MORSKI TRMVAJ : ZID NAŠ SREDNJOVJEKOVNI, OTET I BAČEN U OKOVE

Velid Đekić 5 years ago Kolumne

Gdje je danas zid?  Izrezan je kao salama, sapet u željezne šipke i odbačen u stranu, podalje od očiju, kao da je riječ o kakvom prezrenom biću nevrijednom naše pozornosti. Ne oprosti im, zide, znali – ne znali što čine.

Jadnika je teško gledati, onako izrezanog na dijelove i sapetog u željezne okove, gurnutog u stranu među grmlje, pa dodatno skrivenog iza gomile reklamnih plakata, da ga nitko živ niti može, ne smije vidjeti. I ostavljenog da tužno tugu tuguje. Časna starina nije to zaslužila. Ali, eto, sudba mu je takva već godinama i bit će da se zbog toga nitko previše ne uzbuđuje.

Što bi on na to rekao, da mu je dano govoriti? Moža ovo: „Da nije bilo mene, ne biste vi, sadašnja gospodo Riječani, tako nehajno prolazili ulicama. Pitanje je bi li bilo i vas i ulica. A sada me tako ignorirate.“ Ne znam što bih mu na to odgovorio. Život nije cvjećnjak u kojemu rastu samo ruže pravdenosti.

Znano je to njemu, nije on od jučer, toga je morao postati svjestan još mnogo prije negoli mu se to s nama dogodilo, da je završio bezdušno gurnut na stranu i ostavljen na milost i nemilost silnicima. Što pak vodi u storiju o graditeljskim prekrajanjima urbanog tkiva Rijeke, ništa manje i u priču o njenim ratnim pustošenjima, čemu se uvijek plaćala cijena. Rušen kroz povijest do temelja i skraćivan, bušen i nagrđivan, on, gradski srednjovjekovni obrambeni zid, dapače prava golema zidina s ulogom bedema, to je zadnji put morao naučiti 1952. godine, kada je njegovom ostatku ostataka, što se protezao ispred današnje osnovne škole Nikola Tesla (tada Josip Brusić), zaprijetilo krajnje uništenje. A sve u ime dobra.

Okidač za namjeravanu ground zero situaciju nosio je potpis gradskih otaca i imao oblik planirane izgradnje nove zelene površine na čistini nastaloj ratnim rušenjima bloka stambenih zgrada što se nalazio ispred osnovne škole. OK, ne baš potpunoj čistini, tragom podatka kako se na južnoj strani otvorenog prostora među preživjelim zgradama protezao nekakav odeblji stari zid, za koji su radnici pristigli na gradilište zaključili kako je vjerojatno ostatak zgrada srušenih bombardiranjem. A ostaci kao ostaci, treba ih ukloniti, raščistiti teren da bi se dobilo prostor za nove zahvate, i to najbolje vrste, kojima će grad prodisati punim plućima, zeleno i uredno, jer park je uvijek park.

Problem je nastao kada je netko koncem veljače 1952., u zadnji od svih zadnjih trenutaka, slučajnim prolaskom tim dijelom grada primijetio kako tu nije riječ o ostatku srušenih zgrada, nego mnogo ozbiljnijem. Taj netko bio je nepoznati novinar Novog lista, bome još nelijena i neoportunistička duša, koja se u toj situaciji nije pokrila ušima, kako bi to učinila većina građana, te zaključila: „Negdje gore su odlučili da se mora srušiti i bit će srušeno!“ Dapače – upravo suprotno, a to su onomu društvenom „mraku“ moglo – sjeo je za pisaći stroj i potrudio se objaviti novinski članak o ostatku riječkoga srednjovjekovnog zida kojemu zbog neznanja prijeti rušenje, a taj bi čin bio prema samom gradu nešto što se ne smije dopustiti. I – upalilo je.

Članak je objavljen 27. veljače 1952. pod naslovom „Kome smeta posljednji ostatak starog gradskog bedema u Rijeci?“ i potpisan redakcijski. Citirat ću dio članka.

„Prolazeći krajem prošlog tjedna ispred škole ‘Brusić’, primijetih na prostoru gdje se donedavno nalazilo skladište ‘Gorivo’ oveću grupu ljudi kako promatra dvojicu radnika u rušenju toga zida piljcima. Stanovnici starog grada pratili su te ‘radove’ gunđajući ili glasno protestirajući, iako su negdje čuli da to rušenje vrše ‘prema naređenju odozgo’ poduzeće ‘Rečina’.

• Hoće da grade park pred školom, pa im ovaj zid smeta, čuje se glas iz publike. Međutim, kad bi se zid lijepo dotjerao, okružio žbunjem, čempresima, obložio bršljenom i ispred njega postavile klupe, park bi samo dobio na izgledu!
• Tko je samo mogao dati ideju da se ruši i posljednji ostatak starog zida?! Kao da nema prečih poslova u gradu! veli drugi. Lako je rušiti, ali…
• Hitimo najboje sve po tleh – javlja se jedna stara žena – pa pozabimo da smo Ricani…!
• Zaista čudnovato – pomislih: dok s jedne strane postoji zakon o čuvanju historijskih spomenika, i dok se troše velike svote na restauriranju starih zidova, kao napr. u Senju, Kraljevici, Poreču i.t.d. – ovdje se troši za rušenje takvih spomenika. Tu se ne radi samo o pomanjkanju lokal-patriotizma ili nepoznavanju zakona, nego o sumraku logike!

Požurih do prvog telefona da čujem što konzervatorski zavod o tome misli…

• Ni govora – viče prof. Perc. Mi protestiramo protiv takvog postupa i smjesta ćemo intervenirati da se rušenje obustavi!“

Članak je neočekivano donio novo svjetlo nad gradilištem, odluka o rušenju povučena je i zid je u posljednji časak spasio glavu. Argumenti u prilog tomu bijahu neoborivi.

Kada se srednjovjekovna Rijeka našla opasana tvrdim, visokim obrambenim  zidom, povijesna vrela šute. Znano je kako se on spominje u 15. stoljeću, a u dokumentima iz 16. stoljeća dobili smo i prve njegove prikaze, u čemu prednjači gradska panorama kartografa Ivana Klobučarića iz 1579. godine, iz koje razabiremo kako se zid protezao cijelom dužinom tadašnjih gradskih granica. Uz velik dio njega tekao je s vanjske strane potok Lešnjak, kao dodatna barijera neprijatelju. Zid je svugdje izgrađen dvostruk, osim na dijelu koji spaja današnju Vitezovićevu ulicu do točke malo sjevernije od škole Nikola Tesla. Upravo se taj jednostruki dio zida sačuvao do danas, pa mu krnji ostatak strši uz ugao kuće br. 5 na kraju Vitezovićeve. U trenutku raščišćavanja ruševina u tom dijelu grada početkom pedesetih, pokazalo se kako je zid dug tridesetak metara. Sudeći prema načinu gradnje, potječe iz istog vremena kada i njegov najstariji prikaz, dakle iz 16. stoljeća.

Hitnom reakcijom odgovornih, u neuglednoj građevini prepoznalo se vrijednog svjedoka riječke prošlosti, pa on nije pao u zamjenu za novouređenu parkovnu površinu. Dapače, odlučeno je sačuvati ga u skladu s pravilima struke, konzerviranjem, s time da mu se našlo adekvatno mjesto u projektu uređenja toga dijela urbanog organizma grada. Zid je (p)ostavljen tako da dijeli park ispred osnovne škole na dva dijela koja se razlikuju u razinama tla. Dio između zida i susjedne crkve bio je viši od onog dijela koji se prostirao između zida i Ulice žrtava fašizma. Tim je razlikama u visini tla zid postao vidljiviji, pa su posljedično postali vidljiviji i oni njegovi dijelovi što su prethdono bili ukopani u tlu. Zid je time postao razdjelnica nekadašnjega starog i kasnijega novog dijela grada. Nižom razinom s vanjske strane zida naglasila se njegova obrambena uloga, ujedno podsjetilo kako je tu nekoć davno bio obrambeni jarak u koji se ulijevao potok Lešnjak. Novi park prepušten je građanima, uključujući školsku djecu koja su u njemu dobila igralište, proljeća 1953. godine.

Obrambeni bedem je tim potezom ostao na svomu izvornom mjestu sve do najnovijih dana, uspješno funkcionirajući dok je uz njega funkcionirala parkovna oaza, zajedno s dječjim igralištem. Pored zida se našlo mjesta i za postavljanje, kao ukras, kamenoga grla šterne za vodu pronađene u Starom gradu, pored Ulice Simonetti (danas Sokol kula).

Gdje je danas zid?  Izrezan je kao salama, sapet u željezne šipke i odbačen u stranu, podalje od očiju, kao da je riječ o kakvom prezrenom biću nevrijednom naše pozornosti. Ne oprosti im, zide, znali – ne znali što čine.