MORSKI TRAMVAJ : STAROHRVATSKI BOG SVANTOVID U RIJECI

Hrvati koji su dospjeli seobom naroda u ovaj kraj kontinenta u 6. ili 7. stoljeću donijeli su sa sobom vlastiti slavenski, dakle hrvatski božanski panteon, u kojemu je središnje mjesto pripadalo bogu Svantovidu ili Svetovidu. Svetište na uzvišenju gdje se danas nalazi katedrala bilo je posvećeno upravo njemu, Svantovidu, bogu svjetlosti i dobra.

Nikad nisam volio kultove ličnosti. U svom sam ih vijeku nadživio barem tri. Prvi je bio kult ličnosti „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ (tako se u neka vremena tepalo Josipu Brozu), drugi je bio vezan uz „oca nacije“ (ticalo se Franje Tuđmana), treći je uzdizao lik „najvećeg moralnog autoriteta 20. stoljeća“ (rimski pontifeks koji je posjetio Rijeku). Zašto ovi redovi? Ne volim ni kult svetog Vida.

U svim kultovima ima nešto neprirodno, isforsirano. To nešto je  velikim dijelim izraslo iz htijenja upravo onih koje kultovi ličnosti slave (jeste li ikad doživjeli ili čuli kako se netko od njih pobunio protiv vlastite adoracije?). Drugim dijelom to je nešto rezultat djelovanja propagandnih mašinerija uprlih na sve četiri da uvjere okruženje u iznimnost onoga čijim se likom i djelom bave. Već sama količina energije uložena u uvjeravanje okoline pouzdanim je simptomom kako te iznimnosti, barem u javno obznanjenoj mjeri, nema. Da je ima, u uvjeravanje se ne bi moralo ulagati tako enormnu, fascinantnu energiju, okupljajući trustove mozgova sa zadatkom stvaranja i snaženja kulta i investirajući u njega golem novac (u pravilu ne svoj).

Katedrala Sv. Vida

Sveti Vid? Ostavimo po strani sve glupave, smiješne priče poput one kako ga pretvaranje u ručak lavovima i medvjedima nije dokrajčilo (jer, eto, čak ga i zvjerad toliko poštuje da odbija njime osladiti brke), također one kako mu nije moglo ništa nauditi ni bacanje u kotao vrele smole, odnosno rastopljenog olova. Tako je to s tim čovom, glupavo i smiješno, a mogla je u to povjerovati samo neobrazovana srednjovjekovna seoska čeljad, pa ne želim na to trošiti vrijeme.

Pogledajmo, međutim, kako stoje stvari s nečim drugim, manje glupavim i smiješnim, a to su učestalo plasirane institucionalne tvrdnje da je upravo „taj i takav“ Vid duhovni zaštitnik Riječana i Rijeke, ako treba od pamtivijeka. Štoviše, da je sv. Vid, a i cijela religijska građevina u čijem nam paketu dolazi, dakle kršćanska, autohtona u ovom podneblju. Izvori tvrdnje? Nije tajna da je propaganda, kao teorija i praksa, rođena u krilu katoličke crkve. Nerijetko posezanje ga Göbbelsovim imenom u tom kontekstu vodi na krivi kolosijek, on je samo primijenio tehnološke mogućnosti 20. stoljeća na već davno rođeni nauk i djelo.

Sveti Vid je u ovo podneblje, ma što ono značilo, došljak. Ako ćemo pošteno, on je i nasilnik. Došao je nepozvan na tuđi teritorij, domicilne protjerao i zasjeo na njihovo mjesto. Potom se prihvatio zatiranja informacije o onima koji su tu bili prije njega (čitaj: kolektivnog brisanja pamćenja), pa se na takvim temeljima upeo iz petnih žila da okruženje poistovjeti sa sobom. Ne sebe s okruženjem, već obrnuto.

Podosta o tomu govori pogled na njegovo riječko svetište, crkvu sv. Vida. Je li mjesto s kojeg Riječanima dolazi priča o sv. Vidu doista Vidovo mjesto, izvorno njegovo? Odgovor je negativan.

Kada je sv. Vid proglašen zaštitnikom Riječana i Rijeke, nije poznato. Zna se kako je na mjestu današnje katedralne riječke crkve prva crkvica posvećena njemu postojala potkraj 13. stoljeća, te da je prije nje, na istomu mjestu, funkcioniralo vjersko svetište posve drukčije impostacije. Hrvati koji su dospjeli seobom naroda u ovaj kraj kontinenta u 6. ili 7. stoljeću donijeli su sa sobom vlastiti slavenski, dakle hrvatski božanski panteon, u kojemu je središnje mjesto pripadalo bogu Svantovidu ili Svetovidu. Svetište na uzvišenju gdje se danas nalazi katedrala bilo je posvećeno upravo njemu, Svantovidu, bogu svjetlosti i dobra.

Aktualna riječka katedrala u tomu manje-više ponavlja široko primjenjivan obrazac, prema kojemu je većina crkvi koje u svom nazivu imaju kršćanskoga sveca samo mjesto gdje su prije njih već bila svetišta posvećena bogu koji je to područje u religijskom smislu već imao pod sobom, metaforički i doslovno. Tipični za starohrvatska mjesta te vrste bili su položaji na uzvišenju, u blizini vode, dok je s druge strane vode postojalo svetište suprotnome, tamnome božanstvu. Što nam pokazuje čitanje položaja crkve sv. Vida? Ona je podignuta na brdašcu, nedaleko od Rječine, dok se na suprotnoj strani Rječine, na brdu, nalazi trsatska crkva sv. Jurja, simboličnog pobjednika nad zlom (čitaj: bogom tame), opredmećenim u liku zmaja. Pobjedonosno koplje u Jurjevoj ruci znakom je sudbine koja slijedi drugima i drukčijima – usmrćivanje i iskorjenjivanje. Reklo bi se, miroljubiv neki kršćanski svetac, s ljubavlju kao osobnim pokretačem. Što bi tek bilo da ga ne vode tako „plemeniti“ motivi, kakav bi sve pokazao repertoar nasilnih metoda?

Kako je Svantovidovo mjesto postalo mjesto sv. Vida? Koristeći sva sredstva, pa i ona koja uključuju manipuliranje imenima, odnosno njihovim „prijevodom“. Sve unatoč tomu što je primijenjeni „prijevod“ imena Svantovid ili Svetivid u Sveti Vid pogrešan: slavenski korijen riječi svet znači moćan, jak i nema veze s latinskom svetošću (sanctum). Zvukovna sličnost tu je samo poslužila kršćanskim „ribarima ljudskih duša“ da im olakša čin falsificiranja, poduzet u namjeri preoblikovanja svetišta Svantovidog u svetište sv. Vida.

Slijedom takve niti, sv. Vid nije ništa drugo do pokušaj kršćanskog supstituta za Hrvatima izvornoga, njihovog boga. I to degradirajući, uvredljiv – na mjesto boga staviti „običnog“ sveca. Novodobiveni zaštitnički djelokrug tog sveca? Skrbiti o zdravlju očiju. U takvoj sudbini Svantovid nije usamljen, i ostali bogovi što su ih sa sobom donijeli Hrvati doživjeli su istovrsnu degradaciju. Crkveni think tankovi uloge su im redom i bez milosti oduzimali, a njihova mjesta, odnosno pojedinačna “zaduženja“ davali kršćanskim svecima. Preraspodjela religijskih karata iz njihova rakursa nije ni mogla biti drugačija, s obzirom da kršćanstvo autoritarno zagovara postojanje jednoga boga, pa su tuđi (mnogo)bogovi šuma, voda i ostalog dobivali zamjene u liku kršćanskih svetaca, s njihovim parcijalnim ulogama. Otud je svetac Ilija zadužen za nevrijeme i munje, svetac Nikola uzima pod svoje pomorce, svetac Florijan zaštitnik je vatrogasaca itd.

Kad prolazimo pored tortaste građevine crkve sv. Vida, ne razmišljajmo zato isključivo o onomu što ona nudi pogledu prolaznika u svom nadzemnom dijelu, bio to interijer ili oplošje objekta. Ima ona i podzemlje, skrivene temelje, iz kojih nam još uvijek ne prestaje mahati rukom starohrvatski bog Svantovid. Želi reći: Ljudi, ne vjerujte da me nema, to su samo propagandni trikovi! Tu sam, svoj na svom! Borba s kršćanskim pridošlicom još traje!

#wpdevar_comment_3 span,#wpdevar_comment_3 iframe{width:100% !important;}
error: Sadržaj je zaštićen !!