MORSKI TRAMVAJ : ZAVIJANJE VUKOVA USRED RIJEKE
Kada je otvoren zoološki vrtić, prve životinje u njemu bile su lisice i jedna vučica. Sljedeći val došljaka činile su rode, bizamske patke, zamorci, sova, bjeloglavi sup, orao zmijar, srebrni i zlatni fazan, te nekoliko paunova.
Vukovi, medvjedi i majmuni. Krokodili, kameleoni i zmije. Grčke kornjače, orlovi i srne. Što bi takvu življu moglo biti zajedničko da ih spominjem u istom retku-dva? Nećete vjerovati, zajednička im je Rijeka. Točnije, mjesto prebivanja usred Rijeke. Vjerujete još manje? Na neki ste način u pravu, zvuči toliko neobično da je doista nevjerojatno: tko može zamisliti tako nesvakidašnju družinu u središtu grada poput Rijeke, a da nije na djelu kakav cirkuski karavan, recimo na Delti ili nekoj sličnoj lokaciji, što će reći rijedak povremeni i privremeni gostujući događaj koji u gradski život bane i potom zadugo nestane?
A eto, moguće je, dogodilo se. I to ne na danak-dva, već je potrajalo godinama, desetljećima čak, u poštovanja vrijednom kontinuitetu.
Arhiva Prirodoslovni muzej
Za sve bijaše kriv čovjek imenom Mario Rossi. Stvar je zakuhao još u danima neposrednog poraća 1945. godine, predloživši „organima narodne vlasti“ petnaestak dana nakon oslobođenja osnivanje Prirodoslovnog muzeja koji bi uključivao manji zoološki vrt. Roossijev prijedlog naišao je na otvorena vrata, pa je za Muzej dobivena bivša obiteljska zgrada grofa Negronija uz Park Vladimira Nazora. Objekt nije bio u najboljem stanju, ali Rossiju – tada već prvom upravitelju Prirodoslovnog Muzeja, akvarija i zoo-vrtića, kako je glasio naziv ustanove – nije manjkalo energije, pa je zgrada zakoračila u bolje dane. Muzej je otvoren pola godine nakon početka uređenja zgrade, 1. svibnja 1946. godine, zajedno s akvarijem, a zoološki vrtić 1. svibnja sljedeće godine.
U Muzej su smještene zbirke porijeklom iz Mađarske biološke postaje, bivšega Muzeja Civico i Gradskoga muzeja Sušak, te zbirke više privatnih kolekcionara. Inventar je gdjekad pronalažen po raznim podrumima, tavanima i školama, skriven pred ratnim neprijateljem koji ga je planirao otpremiti put Italije, poput zbirki šarenih leptira i sličnog, pa se izložbene vitrine imalo čime napuniti. Uređeni su laboratorij za prepariranje životinja, entomološki laboratorij, mikro-foto-kinematografski laboratorij, našlo se izdanja i za formiranje stručne knjižnice. Prve životinje stigle su u Muzej iz stana Marija Rossija, prirodoslovca amatera. On je ustanovi darovao akvarij što se sastojao od 30 bazena, četiri zračna kompresora i ostalih uređaja za održavanje uvjeta za život u akvariju.
Kada je otvoren zoološki vrtić, prve životinje u njemu bile su lisice i jedna vučica. Potonja je dobila ime Dijana. Sljedeći val došljaka činile su rode, bizamske patke, zamorci, sova, bjeloglavi sup, orao zmijar, srebrni i zlatni fazan, te nekoliko paunova. Majmuni Tarzan i Čita smatrali su pitanjem časti nagraditi akrobacijama entuzijazam najmlađih posjetitelja vrtića, u čemu im se uskoro pridružio potomak Sali. Paunovi su se priklonili sebi primjerenijoj strategiji privlačenja pozornosti, gizdavom šetnjom duž livade omeđene žičanom ogradom.
Riječani su lako prihvatili novost u gradskom središtu, u zelenoj oazi ispunjenoj pjevom ptica u i izvan kaveza, obogaćenim glasanjem ostalih životinja. Brojno stanje isprva je pokazivalo kako tu živi preko 300 životinja. Već 1956. godine riječ je o 750 životinja, među kojima je 210 beskičmenjaka, 256 riba, 22 vodozemca, 30 gmazova, 177 ptica i 61 sisavac. Nekima se činila zanimljiva ptičja kolonija, u kojoj su raritetne američke liske, šarene i zelene papigice iz Australije, papiga iz Južne Amerike, australski prugasti harlekini, japanske galebice, uz domaće sokolove, fazane, golubove i patke. Raritetan je bio jedini crni galeb u državi. Drugi su žurili u prostoriju s akvarijem, gdje su čekale školjke, zvjezdače, kozice, cjevaši, vlasulje i razne vrste ribljeg svijeta. Trećima je oko bježalo prema barsko-močvarnoj ekipi s ribama rajčicama, sunčanicama, repaticama i legbabama, te vodenjacima i sličnom bratijom.
U majmunskoj družini je zabavljačkim darom privlačio crni makaki majmun Muki s Celebesa. Djeca su ga obožavala, gledajući kako „krade“ odraslima kovanice od pet dinara i skriva ih u svoj dom. Društvo su mu pravili: žućkasti rezusi Čiči i Štefek, južnoamerički kapucineri Krik i Krok, kesi-kesi Apel iz Gvajane, sivi pavijan Đoka, Tarzan i Čita, te kapuciner Marko. Sve su to promatrali smeđa medvjedica s Urala i crni medvjed Marijan iz Sibira (na fotografiji), tu negdje bila su tri primjerka kameleona (u tom trenutku jedina u našoj onodobnoj državi), te srna Jele i kolegica joj. Dio životinja je sljedeće godine nabavljen iz zagrebačkoga Zoološkog vrta, poput papige amazonke Koko, tri ptice ražarice, para grčkih kornjača, dviju blovar zmija, te 30 riba sunčanica. Odnekud eto i minijaturnih krokodila.
Pokazatelji nisu govorili samo o uzlaznom trendu u broju stanovnika zoološkog vrtića, isto je vrijedilo za broj posjetitelja. On je bilježen u stotinama, potom u tisućama i desecima tisuća, godišnje se ustalivši na sedamdesetak tisuća. Samo u tri ljetna mjeseca 1954. vrtić su posjetile 22 tisuće turista. Na povećanje broja posjetitelja utjecalo je od svibnja 1955. pomicanje radnog vremena na sve radne dane u tjednu. Godine 1955. zabilježene su 62 tisuće, a 1957. godine 75 tisuća posjetitelja. Brojčanik je travnja 1958. pokazao 500 tisuća posjetitelja, koliko je ukupno posjetilo ustanovu od njena osnivanja. Posebno je mnogo među njima bilo djece.
Gradska uprava pomagala je rad Muzeja. Usprkos tomu, neki su problemi bili trajno vidljivi. Muzejske dvorane bile su premalene, pa su izložbeni ormari postavljeni zbijeno, a dio izložaka nije bilo moguće pokazati javnosti. Uprava je znala biti primorana odbiti poklone, poput lava i još nekih životinja. Prostor oko zgrade bio je tako iskorišten – tu se 1958. nalazilo sedam velikih ptičnjaka, 17 manjih kaveza, 10 pomičnih kaveza, te jedan veći ograđeni prostor za srne – da nije bilo moguće naći mjesta za postavljanje niti jednog dodatnog kaveza.
Arhiva Prirodoslovni muzej
Prostornim problemima pridružili su se drugi. Siječnja 1957. uginula je mlada lavica. U isto vrijeme ostalo se bez dva mladunčeta medvjeda, pojeo ih je otac. Rujna 1957. nastradao je paun, vuk mu je odgrizao nogu. Paun je uživao svu slobodu kretanja, koristeći je za kljucanje posjetitelja i životinja u kavezima, kao da se ruga zatočenima. Kobnoga dana kljucao je mladog vuka kad god je prošao pored njega, dok ovomu nije dozlogrdilo, uhvatio ga zubima za rep, a potom mu odgrizao nogu. Pauna se moralo usmrtiti. Potkraj rujna pobjegao je majmun Tarzan. Prije nego što je vraćen, ubio je susjeda Marka, s kojim nije bio u dobrim odnosima. Noću je došao do Markova kaveza, uhvatio ga za noge i tako žestoko vukao kroz rešetke da je jadnik uginuo. Tarzan je za dvodnevnog bijega lutao obližnjim krovovima i krao voće iz vrtova.
Dio takvih situacija mogao se staviti na dušu uvjetima u kojima je boravio životinjski svijet u vrtiću. Odbor za uređenje i uljepšavanje grada donio je već 1953. zaključak da se vrtić ne smije proširivati, s obzirom da je neprikladno smješten u blizini stambenih zgrada, iz kojih su stizale pritužbe na nečistoću i miris. Prekretnicu je donio Narodni odbor Općine Stari grad 1961. rješenjem o osnivanju Prirodoslovnog muzeja sukladno Zakonu o muzejima, što je značilo prelazak s amaterskog rada u vode stručne muzejske djelatnosti. Nadovezala se odluka riječke Kulturno-prosvjetne zajednice 1962. o zatvaranju vrtića, tvrdeći kako vrtić životari, nemajući najosnovnije uvjete za postojanje, poput prostora i vode. Dodatni minusi su premaleni kavezi, smrad što se širi ljeti parkom i okolicom, uginuće nekih životinja zbog loših uvjeta itd.
Ljeta 1962. životinje su raseljene, a vrtić u rujnu službeno likvidiran. Dio životinja završio je u Zoološkoj gradini u Prilepu, dio u Zoo-parku u Beogradu, a posljednje su napustile Rijeku koncem kolovoza, otkupljene za potrebe poduzeća Zora-film i otpremljene put ličkih gudura, gdje su trebale postati filmski protagonisti.
Dvorištem i prostorijama Prirodoslovnog muzeja − kako je ustanova nazvana od lipnja 1962., bez dotadašnjeg dodatka koji je spominjao akvarij i zoo-vrtić − ostali su šetati samo papiga i dva pauna, koje se nije planiralo prodati.
