MORSKI TRAMVAJ : ROCK U TEATRU FENICE
Što misliti u svjetlu činjenice kako Teatro Fenice već godinama zjapi prazan, zatvoren, ostavljen, zaboravljen, tužan? Ne tjerajte me na izravan odgovor, ne mogu si sam sipati sol na ranu.
Vrijeme i zemlja? Premda će današnjim riječkim rock-klincima to ime značiti malo ili ništa, istraživačka disciplina koju je netko samoinicijativno nazvao rock-arheologijom kaže kako je grupa neobična imena u Rijeci krajem sedamdesetih autorski potpisala ne baš nevažno poglavlje gradske rock-priče.
Štoviše, upravo je grupa Vrijeme i zemlja odgovorna za prvi album riječke rock-scene. Taj je album ugledao danje svjetlo 1979. godine, što će reći prije točno 40 godina. Nazvan Vrijeme i zemlja I., album je koncertno promoviran u tadašnjem kinu Partizan, današnjem Teatru Fenice.
Zašto upravo tamo? Nema u tomu slučajnosti. Točka zvana Teatro Fenice u riječkim je rockerskim glavama pohranjena u rubrici koncertni prostor mnogo duže nego što nam se to danas čini, unatoč tomu što su se njegova vrata češće otvarala zbog filmskih, kazališnih i sličnih poticaja. Rockeri u Teatru Fenice nisu stanovali, ali su u njemu bili rado viđen gost, i to još od šezdesetih godina.
Čast prve rockerske družine na njegovoj pozornici pripala je bendu Colin Hicks & Cabin Boys, koji se tu pojavio 1960. godine. I to ništa manje nego kao prvi britanski bend uopće koji je nastupio u socijalističkom dijelu kontinenta, čime je Teatro upisao u povijest europske pop-kulture. Faktografija potom kaže kako su za tom družinom na pozornici Teatra zajednički nastupili zagrebačke Bijele strijele i riječki Uragani (1963), a iste godine stigao je Peppino di Capri s pratećim bendom The Rockers. Dvije godine potom tu su nastupili VIS Riječani i zagrebački The Mladis (1965), također britanska ekipa Rockin’ Wickers, koja je u tadašnjem riječkom filmskom gnijezdu isti dan „davala“ dvije rockerske predstave, jednu poslijepodne, drugu navečer. Kao gitarist Rockin’ Wickersa, u Teatru nastupio Ian Kilmister Lemmy, kasnije osnivač svjetski poznatog heavy metal benda Motörhead. Uslijedili su riječki VIS-ovi Sinovi mora, Suveniri, Sirene, Adriatic (1966) i drugi.
Kad god bi u nekoj od riječkih glava zaiskrila želja za nastupom u posebnijem ugođaju, možda i s onu stranu energetski nekontrolirana opuštanja publike – a znala je ona zaiskriti terminski redovito – moglo ju se vidjeti i čuti u Teatru Fenice.
Imajući na umu takvu aureolu Teatra, ne čudi što je u njemu poželjela nastupiti i formacija Vrijeme i zemlja. „Transcendirajuće“ ime momčadi? Prvotna inačica glasila je Ničija zemlja, ali zbog značenjskih silnica koje su asocijativno frcale u smjeru nezgodnom za sliku koju je o sebi gajila tadašnja socijalistička domaja grupe, dečki su se našli na lokalnoj izvođačkoj crnoj listi. Podatak te vrste odvodi priču o družini u zagrljaj tek probujalom gradskom pankerskom bratstvu. Nju, koja s pankom nije imala veze. Glazbeni horizonti benda? Svirački odlično potkovana ekipa putovala je kolosijekom na čijim su je postajama dočekivali šansona, akustičarski pop, u natruhama i jazz-rock. Rekosmo, ničija zemlja.
Premda nije ostavila ozbiljnijeg traga ni na užim ni na širim koordinatama, pojava eponimnog ostvarenja grupe Vrijeme i zemlja značajan je trenutak zbog činjenice da je riječ o prvom dugosvirajućem diskografskom izdanju riječke rock-scene.
Živahno je u Teatru Fenice bilo s rockerskog stajališta i osjetno kasnije, u dvijetisućitima.
Hrvatski bestseler izvođač Gibonni odlučio je početnu sekvencu svoje turneje Acoustic:electric prirediti 2008. u Teatru Fenice, na oduševljenje prepune dvorane. U istu ladicu valja smjestiti njegovu dojmljivu vokalnu suradnju s riječkim izvođačima, te večeri s Damirom Urbanom u temama Posoljeni zrak i razlivena tinta, te Mjesto za mene.
Teatro Fenice poslužio je u novom mileniju u najmanje dva navrata i kao prostor manifestiranja osobine ključno značajne za scenu, štoviše tipične. Riječ je o osjećaju pripadnosti protagonista scene zajedničkoj „stvari“, tragom toga i učestalo potvrđivanoj izvođačkoj solidarnosti. Riječ je također o vrlo propusnim granicama na relaciji izvođač-publika, nerijetko i o zamjeni njihovih pozicija, kao rezultat stava da su današnji izvođači samo jučerašnja publika i obrnuto, u čemu valja prepoznati čin odbacivanja star-sustava, toga kralježničkog stupa industrije zabave. Takvo, demokratsko ozračje promovirano je na gradskoj sceni u doba pankersko-novovalne revolucije, te od njenih protagonista izravno baštinjeno.
Arhiva: Damir Urban (Foto: Tomislav Nakić Alfirević)
I zato, kada je sa svojom četveročlanom bandom zakoračio u mrak pozornice Teatra Fenice da bi 2005. promovirao album Retro, onima koji su čekali prve tonove Damir Urban nije bio zvijezda. Njima je bio familijarna figura, a takvi među svojima, zna se, nemaju što dokazivati. Mogu samo u familijarnom krugu – pojam koji u tom trenutku obuhvaća cijeli Teatro Fenice – poraditi na raspoloženju. Urban & 4 učinili su to i prije nego što se koncert zakotrljao u punoj snazi. Ovo što slijedi nije anegdota, već izvještaj iz prve ruke. U mraku dvorane najprije se začuo lagan instrumentalni Intro s albuma, prema kojem se naslutilo da su izvođači tu, te da se pozornicom kreću uz minimalnu svjetlost crvenih lampica. Pričvršćenih za ruke i glave, saznat će se poslije. Po završetku Intra očekivao se pun zvučni udarac. I? Intro je završio, s pozornice bez nastavka. Intro još jednom. Opet bez nastavka. U dvorani upitnici. A tada, iz tame pozornice, začu se vapijući glas bosoglavog meštra ceremonije: – Dajte svjetla, ne vidimo instrumente!
Dvorana u eksploziji smijeha. Plan o spektakularnu početku nastupa nije prethodno do kraja scenski provjeren, izvođači su zaboravili malu, ali važnu pojedinost: u oskudnu svjetlu ne vidi se gotovo ništa, pa ni kako rukovati instrumentima. A bend je, po Intru i skladbi Mjesto za mene, htio isporučiti temu – Gledaj i vidi. Razoružavajuće podizanje raspoloženja na početku nastupa moglo je dobiti još samo podjednako razoružavajuć nastavak.
Istovrsan, „obiteljski“ ugođaj mogao se rezati u zraku Teatra Fenice i za promocije dokumentarnog filma Ritam rock plemena – Od Uragana do Urbana, održane 2005. Ako postoji trenutak u kojem se vidjelo kako scena funkcionira kao jedno tijelo, kao neka vrsta među ili nadgeneracijskog organizma, uključujući izvođače iz pionirskih šezdesetih, onda je to bio taj.
Što o takvim podacima misliti u svjetlu činjenice kako Teatro Fenice već godinama zjapi prazan, zatvoren, ostavljen, zaboravljen, tužan? Ne tjerajte me na izravan odgovor, ne mogu si sam sipati sol na ranu.
