je ista, stara. Kupovina školskih udžbenika znači redove u knjižarama, roditeljsku nervozu što jednih naslova ima, a drugih nema… Svemu se u međuvremenu dodalo ljutnju što ni u tomu nismo više jednaki – ima gradova ove države u kojima roditelji udžbenike za svoju djecu plaćaju i onih koji te iste udžbenike dobivaju besplatno.

Osobno mi iskustvo kaže da sam se sinu naplaćao osnovnoškolskih udžbenika jer je on taj dio svojih obrazovnih obveza odradio u doba kada je to u domaćem školstvu moralo biti tako i nikako drukčije. Možda je hrvatska država socijalna  po svom ustavu, i svatko u njoj ima pravo na obrazovanje, ali pustimo ustav i slične prazne papire. Tko u nas ima novaca – može, a tko nema, neka se snalazi kako zna i umije. Za namirenje potreba djeteta možete i gladovati, dijete je dijete. Uostalom, kako već godinama vidimo, ulične baje za smeće služe najgladnijima kao spasonosno rješenje. Tako nas u praksi uči hrvatski kapitalizam, pritom nas usporedno uvjeravajući kako je u doba „nenarodnog režima“ bilo mnogo gore.

Ali, problem je uvijek sa svjedocima. Ne mislim samo na baje, u koje u neka druga vremena nitko nije zavirivao, kao što je to danas svakodnevna slika. U doba kada sam bio osnovac, sedamdesetih – a obiteljske okolnosti priredile su mi da sam u Rijeci pohađao ništa manje nego četiri osnovne škole (Područnu školu Srdoči, OŠ Ivan Ćiković Beli na Zametu, OŠ Čavle i OŠ Matteotti), pa doista znam što govorim – sve sam udžbenike dobivao besplatno.

Gledajući ovih dana ustrčale roditelja, glavom mi je proletjela misao: kada je priča o besplatnim udžbenicima u Rijeci krenula? Da nije na djelu još jedna od riječkih specifičnosti? Uz mrvu čeprkanja po vlastitoj bazi podatka, odgovor nije mogao ostati skriven…

Vremeplov je upućivao da plovidbene uređaje namjestim na godinu 1970., ciljajući adresu riječke Zajednice za financiranje osnovnog obrazovanja. Podaci Jugoslavenskog zavoda za proučavanje prosvjetnih i kulturnih pitanja (eto, u bivšoj državi, u Beogradu, postojala je i takva institucija) govore kako je upravo Rijeka bila prvi grad koji je „učinio odlučan korak u ostvarivanju besplatnog školovanja“. Zahvaljujući svojoj Zajednici, Rijeka je iznašla sredstva za besplatne udžbenike svim osnovcima na području svoje tadašnje općine, postajući time prvi grad u državi koji je službeno proklamirano načelo obveznoga besplatnog školovanja ostvario u praksi, i to u cijelosti. Dogodilo se to svibnja 1970., a odnosilo se na sljedeću školsku godinu, 1970/71.

Pojedinačnih pokušaja te vrste bilo je na području onodobne države i prije Rijeke. No, sva su se pokazala nedovoljno organiziranim i nepotpunim, ostajući na pokušaju. Takvu je npr. sudbinu doživio pokušaj vlasti u Bosni i Hercegovini, čije je republičko Izvršno vijeće potkraj šezdesetih izdvojilo 30 milijuna starih dinara, u  to doba vjerojatno pristojan novac, za nabavu udžbenika učenicima iz siromašnih obitelji. Sličnih odluka bilo je u još nekim dijelovima države, ali niti jedan grad dotad nije problem riješio onako kako su to učinili Riječani, iznalazeći sredstva za udžbenike svim svojim osnovcima. To se odnosilo na đake koji su pohađali riječke osnovne škole, također na đake iz riječke općine koji su se školovali u Cresu i Malom Lošinju.

Za tu je namjenu izdvojeno 1,5 milijuna starih dinara. Suradnikom u poslu bilo je riječko poduzeće Istrapapir (netom integrirano sa zagrebačkom Mladošću, čime se dobilo „gigantsko knjižarsko poduzeće“), tragom njegove ponude „kompletne usluge“ gradskoj Zajednici za financiranje osnovnog obrazovanja. Poduzeće Mladost – Istrapapir  njome se obvezalo na besprijekornu opskrbu svim traženim udžbenicima za sve razrede, a pod „kompletnom uslugom“ mislilo se na još neke oblike suradnje koji bi, kako se tvrdilo, osnažili spone između učenika, škola i obrazovnih sredstava. Ugovor je npr. predvidio suradnju na području školske lektire i literature za omladinu, što se prevodilo kao uključivanje u čitateljske klubove, sa svim iz toga proizašlim povlasticama.

Rekli bismo, trgovci k’o trgovci. Nanjušili dobru poslovnu priliku, pa htjeli u nju dublje zariti zube. Što je sve u praksi bilo od rečenih dodatnih modusa suradnje na ovom je mjestu manje važna priča, mnogo je važnija činjenica da su se mali Riječani ujesen 1970. našli prvi put razveseljeni besplatnim udžbenicima. Naravno, mora da su još više razveselili roditelje.

Sjećam se, i moja malenkost je tada bila dio razredne ekipe u Područnoj školi Srdoči kojoj su na klupe sletjeli besplatni udžbenici. Listali smo ih pod budnim okom nastavnika Petra Vidakovića, iz rakursa nas klinaca strogog, ali pravednog čovjeka, kojega – premda je protok vremena u mojoj memoriji u vezi s tim danima već pomalo učinio svoje – do dana današnjeg nisam prestao poštivati. Unatoč tomu što me gnjavio i predmetom poput Krasopisa, za kojega moj sin ne može vjerovati da je ikad postojao (nije dečko kriv, bit će da ga je u to samo uvjerio pogled na moj današnji rukopis).

Školska je godina 1970./71. počela 2. rujna, pozvavši u razrede 18.600 riječkih učenika. Za njih su pripremljene 172 tisuće besplatnih udžbenika, ukoričenih u zaštitne plastične omote. Ako je bilo kakvih iznimaka, to su prve godine bili zemljopisni atlasi i nekoliko sličnih tiskovina, koje se moralo platiti. Njih se nije smatralo udžbenicima. Plan je predviđao da se sljedećih godina i to uključi u popis besplatnog.

Podjela je potrajala nekoliko dana, ne krenuvši svugdje u istom trenutku. Neke škole podijelile su udžbenike već prvi dan, svim učenicima. Tako se dogodilo u školama Vladimir Gortan, Drenova, Kozala, Nikola Tesla, Rudolf Tomšić i Vojak. U školama Ivan Ćiković Beli i Bobijevo svi su razredi odmah dobili knjige, osim prvog. U školi Dolac učenici hrvatskih odjeljenja dobili su udžbenike, a učenici talijanskih razreda morali su jedan dan počekati. Poštujući ustavnu odredbu o nacionalnoj ravnopravnosti, za talijanske učenike pripremljeni su udžbenici na njihovu jeziku. Jedan dan su se također morali strpjeti đaci škola Matteotti, Belveder, Mario Genari i još nekih. Zbog manjka nekoliko naslova, dan-dva su na podjelu čekali klinci u školama Centar, Trsat i Orehovica. Četiri dana trebalo je đacima škole Gelsi da dobiju ono što im je pripadalo. S obzirom da zgrade nekih škola nisu bile osposobljene za nastavu na vrijeme, u njima su udžbenici podijeljeni nešto kasnije (Gornja Vežica, Pećine, Podmurvice).

Udžbenici su postali vlasništvo škola i na kraju godine školama su vraćeni, da posluže sljedećim generacijama učenika. A to je značilo da ih se za vrijeme nastave i poslije nje mora čuvati. Nema šaranja stranica, zavrtanja kutova stranica (pravljenja „ušiju“), lupanja knjigom susjeda po glavi i svega ostalog što klincima zna pasti na pamet.

Tako bijaše jučer. Ali, rekoh kako to nije pozitivan primjer za nas, to je bilo u doba kada smo se „nenarodno“ zlopatili. To se odnosi i na roditelje i na djecu. Još samo da se riješim toga prokletog pamćenja koje mi pravi problem…

error: Sadržaj je zaštićen !!