MORSKI TRAMVAJ : SPOMENIK NA DELTI SPASIO OD RUŠENJA RADIO RIJEKU

„Vinko Matkoviću, spasio si nas genijalnog splitskog rješenja, tvoji smo dužnici dokle god Rijeka postoji!“  Već samo zbog toga, tvoj odabir Delte i tvoje rješenje zaslužuju da im se posvetimo u još jednom, sljedećem poglavlju ove spomeničke štorije…

Nemoguće je da postoji Riječanin koji za nj ne zna. Koga oko imalo služi, a put ga vodi tim dijelom grada, teško ga može izostaviti iz vidokruga. Nisam u tomu iznimka, što sam intuitivno oduvijek držao pozitivnom činjenicom. Unatoč tomu, susret s njim u novije me doba počeo frustrirati: shvatio sam kako samo mislim da o njemu vizualno znam sve.

Radio Rijeka

Krivac za taj osjećaj pojavio se u obliku umjetničke akcije Lujze Margan, koja se ljeta 2014. dosjetila podići sugrađane dizalicom pred lica pobjedničkog trojca na vrhu postamenta, suočiti ih s drugaricom Slobodom osobno, oči u oči. Priznajem, zavidan sam Lujzi na fantastičnoj ideji. Dodatno me oneraspoložuje što u sam u trenutku njezine akcije bio na krivom mjestu − a svako drugo mjesto osim onoga pored spomenika bilo je u tom trenutku apsolutno krivo − pa ostadoh uskraćen za, realno gledajući, nadrealan doživljaj. Zamišljam se gore, visoko: ona i ja, onakvi kakvi doista jesmo, prvi put u krupnom planu, bez pogledavanja izdaleka… Nemam apsolutno ništa protiv ni njezina društva u pratnji, dobro naoružanog dvojca u silovitom borbenom naletu. I vi ste mi, dečki, potpuno OK.

Spomenik oslobođenja na Delti, moćna antifašistička igla uvis u gradskom središtu, s potpisom riječkog kipara Vinka Matkovića, danas je standardan dio gradskog krajolika. Kada je to i kako postao? Druže skulptore, eto me na čas tebi u pohode, osuđen da valjda uvijek kasnim za umjetničkim trenucima koji su se prometnuli u civilizacijske orijentire grada u čijim grudima kuca deltoidno srce…

Spomenik oslobođenja, hej, to ne može raditi bilo tko, ni zbog važnosti teme, ni zbog njoj ponuđenog položaja u urbanom rasteru, ni zbog ideoloških implikacija upisanih u onodobnu kožu vremena. Vinko Matković s time nije imao problema. O tomu, barem kada je riječ o potonjem, svjedoči činjenica kako je prethodno, listopada 1945. godine, donio pred oči javnosti iz vlastite radionice – gdje mu je bio asistent mladić imenom Belizar Bahorić, kasnije cijenjen domaći umjetnik – poprsje prvog imena tadašnje vlasti, namijenjeno da bude središnji ures pozornice na dan sušačke proslave Oktobarske revolucije. Drug Tito izronio je iz Vinkovih skulptorskih ruku nakon umješnog proučavanja nekoliko dobivenih fotografskih portreta. To nije bilo najsretnije polazište za kiparski zadatak, nije pomogao ni rok za obavljanje posla od nepunih deset dana, ali je javna ocjena za konačan učinak glasila: „zadovoljava u svakom pogledu“. Štoviše, „markantan izraz lica našeg voljenog maršala vrlo je dobro pogođen, te odaje odlučnost i izvanredne osobine njegovog nosioca“. Poprsje je isprva načinjeno u gipsu i predvidjelo se kako će do jedne od tadašnjih predizbornih skupština stajati na sušačkomu Gimnazijskom trgu, pred zgradom Gradskog Narodnog odbora, a potom biti izliveno u bronci.

Činjenica da je Matkovićev otac Rudolf  bio klesar koji je, pored ostalog, radio na obnovi kamena s tornjeva zagrebačke katedrale, nije se činila smetnjom u odnosu na aktualne sinovljeve umjetničke spone s vlašću, dapače. I on sam u tomu se samo nadovezao ne vlastite prethodne aktivnosti, pri čemu imam na umu podatak kako je Matković autor spomenika kralju Petru I. Velikom oslobodiocu, postavljenom 1938. ispred današnje Osnovne škole Centar, te uništenom 1941. godine.

Čišćenje spomenika na Delti

Poslovi pod patronatom poratne vlasti su se u Matkovićevoj radionici nastavili. Jedan od primjera pojavio se u gradskom tkivu neposredno pred otvorenje monumenta na Delti i imao je ulogu memorijalne poveznice sa šezdesetoricom željezničara Rijeke i tadašnjega Riječkog kotara koji su izgubili život na strani antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Spomenik palom željezničaru – partizanskom diverzantu, kako je manje ili više službeno prozvan, svečano je otkriven u povodu Dana Republike, 29. studenog 1954. godine, i tada se nalazio u omanjem parku lijevo od željezničkog kolodvora. Danas ga možemo vidjeti uz autobusnu postaju kraj Doma željezničara. Mala zanimljivost iz umjetnikova novog ateljea lipnja te godine, za vrijeme rada na modelu spomenika: velika odlomljena grana koju je kipar stavio u ruke diverzanta da bi poslužila kao poluga u izbacivanju tračnica iz ležišta, tada još zapravo prava grana obložena glinom, na vrhu se – razlistala. Možda u tomu nema ništa neobično, ta i diverzant je toga ljeta bio glineni heroj koji je tek čekao svoj nepromjenjivi, brončani lik.

U znak opravdanosti njegova očekivanja stigla je upravo tih dana vijest iz Istre, gdje se izlilo u bronci Matkovićev spomenik antifašistu Joakimu Rakovcu, predviđen za postavljanje u Poreču.

S tako čvrstim vjerodajnicama, Matković je bio odličan izbor za autora Spomenika oslobođenja. Rad na njemu započeo je usporedno s približavanjem završetku rada na skulpturi željezničarskog ratnika, pa je posjetitelj umjetnikova ateljea mogao, pored glinenog željezničara visokog preko dva metra, preći pogledom i preko protagonista budućeg spomenika na Delti, visokih samo 30-40 centimetara. Atelje je Matkoviću izgradio Narodni odbor Grada Rijeke na Pećinama, dijelom vođen podatkom kako se zbog izrade spomenika Rakovcu moralo u starom ateljeu iskopati pod  jer prostorija nije bila dovoljno visoka za radne izazove Rakovčevih proporcija. Matkoviću se u priči o novoj, prostranoj radionici nije sve serviralo gotovo na stol. Podosta završnih radova valjalo je obaviti vlastitom rukom, pa se kipar, zajedno sa suradnikom Dragom Kovačevićem, prihvatio zidarskih, stolarskih, ličilačkih i ostalih poslova, sve da bi dobiveni radni prostor postao ono što je trebao postati čim prije. Imati novi atelje, kako li je to samo gordo zvučalo, ali nije imalo nikakva smisla da modeli budućih spomenika nastaju u toj gordoj novosti uz neostakljene prozore, slušajući zavijanje sušačke bure.

Jesam li rekao kako je Matković bio odličan izbor za autora Spomenika oslobođenja? Formulacija traži pojašnjenje. Matković za taj posao nije imenovan, on je doslovno izabran, na natječaju raspisanom 1953. godine. Propozicije su ostavile odriješene ruke autorima u vezi s izborom mjesta podizanja spomenika. Izložba natječajnih radova otvorena je travnja 1953. u riječkoj Galeriji likovnih umjetnika, zajedno s radovima pristiglim na natječaj za rješenje stambenog objekta brodarske kompanije Jugolinije u Ulici Žrtava fašizma, a prijedlozi spomenika našli su se postavljeni u dvije galerijske prostorije. Najuspješniji radovi dobili su mjesto u prvoj.

Delta

Pored pobjedničkog rada, koji je se s vremenom našao urezan u svijest Riječana, razmahanih ruku iznad Delte, moglo se pogledati drugonagrađeno rješenje arhitekta Ive Penića, slikara Bišćana i apsolventice arhitekture Elze Madine, koji su smjestili spomenik na istu poziciju, dakle na vrhu Delte, u obliku visokog obeliska. Trećenagrađeni rad nosio je potpise arhitekta Armanda i kipara Mirkovića iz Splita , koji su predviđali spomeničku lokaciju na Trgu Municipija (danas Trg Riječke rezolucije), a da bi sve prostorno funkcioniralo kako su mislili da treba, planirali su rušenje zgrade Radio Rijeke. U susjednoj prostoriji nalazila su se dva otkupljena i svi ostali natječajni radovi.

Znam kako ste zapazili informaciju o rušenju zgrade Radio Rijeke, i sam bijah zgrožen kad mi je s treskom pala na stol za kojim pišem. S njom pred sobom, što mi je prestalo nego se nakloniti i reći: „Vinko Matkoviću, spasio si nas genijalnog splitskog rješenja, tvoji smo dužnici dokle god Rijeka postoji!“  Već samo zbog toga, tvoj odabir Delte i tvoje rješenje zaslužuju da im se posvetimo u još jednom, sljedećem poglavlju ove spomeničke štorije…

 

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }