MORSKI TRAMVAJ: ROCK-GRUPA MACH EXPERIENCE
Konačan učinak grupe Mach Experience na riječkoj rock-sceni svoga vremena? Rekosmo, dečki su u neku ruku postali završna točka načina razmišljanja tipičnog za prethodno desetljeće.
Riječka rock-grupa Mach Experience dio je pomalo zaboravljene riječke glazbene priče iz ranih sedamdesetih godina. Bend je ugledao svjetlo dana, naravno, ne sluteći kako će na svoj način postati dijelom priče o završnom činu pristupa rock-glazbi koji je obilježio gradsku scenu prethodnog desetljeća. U neku ruku njegova odjavna sekvenca, usprkos tomu što se u nekim elementima djelovanja od glavnine prethodnika razlikovala.
Što bi to moglo značiti, naslućuje se iz podatka kako su Branko Berković (vokal i solo gitarist), Zdravko Kurilić (basist) i Žan Zoričić (bubnjar), osnivači benda u studenom 1971. godine, vlastiti glazbeni kompas usmjerili prema koordinatama na kojima su ih čekali izvođači tipa Taste, Jimi Hendrix, King Crimson, Alvin Lee, Rory Gallagher, Johnny Winter. Družina je isprva uvježbavala samo Hendrixove skladbe, pa je u njegovu zvučnom gardu manifestno pronašla i vlastito ime. Tijekom proba održavanih u neradnim satima riječkoga Kluba 29 (današnji prostor Čipoteke), jedan od prijatelja grupe predložio je naziv Mach, imajući na umu jedinicu brzine zvuka, također njegovu sonornost, pa su se dvije riječi u konačnici spojile u jedno. Da sve bude još zvučnije pobrinuli su se plakati koji su najavljivali nastupe grupe, sadržavajući formulaciju „progressive rock underground“.
Tko je u takvu usmjerenju trija odigrao ključnu ulogu naslućuje se iz podatka kako je jedini u njemu prethodnoga glazbenog iskustva imao Berković. On je tijekom služenja vojnog roka u banjalučkom Domu Armije krati vrijeme osnivajući bend imenom Friends of Jimi Hendrix. Što je o svojim uniformiranim fanovima usred brdovita bosanskog vilajeta mogao misliti gitaristički čarobnjak iz Seattlea, da je o tom činu imao informacija, nemoguće je dokučiti.
Da bi adekvatno potkrijepili formulaciju s plakata koji su ih najavljivali, dečki iz Mach Experiencea dodatno su se potrudili nabavkom opreme, za njihovo vrijeme i u domaćim okvirima prilično dojmljivom. Gitarist se na pozornici pojavljivao držeći u rukama Gibson Les Paul, kraj nogu mu je bila wah wah pedala, na dohvat ruke zid načinjen od pet kutija Marshall pojačala. Bubnjar je sjedio za setom Rogers bubnjeva, istovjetnim nizu što ga je pred sobom imao Carl Palmer iz simfo-rock trija Emerson & Lake and Palmer. Basist? Sjećanje u vezi s njegovom zvučnom alatkom u rukama u međuvremenu je izblijedjelo, ali bit će da se, što god to bilo, našlo priključeno na Marshallove uređaje.
Prvu javnu svirku Mach Experience je zabilježio kolovoza 1972. godine, na domicilnom terenu, ali na njega se neće dugo ograničiti. Grupa će u Rijeci nastupati na Tenisu, Nafti, u Stereu, u parku ispred kluba Mustafa (u sklopu programa za Dan oslobođenja grada, kasnije Park Vinka Frančiškovića), na terasi iznad Generalturista (u sklopu dočeka Štafete mladosti na Korzu 1973. godine). Izvan Rijeke suočili su se publikom višekratno u Mariboru (pored ostalog, dijeleći pozornicu s Grupom 220), u Ptuju, Ljubljani i drugim slovenskim mjestima, ne zapostavljajući ni hrvatska.
Godine 1973. trojka je stigla u Ljubljanu da bi nastupila na Boom festivalu. Izlazeći 20. travnja, prvog dana Booma pred publiku, kao programom drugi izvođač, što je termin na kojemu nije zavidjeti, Mach Experience se odvažio predstaviti tek zgotovljenim, vlastitim skladbama. Naime, nakon razdoblja apsolviranja lektirnog gradiva, dečki su krenuli razmišljati autorski, što je dalo rezultat u obliku triju skladbi: Čudan san, Istina i Postojanje. Na Boomu su izveli sve tri, uz dodatak jednog glazbenog broja grupe Taste. S koliko uspjeha? Prema novinskoj bilješci iz toga vremena, publika je grupu, bez obzira na probleme s razglasom, primila, citiramo: „toplije nego mnoge druge i poznatije grupe“, pri čemu valja znati kako su iste večeri na pozornicu izlazili Time, Yu grupa i drugi domaći razglašeni bendovi.
Osluškujući pozitivne reakcije u Sloveniji, Mach Experience odlučuje nekoliko mjeseci živjeti u Varaždinu. „Bila je to mala žrtva za karijeru“, kazat će mnogo kasnije Berković. „Prijevoz kombijem iz Rijeke za Sloveniju prilično je koštao, a iz Varaždina je bilo bliže stizati na slovenske koncerte. Osim toga, u studiju varaždinskog Radija planirali smo naše skladbe snimiti.“ Dečki su ih namjeravali objaviti kao singl u izdanju diskografskih kuća Helidon ili Suzy. No, nisu dočekali niti snimanje, niti singl. Nakon što na služenje vojnog roka u ožujku 1973. ode bubnjar Zoričić, njegovu dužnost u grupi preuzima Franjo Tićak. Nažalost, ne zadugo – kolovoza 1973. godine Mach Experience prestao je radom.
Ispisujući osobne nastavke priče, dio trija produžio je biti glazbeno aktivan, čak godinama nakon utrnuća benda. Ne računajući epizodu s grupom Pro Arte, gitarist Berković nastavio je od 1975. djelovati u vlastitom bendu, s kompasom usmjerenim isključivo prema izvođenju tuđih glazbenih brojeva, pretvarajući to u višedesetljetni modus vivendi. Usporedno, pod umjetničkim imenom Mr. B., u vlastitom se domu znao prihvatiti studijskog preslagivanja tuđih tema, o čemu svjedoče remiksevi skladbe Naranča sugrađanki iz vokalne skupine Putokazi, objavljeni na albumu Treća Zemlja (2008.), također njihove skladbe Sve što jesi, na albumu Androida.Remixed (2006.). Taj posao obavlja profesionalno, što pored ostalog znači u svom kućnom Mr. B. Cockpit studiju.
Konačan učinak grupe Mach Experience na riječkoj rock-sceni svoga vremena? Rekosmo, dečki su u neku ruku postali završna točka načina razmišljanja tipičnog za prethodno desetljeće.
Machova ukazanja pred publikom bili su događaji koje je najlakše opisati nekom vrstom križanca (polu)koncerta i (polu)plesnjaka. Rezultat? Manje-više, ponavljanje lekcije koju su prošli prethodnici iz grupe Bohemi. Prvi nastup Bohema s „otežalim“ repertoarom listopada 1969. u Caru Eminu prošao je s oko 800 okupljenih duša, već sljedeći njihov istup u istom prostoru je broj publike prepolovio, a treći je izlazak na pozornicu završio s jedva 120 prodanih ulaznica. Tu se priča manje-više brojčano ustalila, što se pokazalo povodom više da se skupina zaputi prema Sloveniji.
Dodamo li tomu da je Mach Experience – tipično riječka situacija – ostao diskografski nevidljiv, unatoč vlastitim naslovima koje je počeo pridruživati posuđenoj pjesmarici, zaključiti je kako su se dečki zaputili putem koji nisu resili atributi perspektivnosti. S ne previše gradske publike ispred sebe, s nedostatnom artističkom i nikakvom diskografskom potvrdom iza sebe, koji bi eventualno prebacili težište djelovanja na drugi i drukčiji teren, Mach Experience je (p)ostao primjer sudbine koja je slijedila izvođačkom rukopisu aktualnijem, time, očekivati je, i zanimljivijem krilu gradske scene ranih 70-ih.
Nije bilo druge: načine djelovanja scene valjalo je redefinirati, iz korijena i hitno. Vrijeme je pokazalo kako je tu zadaću u razumio tek sljedeći gradski rock-naraštaj, onaj s kraja sedamdesetih, pankersko-novovalni.
