MORSKI TRAMVAJ : ROCK U DVORANI LOVORKA KUKANIĆ

Dvorana Lovorka Kukanić, snažnoga kolektivističkog ishodišta, zračećeg iz samih njenih temelja, upisana je u gradsku rock-memoriju kao zahvalan poligon za glazbeno (čitaj: kulturološko) „odmjeravanje snaga“ između buntovnika s razlogom i onih koji im te razloge ne prestaju davati.

Dvorana Lovorka Kukanić prešla je začudan put od soc-realističkog korijenja do rockerskih izdanaka, time neizbježno i od udarničkih radnih zanosa do rockerske ekstatičnosti.

         Izgrađena je godine 1978., na Rujevici, u sklopu naselja za one koji nisu imali dvojbi treba li se odazvati pozivu tadašnje komunističke vlasti na prvu riječku saveznu omladinsku radnu akciju. Razlog za njezino organiziranje? Izgradnja lokalnog vodovoda u tvrdom, kamenitom primorskom terenu. Pa i ne samo vodovoda: prema jednom od ideoloških toposa tadašnje vlasti, koliko su mladići i djevojke gradili vodovod, toliko je on gradio njih. Pristiglim iz mnogo čime različitih nacionalnih republika tadašnje savezne države, njih pet stotina iz osam gradova, i organiziranim u radne brigade, u kojima nije teško prepoznati vojničku organizacijsku matricu, mladim je trudbenicima akcija bila mjesto za vježbanje zajedništva. Ujedno odlična prigoda za ideološki kurs o vrijednostima socijalističkog društva, čime se snažila „idejna svijest“ onih u čije je ruke jednog dana zemlju trebalo prepustiti. Stjecale su se tu i radne navike, kojih u radničkoj zemlji, lako je pretpostaviti – nikad dovoljno.

Ili je tako barem trebalo biti. Komu na ovom mjestu mislima protrče asocijacije na kolektivističke istupe umjetničkih avangardnih pokreta, primjerice na slovenski Laibach kunst ili na svjetski rock-odjeljak s etiketom industrial, na dobrom je putu. Začinimo ga informacijom o imenu dvorane: Lovorka Kukanić povijesna je heroina gradskog antifašističkog pokreta.

Ako je zora u tom radnom kampu ljeta 1978. godine obvezno stizala s himnom Hej, haj, brigade, koja je s razglasa pozivala na buđenje i nove radne pobjede (znate li da je njezin autor Arsen Dedić?), već godinu potom naseljem se započinju širiti oprečni zvuci. Zakoračujući u vlastitu ideološku evoluciju – možda i bez pune svijesti o  jednosmjernosti tog procesa – dvorana će za jedan od krunskih dokaza svoga promijenjena glazbenog usmjerenja ponuditi činjenicu da je započela funkcionirati kao vježbalište gradskih bendova. Moglo se to tumačiti i tvrdnjom da se rock nametnuo riječkoj politici kao partner. Obrat se pokazao više nego uspješan: samo godinu nakon otvaranja, 1979., dvorana je mjesto rođenja trijumfalnog trenutka hrvatske pank-pjesmarice, evergrin hita Vjeran pas.

Glavni akter događaja bijaše skupina Termiti. Pojedinačna odgovornost? Damir Martinović Mrle (bas), Josip Krošnjak Pepi („truli“ zvuk klavijatura), Tica (gitara), Berislav Dumenčić Kiko (bubnjevi), Predrag Kraljević Kralj (lirska eksplikacija „društvenog trenutka“). Opis što slijedi nije legenda, već istinit prikaz kreativnog procesa made in Termiti. Dok su instrumentalisti davali konačan oblik glazbenim linijama što ih je ponudio Krošnjak (osnovnu melodiju napipao je prije probe, prebirući kući po klavijaturama), Kralj se, voljom vlastitih unutrašnjih artističkih zakonitosti, koje se ukazuju slijedeći samo njima poznat i objašnjiv scenarij, zaputio u toalet. Desetak kreativno intoniranih minuta odsuća s prvim je korakom povratka u odjel za timski rad urodilo usklikom: „Dečki, imam tekst!“

Predrag Kraljević Kralj

Ako doista ništa prije tog trenutka nije legenda, sve nakon njega jest. Vjeran pas postaje uporišna točka repertora pank-družine koja je  pomjerila performerske granice onoga što se dotad poznavalo kao izvođački nastup. Štoviše, izrasta u generacijsku himnu. Također u nadgeneracijsku šifru uzajamna prepoznavanja svih koji znaju kako radnih brigada odavno nema, ali vjerni psi ostaju mahati repom vječno. Što bi u tom deziluzioniranom, ciničnom obračunu sa svijetom bajki koje mladim dušama znaju pripovijedati odrasli mogla značiti informacija da su tamnoplave radne uniforme brigadira šivane u riječkoj tvrtki Crvenkapica (u hrvatskim tranzicijskim vremenima 1990-ih zločesto pojedenoj), ostavljamo čitatelju.

Naraštaji koji nisu imali sreću suočiti se s izvođačkim ludizmom Termita skladbu Vjeran pas mogli su čuti/vidjeti u tuđim izvedbama, npr. riječke grupe Fit, također Leta 3, na albumu El desperado. Tima posljednjim nimalo slučajno: Let 3 je važnim elementima vlastitoga glazbeno-scensko-medijskog djelovanja slijedio poetičke zasade Termita.

Termiti su u Lovorci Kukanić vježbali od 1979. do 1981. godine, izmjenjujući se u korištenju prostora s brigadirima. Inicijativom Saveza socijalističke omladine (sic), Lovorka je od 1982. postala prostor za probe brojnim gradskim grupama. Osim kao glazbeno vježbalište, dvorana je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih mjesto tonskog bilježenja skladbi pojedinih bendova. Termiti tu snimaju teme Zdravo, Marijo i Šminkeri (1979.), Let 2 teme Zora i Let (1984.), Umjetnici ulice skladbe Humana revolucija i Libanonska jutra (1983.). Tomu se pridružuju brojni koncerti lokalnih družina, ugošćivanja festivala Ri rock (1983. – 1985.), također zasebni nastupi gostujućih izvođača (EKV, Azra, Partibrejkersi itd.). Kao predgrupa EKV-u, u Lovorci srpnja 1986. jedan od svojih ranih nastupa bilježi početkom godine osnovani Laufer (mjesec-dva prije, na istom mjestu, u sklopu Ri rocka, Laufer se prvi put pojavio s Damirom Urbanom kao oficijelnim pjevačem benda). Atmosfera? Ponesen užarenom temperaturom u prenapučenoj dvorani, Milan Mladenović na trećem bisu razbija svoga Gibsona.

Takvo ozračje nije ostalo rezervirano samo za gostujuća imena. Među najuvjerljivijim dokazima je koncert riječke grupe Grad 25. ožujka 1988., kada je bend dupkom napunuo dvoranu, premda je iza sebe imao tek dvije objavljene skladbe. Učinak? Scenski entuzijazam izvođača i raspoložena publika omogućili su jedan od vrhunskih trenutaka u biografiji grupe.

Arhiva: Damir Urban (Foto: Tomislav Nakić Alfirević)

Slijedeći kulturnu misiju te vrste, Lovorka je dobila i iskoristila priliku da vlastito prerastanje u mjesto urbane legende potkrijepi još jednim, nakon epizode Vjeran pas već drugim argumentom. Promovirajući album Zastave, tu je 8. prosinca 1985. na pozornicu stupila skupina Paraf. Ostavljajući po strani podatak da je u pitanju nastup pred riječkom, dakle domicilnom publikom, što je svakom izvođaču uvijek posebno teška, ako ne i najteža zadaća, usmjerimo pozornost prema sljedećem – u regularnom tijeku karijere, koncert u Lovorci 1985. zadnji je cjelovečernji nastup Parafa u vlastitom gradu.

Zanimljivo je kako su Zastave konceptualno ostvarenje koje u fokus priče stavlja kolektivizmom zračeće društvene rituale, s naglaskom na njihovoj mitskoj, arhetipskoj podlozi. Premda se priča ponajprije bavila socijalističkim okružjem i njegovim ritualima, bilo je jasno kako se glazbeni antropološki laboratorij Parafa ne zaustavlja u okvirima socijalističkog, njima tada aktualnog društva. Zastave su vidljive uvijek i svugdje, vijore kao državni simbol, simbol kolektiva, samim tim i žrvovanja pojedinca, pa je svako njihovo uzdizanje ritual koji se može poistovijetiti s činom državne/društvene represije.

Dvorana Lovorka Kukanić, snažnoga kolektivističkog ishodišta, zračećeg iz samih njenih temelja, upisana je u gradsku rock-memoriju kao zahvalan poligon za glazbeno (čitaj: kulturološko) „odmjeravanje snaga“ između buntovnika s razlogom i onih koji im te razloge ne prestaju davati.

Znam kako pogled na nju danas ne bi na to uputio, jer vrijeme je i njoj donijelo ono što vrijeme uvijek donosi, što će reći promjene izvana i iznutra, ali lokacije na gradskoj mapi s dobrom pričom imaju važno pravilo – pravim čitateljima priča uvijek su spremne otvoriti vlastite stranice i ponuditi fabulu nakon koje ne preostaje drugo do izustiti: „Wow, nisam to znao!“