MORSKI TRAMVAJ : ROCK U HARTERI

Hartera je domicilni, čakavski izraz za ono što se oficijelno nazivalo Tvornicom papira. Tvornica je pokazivala snažne proizvodne mišiće sve od početne radne sekvence u prvoj polovici 19. stoljeća do devedesetih godina 20. stoljeća, kada je zauvijek zaustavila strojeve, u međuvremenu se upisavši u kolektivnu memoriju grada kao jedan od krucijalnih pogona. Godine 1991. on je količinom proizvedenog cigaretnog papira drugi pogon na kontinentu. Početkom dvijetisućitih izraz Hartera značenjski je evoluira,o te je on sve češće u optjecaju kao naziv novoutemeljenoga rock-festivala.

         Dark Circle Fest završio je ovoga lipnja u Harteri, a organizatori te riječke heavy metal žurke najavljuju kako im je ovo zadnje festivalsko izdanje na mitskoj gradskoj industrijskoj lokaciji. Šestica je dosegnuta, ovako ili onako, pa bi valjda to bilo to.

Šteta, čini mi se, jer buka u Tvornici papira na neki je način njezino prirodno stanje otkako je nje kao proizvodnog pogona. Tutnjava rock-bendova u tom je pogledu samo nastavak tutnjave nastale nekim drugim zvučnim sredstvima. Podsjetimo se, Hartera je ključni pogon nekadašnje istočne gradske industrijske zone koja se protegnula od Školjića duboko u kanjon Rječine, sve do lokacija na kojima su bili izgrađeni industrijski mlinovi, o čijem radu danas svjedoče samo ruševine. Ne griješite dušu, za te ruševine nisu krivi ovdašnji heavy metalci, na djelu je bila neka druga i drukčija mlinarska destrukcija, s kojom oni nemaju ama baš nikakve veze.

S takvim statusom u svijesti Riječana, ne čudi što je Hartera izrasla i u jedan od ključnih simbola impresivne priče o jučerašnjoj industrijskoj Rijeci. Početkom 21. stoljeća, na samo desetak minuta hoda od gradskog središta, Hartera je bila dovoljno blizu i dovoljno daleko da po gašenju  pogona započne vlastito prerastanje u nešto treće – u oazu omladinske urbane kulture.

S aktualnoga, postindustrijskog stajališta, prirodan proces.

         Hartera? Hm, znamo li svi što je zapravo to? Hartera je domicilni, čakavski izraz za ono što se oficijelno nazivalo Tvornicom papira. Tvornica je pokazivala snažne proizvodne mišiće sve od početne radne sekvence u prvoj polovici 19. stoljeća do devedesetih godina 20. stoljeća, kada je zauvijek zaustavila strojeve, u međuvremenu se upisavši u kolektivnu memoriju grada kao jedan od  krucijalnih pogona. Godine 1991. on je količinom proizvedenog cigaretnog papira drugi pogon na kontinentu. Početkom dvijetisućitih izraz Hartera značenjski je evoluira,o te je on sve češće u optjecaju kao naziv novoutemeljenoga rock-festivala.

Proces se činio logičnim: nakon inicijative gradske administracije za prenamjenom prostora ugasle Tvornice 2004. godine, odnosno kupovine trećine njezina kompleksa u jesen te godine, osnovan je Klub ljubitelja buke, koji se prihvatio projekta Hartera kao projekta revitalizacije dojučerašnjeg industrijskog u multifunkcionalan kulturni prostor za mlade. Da bi se okruženje senzibiliziralo za ono što je službeno nazvano Kulturni centar mladih Hartera – prostor je duže od stoljeća i pol bio isključen iz svijesti građana, rezerviran isključivo za proizvodne aktivnosti, pa ga je valjalo iznova ucrtati na mentalnu mapu grada – Klub ljubitelja buke odlučio je pokrenuti festival Hartera. U istoimenom prostoru. Točnije , u dijelu Tvornice znanom kao hala Marganovo, na najudaljenijoj točki kompleksa, najdublje uvučenoj u kanjon Rječine.

Već prva Hartera, organizirana 6. svibnja 2005., pokazala se kao jedan od dva najmnogoljudnija riječka festivalska rock-događaja dotad. Kao i na 25. Ri rocku, održanom u Dvorani mladosti 2003. godine, pozivu organizatora odazvalo se šest tisuća pop-glazbom inficiranih duša. Ipak, valja imati na umu kako se taj broj posjetitelja na Marganovu našao u kvadraturom osjetno manjem prostoru. Samo po sebi simbolički značajno, prvo okupljanje u Tvornici papira inicirano kulturnim događanjem, uspješno je položilo ispit, pored ostalog zahvaljujući autorsko-izvođačkim imenima s hrvatske i ex-jugoslavenske scene. Festival je otvorio riječki Father, mjesec prije nego što će nastupiti kao predgrupa američkom Antraxu. Pozornicu Marganova zatim su zauzeli Laibach, Let 3, Urban & 4, TBF, Eyesburne i One Piece Puzzle. Usporedni podij ozvučili su plesnim ritmovima DJ šamani iz Berlina, Beograda i sa slovenskih strana, a ni riječke snage tog profila nisu htjele zaostati.

S koncertnim vjetrom iz Hartere u leđa, a i ne samo nje, riječki Nu metal bend Father tu će godinu okruniti albumom prvijencem Inspirita, a listopada sljedeće godine uslijedit će prva turneja Fathera, ujedno prva turneja nekog riječkog izvođača na britanskom otočju, koja je uključila nastupe u 14 gradova. Neće ostati i jedina. One Piece Puzzle će se prikloniti nešto kraćem koraku, do Pule, gdje će 2006. postati pobjednici Art & Music Festivala. Na pulskom festivalu dvije godine potom pobjedit će i riječki dvojac Klaus, nedugo prije nego što će i sam nastupiti na recentnom izdanju Hartere.

Festival Hartera 2 usmjerio je lipnja 2006. kompas u ponešto drukčijem smjeru, stavljajući naglasak na gradsku demo-scenu. Tragom takve koncepcije, kao popratan projekt Festivala, ugledao je danje svjetlo kompilacijski album Strašni Riječani. Bio je to prvi ambiciozniji presjek gradske scene nakon skoro dvadeset godina, od 1987., kada je objelodanjeno kultno LP izdanje Rijeka–Paris–Texas. Također audiokazeta Ritam promjena (manje zapažen uradak, ali zanimljiv npr. zbog premijernog objavljivanja grupa Laufer i Transmisia).

Festival Hartera 3 njegov je organizator, Klub ljubitelja buke, predstavio kao najznačajniji hrvatski festival urbane klupske glazbe. Teško mu je bilo proturječiti. Ako je prvi dan ponudio mahom elektroničku plesnu ekstazu, drugi dan festivala, 9. lipnja 2007., dočekan je s nestrpljenjem, tragom najave da će se na pozornici Marganova dogoditi koncertno uskrsnuće jedne od najprihvaćenijih riječkih rock-družina s kraja tisućljeća, Laufera. I bi tako. Oni koji su se našli u pravom trenutku na pravom mjestu, kunu se da je u momentu izvođenja jednog od najozbiljnijih kandidata za gradsku rock-himnu, izvođenja Lauferove skladbe Svijet za nas, energetski izboj iz publike zamalo izbacio iz ravnoteže statiku dvorane. Nema u tom čudnoga: kako je ustvrdio vox populi u anketi tadašnjega internetskog magazina RiRock.com, Svijet za nas pjesma je broj jedan riječkog rocka uopće.

Ostalim izvođačima te večeri, poput londonskih Dub Pistolsa, zagrebačkih Rundek Cargo Orkestra i Ede Maajke, te beogradskog Darkwood Duba, uz riječko pojačanje, grupu Morso, ostalo je tek prihvatiti uz Rječinu samorazumljivo stanje stvari – u odmjeravanju snaga između gostujućih i domaćih izvođača, Rijeka ostaje nepokoren grad.

Urban & 4

Nekoliko dana po trećoj Harteri, 14. lipnja, riječka skupina Let 3 upriličila je spektakularnu audio-vizualnu proslavu 20 godina djelovanja, koja je uključila promociju reizdanja albuma Bombardiranje Srbije i Čačka. Izravno ukazanje pred publikom oduvijek je bio moćan adut iz rukava grupe, a rođendanski nastup osmišljen je kao tour de force Leta 3. S pravom, svi su argumenti te večeri bili na njihovoj strani. Punokrvna, žestoka svirka po tko zna koji put se pokazala podlogom koja uživo s lakoćom nosi brojne teatarske patente družine. Prepoznatljivio za tu fazu djelovanja grupe, u prvom planu sa scenskim rekvizitima što provokativno podcrtavaju balkansku sastavnicu hrvatske kulture. Razlog? Riječ je o trajno aktualnoj sastavnici, kojoj dugovječnost pridaje činjenica da je ona jedno od tri ishodišta te kulture (uz mediteransko i srednjoeuropsko ishodište).

Ne opterećujući se razlikama između pozitivnih i negativnih obilježja balkanskog u Hrvata, možda intuitivno znajući kako razlikovanje uvijek i nije moguće, Letovo artističko žongliranje takvim kulturnim elementima učinjeno je suvremenim glazbenim i scenskim jezikom. Vizualni pečat događaju dao je projekt M.U.Z.I.S. koji je dio publike smjestio u neku vrstu divovskoga trodimenzionalnog kaleidoskopa unutar kojeg se moglo eksperimentirati slikom i zvukom. S grupom se na pozornici našlo i 80-ak izvođača različita profila (zbor Jeka Primorja, brass sekcija, plesno-vokalna grupa Riječke pičke…).

Hartera 4 ponudila je 13. i 14. lipnja 2008. novu uvjerljivu miksturu domaćih i stranih izvođačkih snaga, ponudivši dotad najambiciozniju listu stranih imena (Roisin Murphy, Turbonegro, Disciplin A Kitschme, Peaches etc.), te dodatno kaleći koncepciju amalgamiranja rockerskog zvuka i plesnih elektronskih ritmova. Na brojem izvođača najvećem hrvatskom rock-festivalu sve se odvija na dva usporedna podija, Glavnoj pozornici i Veseloj pozornici, uz ostale zvučnom infekcijom zahvaćene prostore u začudnom graditeljskom ambijentu ex-industrijskog eksterijera. I podno u tami, hladnom svjetlošću reflektora omotanog, nad kanjonom Rječine protegnutog mosta gradske zaobilaznice.

Uspostavljenim festivalskim kontinuitetom koji se u kanjonu Rječine protegnuo do 2015. godine, Hartera je izrasla u simbol ulaska riječkih rockerskih snaga u njima kulturološki bliske, industrijske prostore. Bliske zbog činjenice da njihovu glazbu i ugođaj koji je tim prostorima do jučer vladao obilježavaju isti pojmovi: ritmična buka, „metalni“ zvuk, električne alatke u rukama, znoj, kolektivizam. A može se to reći i ovako: dobivajući svoj festival, Hartera je ujedno dobila doslovan i metaforički soundtrack vlastite industrijske biografije. Zapravo, taj je soundtrack dobila cijela industrijska Rijeka. Naknadna selidba festivala u neke druge lokacije tu ne može promijeniti ama baš ništa.

I zato navijam za ponovnu buku u Harteri, u obliku Dark Circle Festa ili kojeg drugog.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }