MORSKI TRAMVAJ : U RIJECI OBJAVLJENA PRVA POVIJEST JAZZA U BIVŠOJ DRŽAVI

Riječka nakladnička kuća Otokar Keršovani objavila je 1958. godine Početnicu jazza Langstona Hughesa, potom i knjigu Barryja Ulanova Historija jazza u Americi, obje u prijevodu Riječanina Slobodana Drenovca.

Carioce

Povijest jazza u ovdašnjim krajevima nije cjelovito obrađena, pa sljedećih nekoliko manje ili više važnih fragmenata proslijedimo u ruke onomu tko se njezina pisanja jednoga dana bude prihvatio. Znam kako će poštovani čitatelj kazati kako sam uistinu nepopravljiv optimist, ali što ćemo, ne mogu pobjeći od sebe takvog kakav jesam.

Rijeka nakon Drugog svjetskog rata – a ovo pišem u Rijeci, pa mi je ona u prvom planu – imala je svoju jazz i jazzu blisku scenu. Znakovi njena postojanja? Stella Rossa Big band već je koncem 1945. godine nastupao na terasi Gradskog kupališta Quarnero, Celeste Zrelc je sljedeće godine oformio orkestar s 15 glazbenika, a uskoro započinje radom i kvartet Harlem. U prvoj polovici pedesetih pojavljuje se trio Vase (Vasilija) Beloševića. Pedesete su također vrijeme djelovanja sastava Union, godine 1957. pojavljuje se septet Josipa Forembachera, po uzoru na Jerryja Mulligana (u septetu će debitirati trubač Petar Ugrin, te potom izrasti u jednog od najcjenjenijih jazz-glazbenika s ovih prostora), istodobno počinje radom Sinus bend. Godine 1958. Aco Petrović dirigira velikim millerovskim orkestrom, pojavljuje se i Universal jazz band, potom sekstet ABC i drugi. Možda su profili, trajnost i izvođački dosezi tih imena bili različiti, ali osjećaj pripadnosti zajedničkoj stvari teško da je bio upitan.

Jesu li dijelili i zajedničku sklonost filmu? Predočimo li u mislima prizor s nizom njihovih lica kako srpnja 1951. uzbuđeno promatraju plakate koji pozivaju u gradske kinodvorane na swingom obilno začinjen film Bal na vodi (nakon nekoliko dana preimenovan je u Reviju na vodi, te  usporedno prikazivan u dvorani Beograd, tj. današnjem Art-kinu Croatia, i u ljetnom kinu), također kolovoza 1956. na glazbeni film Rapsodija u plavom, posvećen Georgeu Gershwinu, siječnja 1958. na film Priča o Glennu Milleru, svibnja 1960. na Priču o Bennyju Goodmanu, ili veljače 1961. na film Zlatna truba, posvećen Louisu Armstrongu – odgovor je barem ponekad bio potvrdan.

Glazbenom radu te vrste valja pridružiti i tiskarski. Riječka nakladnička kuća Otokar Keršovani objavila je 1958. godine Početnicu jazza Langstona Hughesa, potom i knjigu Barryja Ulanova Historija jazza u Americi, obje u prijevodu Riječanina Slobodana Drenovca. Objavljena samo tri godine nakon izvornika, Ulanovljeva knjiga prvi je povijesni pregled toga glazbenog žanra u Jugoslaviji. Drenovac ju je duže vrijeme prije toga nudio raznim jugoslavenskim izdavačima, ali je urednička reakcija uvijek bila vrlo suzdržana, da ne upotrijebimo neku težu riječ, sve dok nije pokucao na vrata Keršovanija.

Harlem pečat

S tim u vezi vrijedi zabilježiti anegdotalnu reakciju dijela najbliže sredine. Kada se prevoditeljev otac pohvalio Ivanu Matetiću Ronjgovu, ovdašnjemu strastvenom promicatelju istarsko-kvarnerske baštinske glazbe, kako mu je „mali“ preveo knjigu o povijesti jazza, etno-bard mu je odbrusio: „Treba ga ubit!“ Preteške riječi? Ma kako zvučalo, možda baš i ne, barem promotrimo li stvari iz ugla onoga tko ih je izgovorio. Ronjgov je istarskoj glazbenoj ljestvici, tomu našem autohtonom kulturnom blagu, dao valjda sve što se može dati, na teorijskom planu i u praksi, a onda mu nekakav drski mladac krene iza leđa propagirati nešto potpuno suprotno, nekakav bjelosvjetski uvoz?!

Na svu sreću, u gradu nisu svi razmišljali poput časne starine Ronjgova. Nedugo poslije izlaska knjige, gradski Koncertni ured započeo je u veljači 1959. godine pregovore s predstavnicima Louisa Armstronga o eventualnim riječkim nastupima „kralja trube“ i njegova četveročlanog sastava u travnju te godine. Od glasanja Sačmove trube uz Rječinu nije na koncu bilo ništa, ali, dobro je znati, već je sam pokušaj dovođenja slavnog američkog trubača dokaz kako je na Liburniji za takav tip glazbe postojalo ozbiljno zanimanje.

Kako tada, tako i danas. Sačma više ne očekujemo, on je već odavno tamo kamo ćemo jednom svi za njegovim korakom, nažalost isto vrijedi za Slobodana Drenovca, koji nas je napustio prije godinu-dvije. Ali, nije loše poslušati i neka druga vrijedna imena koja znaju koncertirati u kvarnerskim glazbenim prostorima, dobra glazba vitalan je organizam. Ako treba, prethodno i s Ulanovljevim prijevodom iznova u rukama.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }