MORSKI TRAMVAJ : SVJETIONIK NA MLAKI, 125 GODINA

Svjetionik u Baračevoj zanimljiv je i zbog jednoga povijesnog kuriozuma. Aktualnih 250 metara udaljenosti od morske obale ništa je prema podatku koji sliejdi. Svjetionik na Mlaki imao je svojeodbno vlastitu repliku, i to u omjeru 1: 1, izgrađenu stotinama tisuća kilometara od mora, u dalekim panonskim ravnicama. U Budimpešti je 1937. godine, u neposrednoj blizini mosta Petőfi, podignut Spomenik pomorskim herojima Prvoga svjetskog rata, željezna kopija riječkog svjetionika na visokom kamenom postamentu. Danas ga ne možete vidjeti, uništen je bombardiranjima grada u Drugom svjetskom ratu.

Gledam mu rodni list, nevješto računam i pomalo ne vjerujem samom sebi. Tko bi rekao kako nam taj objekt ukrašava vizuru Rijeke ništa manje nego 125 godina? A nad tom se brojkom možda ne bi trebali čuditi. U tolikoj nam je mjeri postao svakidašnja životna sastavnica da bi doista bilo neobično kada ga tamo ne bi bilo.

Svjetionik na Mlaki, taj bljeskavi pomorski putokaz, odavno je već gradska atrakcija, bili mi toga svjesni ili ne. On je začin koji u gradskom koloritu primjetno mijenja okuse. Rijeka bez njega kao da nije Rijeka.

Svjetionik nije poseban samo zbog činjenice kako se ne pridržava običaja da se pripadnici njegove tehničke obitelji ponosito ustobočuju na usamljenim otočićima, skrivenim hridima ili isturenim rtovima, pa se smjestio podalekih 250 metara od morske obale. On pripovijeda priču o prvim danima riječke luke. Svjetionik što ga gledamo na Mlaki isti je onaj svjetionik što je 1880-ih – u doba mađarskoga guvernera u Rijeci i truda Budimpešte da za potrebe svoga gospodarstva tu izgradi golemu luku − zakratko stajao na najisturenijoj točki glavnog lučkog bazena, na vrhu dugog lukobrana Marije Terezije (danas Riječkog lukobrana), koji je štitio luku od zapadnih vjetrova i morskih valova. Lukobran je tada bio dug oko 800 metara, a kasnije je u više faza produžavan, dobivši dodatni kilometar.

Na tomu je mjestu podignut 1884. godine prema projektu Luigija Burgstallera, od lijevanog željeza i čelika, s visinom od 31 metra. Bio je to čin u sklopu graditeljske ekspanzije kojom je luka proširena novim gatovima i pristaništima, višekatnim skladištima, bazenima za dokove i ostalim objektima, uz širenje stovarišta, nabavu dodatnih dizalica i ostale lučke opreme. Svjetionik je poslao prvi signal 26. studenog 1884. godine, a uključio ga je riječki guverner Augusto Zichy. Naizmjence se odašiljalo bijelu i crvenu svjetlost.

Ljudi su gradili i uključivali, a more je mislilo svoje. Vrh lukobrana se nakon nekoliko godina počeo neočekivano slijegati i tonuti, zbog težine i manje kvalitetne građe svoga kamenog nasipa, visokog tridesetak metara, pa je svjetlosni toranj rastavljen i pohranjen u skladište. Novi život udahnut mu je 1894. godine kada je, na inicijativu Državnih željeznica, preseljen na sadašnju poziciju, a uz toranj je izgrađena kućica za svjetioničara. To mu nije bilo zadnje pomicanje. Svjetionik je 1933. godine iznova pomaknut, ali ne lijevo ili desno od pozicije na kojoj se našao, nego uvis. Ponovo je rastavljen, sastavljen, sedam metara povišen, ojačan armiranobetonskim rebrima i obložen opekom, a kućica u podnožju proširena je u trokatnu građevinu sa stanom za svjetioničara.

Građevina u podnožju je 2001. narasla za kat, a u njmeu je prostor za rad dobila Obalna radiopostaja, šaljući pomorcima sigurnosne obavijesti, oglase i vremenske izvještaje. Svjetionik je postao jedini objekt te vrste u Hrvatskoj koji uključuje obalnu radijsku postaju. Riječka Obalna radiopostaja prije toga je radila na predjelu Podmurvice (od 1946. do 1966. godine), potom na Sv. Kuzmu / Sv. Ivanu (od 1966. do 2000. godine).

Svjetionik je danas srce riječkoga pomorskog područja, na kojemu se nalazi oko 220 raznovrsnih objekata pomorske signalizacije na moru. Ima li u njemu svjetioničara? On je obavljao svoj standardni posao u svjetioniku do 1992. godine, a onda su novi tehnološki vjetrovi u obliku automatizacije rada učinili svoje. To ne znači kako danas u objektu nema stalnih stanara. Trenutačno se u njemu za stanovanje koristi pet stanova, uključujući onaj u kojemu živi supruga posljednjeg svjetioničara. U prizemlju se nalazi radionica za održavanje opreme, a u njoj se, pored ostalog, mogu vidjeti rashodovani svjetlosni uređaji iz više luka riječkoga pomorskog područja.

Svjetionik u Baračevoj zanimljiv je i zbog jednoga povijesnog kuriozuma. Aktualnih 250 metara udaljenosti od morske obale ništa je prema podatku koji sliejdi. Svjetionik na Mlaki imao je svojeodbno vlastitu repliku, i to u omjeru 1: 1, izgrađenu stotinama tisuća kilometara od mora, u dalekim panonskim ravnicama. U Budimpešti je 1937. godine, u neposrednoj blizini mosta Petőfi, podignut Spomenik pomorskim herojima Prvoga svjetskog rata, željezna kopija riječkog svjetionika na visokom kamenom postamentu. Danas ga ne možete vidjeti, uništen je bombardiranjima grada u Drugom svjetskom ratu.

Pripovijest o svjetioniku na Mlaki zaključimo mišlju kako je naprava čija je zadaća upozoravati pomorce na blizinu kopna i sama zanimljivog životopisa, odličan povod za upoznavanje s ulogom luke za gospodarsku i političku sudbinu grada. Posjetitelj Rijeke koji nije barem jednom nogom zakoračio u priču o sudbinskim sponama luke i grada, taj u Rijeci kao da nije bio. Povrh toga, svjetionik je već dugo vremena upečatljiv vizualni znak na početku ulice koji prolaznicima signalizira o ulasku u područje (nekadašnje, dijelom možda i današnje) zapadne gradske industrijske zone. Istina je kako zona više nije kao što je bila u neka druga i drukčija vremena, što se tiče i predstojeće sudbine samog svjetionika.

Kakva je ona? Čini se, ne baš sjajna. Gledajući s mora, svjetlosni signali svjetionika gube se u svjetlosnoj kakofoniji grada što je izrastao na tom području, što posljedično čini rad svjetionika upitno učinkovitim. Drugo, pomorci se u plovidbi sve više oslanjaju na vođenje GPS sustavima, pa uređaji poput svjetionika postupno odlaze u povijest. Treće, svjetionik postaje još udaljeniji od morske obale zbog izgradnje tamošnjega kontejnerskog terminala, što mu dodatno ne ide u prilog.

Pa ipak, rodni list svjetionika što ga držim u ruci ne bih volio zamijeniti njegovom smrtovnicom ili kojim sličnim dokumentom. Tu riječku atrakciju, začin bez kojega Rijeka nije to što jest, valjalo bi sačuvati za sljedeće naraštaje barem u obličju povijesno-turističkog spomenika. On vlastitim postojanjem spješno govori našu priču, priču o gradu, naravno pod uvjetom da mu je dopustimo govoriti. Držim palčeve da to čini i sljedećih 125 godina.

 

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }
error: Sadržaj je zaštićen !!