MORSKI TRAMVAJ : TRSATSKA GRADINA – ”ULAZ STROGO ZABRANJEN“
Možete li danas vjerovati kako je u neka druga vremena na ulazu u Trsatsku gradinu pisalo: „Ulaz strogo zabranjen bez prisutnosti čuvara, jer je opasno po život“?
Jeste li začarani svjetlucavim blještavilom adventske Trsatske gradine? Ako jeste, kako to u susretu s vizualnim opsjenama te vrste već ustaljeno biva, ništa zato. Možda je to znak da ste sačuvali zrno dječjega u sebi, što ne mora obvezno biti loše.
Gradina nije uvijek izgledala tako, što znamo. Manje pak znamo kako je ona, sadašnji turistički magnet, čijem je blještavom pozivu postalo teško odoljeti, u neka druga vremena turiste izrijekom odbijala pustiti u svoju unutrašnjost. Misli li tkogod kako pretjerujem, taj se očito gradini sredinom 1950-ih nije pokušao ni približiti, a kamoli u nju zakoračiti.
„Ulaz strogo zabranjen bez prisutnosti čuvara, jer je opasno po život“. Takva natpis bio je obješen na drvenim vratima trsatske utvrde (da, tada je imala drvena ulazna vrata), sve zbog stanja u kojem su se njezine zidine nalazile. Ući u objekt u pratnji čuvara značilo je prepustiti se s mnogo povjerenja njegovu poznavanju sigurnijih, bolje rečeno manje nesigurnih staza za kretanje unutrašnjim dijelovima ruševnog objekta.
– Ako hoćete vidjeti panoramu grada, možete ići tamo gore, ali bit će vam nespretno – davao je upute odvažnim grupama posjetitelja lipnja 1956. čuvar gradine. Ne bez razloga, na kamenu koji je u to doba samo podsjećao na stepenice poskliznuti se bilo više nego lako. Po njima je rasla trava, bilo je tu zemlje i obrušenih naslaga kamenčića koji su dušu dali da se na njima skotrljate i povrijedite. Posebno je pak neugodno bilo onima koji su se htjeli uspeti do krune glavne kule da bi s njezina vrha obuhvatili pogledom grad ispod sebe, kako to s dobrih vidikovaca turisti čine otkako je svijeta i vijeka. Do vrha kule usudili bi se popeti samo najsmjeliji. Čuvar bi najčešće ostajao na početnoj točki stubišta, promatrajući penjače sa sigurnije pozicije. Razlog tomu nije bila plašljivost, nego oprez na koji upućuje briga za vlastiti život: posjetitelji su se uspinjali unutrašnjim stubištem oprezno su se pridržavajući rukama o zidinu jer na stepenicama nije bilo baš nikakve ograde što bih dijelila penjače od unutrašnje provalije.
U prijevodu, posjeti gradini odvijali su se gotovo prema načelu ruskog ruleta – igra se dok netko ne strada.
Kotač zbivanja zavrtjet će se u drukčijem smjeru nakon što je sljedeći mjesec gradinu obišlo povjerenstvo koje su činili predstavnici gradskoga Narodnog muzeja, Konzervatorskog zavoda i jedan od domaćih inženjera, imajući zadaću utvrditi najhitnije zahvate koji bi spriječili potpuno propadanje zdanja što se smatralo najatraktivnijim gradskim kulturno-povijesnim spomenikom. Kako je po obilasku zaključeno, grad u tom trenutku nema dovoljno financijskih sredstava za obnovu cijele gradine, pa se odlučilo pristupiti pojedinačnim zahvatima, poštujući definirane prioritete. To je pod broj jedan značilo popraviti stubište koje vodi na najvišu kulu, ogradu na njenom vrhu, krov nad sjevernom galerijom, a potom krenuti u saniranje zidina. Da bi se što više zadržalo autentičnost građevine, za te se zahvate u najvećoj mogućoj mjeri odlučilo koristiti materijal iz same građevine. Pronaći novac i radnu snagu postalo je zadatak Narodnog odbora općine Sušak. Za nabavu građevinskog materijala dijelom se pobrinuo muzejski Savjet. Planiralo se također istražiti podzemni prostor gradine, odnosno jamu u grobnici Mir junaka, uz pomoć članova riječkoga Planinarskog društva.
Turističko društvo grada sljedeće je godine organiziralo anketno prikupljanje mišljenja građana o riječkom turizmu, a glas javnosti je pokazao kako Trsatsku gradinu uistinu valja turistički bolje iskoristiti. To je bio poticaj više da se ne dopusti propadanje objekta, pa je 1959. osnovan Odbor za obnovu gradine, nakon čega se krenulo u zahvate isplanirane u tri faze. Prva faza značila je uređivanje ovalne kule, u koju se predvidjelo smjestiti restoran, a druga faza donijela je uređivanje četvrtaste kule iznad samog ulaza u gradinu, za koju se planiralo da postane muzej. Ta je kula bila u prilično lošem stanju, što je bilo posebno nezgodno zbog njezine istaknute pozicije na ulazu u gradinu, gdje su je posjetitelji viđali prvu, i to kao antireklamu objektu. Treća faza obnove trebala je donijeti uređivanje ljetne pozornice sa stotinjak mjesta u svojedobnom stambenom dijelu gradine. Povrh toga, u jednoj od kula namjeravalo se smjestiti primorsku konobu. Sve je trebalo biti začinjeno malom terasom s koje puca pogled na grad. Zidine su trebale biti osvijetljene s vanjske strane, što znači da će početi funkcionirati i kao vizualni signal koji privlači samome sebi. Na koncu, ne i posljednje, u gradini se planiralo prodavaonicu suvenira i sanitarni čvor. Restoran s terasom trebao je primiti stotinu gostiju. Rok otvaranja restorana? Prvi svibnja 1959. godine.
Danas znamo kako je taj rok živio samo na papiru, praksa uvijek donese nešto drugo. Primjerice, obnoviteljski radovi na kuli-muzeju završeni su 1962. godine, početak 1963. donio je konac zahvata na krovnoj konstrukciji toga dijela gradine, a potom je otvoren ugostiteljski objekt na gradini, kafić-restoran s čak tri stotine mjesta. Gradina je službeno otvorena za goste 17. ožujka 1963. godine, unatoč tomu što je još posla ostalo. O tomu je svjedočio pogled na jednu od terasa (sa stotinu mjesta), koja je još čekala na uređenje, isto je vrijedilo za kulu-vidikovac u kojoj se očekivalo početak rada konobe s primorskim jestvinama.
Pomicanje rokova završetka radova nije spriječilo posjetitelje da obilaze zdanje, pa ga je već 1962. posjetilo 112 tisuća turista. A velike brojke tek su slijedile…
Možete li danas vjerovati kako je u neka druga vremena na ulazu u Trsatsku gradinu pisalo: „Ulaz strogo zabranjen bez prisutnosti čuvara, jer je opasno po život“? Priznajem, i meni zvuči neobično do nevjerojatnosti. I, unatoč svom adventskom kič-blještavilu, dobro je što je tako.
