NA VALU: ČIME SE HRANE NAKLADNICI U HRVATSKOJ?
Ljudi znaju računati. Ugledaju knjigu u izlogu na kojoj se kočoperi cijena od 200 kuna. Onda pomnože tu cifru s vlastitom percepcijom očekivane naklade. I nema što: bogatstvo je tu!
U mom novom izdavačkom brlogu, u Ulici Ivana Zajca u samom središtu grada, koji trenutno izgleda kao da je na njega pala saveznička bomba, zazvonio je novi prijenosni telefon. S druge strane telefona bio je nekadašnji riječki direktor, danas u mirovini. Dopredsjednik je udruge koja je odlučila objaviti važnu knjigu, ne zna doduše kako, ali ima svoje ideje. Ima i kalkulaciju. Stavio je sve na papir. I zove me jer ima neke rupe u znanju.
PISMO IZDAVAČU: PRIČANJE PRIĆE
Pozdrav !
Moj hobi je inace pisanje , poezije i prica .
Napisao sam SF , avantura i misterij roman na 180 stranica .
O klonu u kasnom dvadeset i prvom stoljecu radnja se odvija u hrvatskoj . To je klon jedne mumije iz egipta u apokalipticnom svijetu buducnosti . Proganjaju ga kompanije i mjenjolici ljudi gusteri ,a prijatelji su mu oni isti ljudi sto su ga i izdali u proslosti . Klon ima razne psihokineticke moci i fizicku snagu .
Pa pitam bi ste li htjeli pogledat moju priću i mozda kasnije ostvarit neku suradnju u pogledu izdavanja .
.
Pozdrav nadam se odgovoru !;)
Vodio sam na desetke takvih razgovora, objašnjavao.
Uvijek naivno i dobrohotno krenem od toga da čovjek s druge strane ne zna puno i zaista želi savjet nakladnika. Možda čak i pobuditi nakladnikov interes. I uvijek se iznova iznenadim kada shvatim da ljudi koji se žele baviti mojim poslom ustvari ne žele savjet – oni žele iznuditi priznanje o tome kolika je očekivana zarada u tom poslu.
Ljudi znaju računati. Ugledaju knjigu u izlogu na kojoj se kočoperi cijena od 200 kuna. Onda pomnože tu cifru s vlastitom percepcijom očekivane naklade. I nema što: bogatstvo je tu!
Valja još samo uplatiti listić…
– Razmišljali smo mi u Udruzi da bi se prodajom 500 knjiga mogao namiriti honorar autorici – počeo je uvaženi sugrađanin.
– Čekajte, čekajte – prekinuo sam ga. – Nikako nije dobro da u kalkulaciji počnete od autorskog honorara. Ima znatnih stvari koje valja riješiti prije toga.
– Na primjer, koje? – upitao je.
– Pa, recimo, trošak tiska.
– Da, rekao je spremno budući izdavač – to imamo riješeno.
PISMO IZDAVAČU: TOPLA PREPORUKA
Štovani,
Gospodin Gnjidislav Žnjirić me uputio na vas. Inače živim dio godine u Zagrebu, a dio u Novom Vinodolskom gdje imamo kuću s vrtom u kojem muž i ja uzgajamo razne kulture. Riječ je o knjizi aforizama s pozitivnim recenzijama Petka Kozline, Vanče Dokturevskog i Gnjidislava Žnjirića. Gospodin Žnjirić je čak rekao da slobodno kažem kako on tu knjigu toplo preporuča. S vašim dopuštenjem ja bih vam mailom poslala rukopis da vidite o čemu je riječ.
Očekujući vaš odgovor, srdačno vas pozdravljam. Martina Pejčinovski Madagaskar
PS. Tko rano rani, nije svoj (aforizam iz moje knjige)
– Kako to mislite, pitao sam, sluteći ishod ovog razgovora.
– Pa, dobit ćemo neku lovu. Od sponzora!
Kad se kojom god prilikom spomene ta magična riječ „sponzor“, doda joj se znakovita šutnja, a u mašti sugovornika počinju se multiplicirati sponzorske nule.
– Znači, dobit ćete novac – prekinuo sam taj šum u eteru. – Ali ga još niste dobili. Znači, imate obećanje. To će riješiti mnoge stvari. Koliko vam je novaca obećano?
– Pa, mi smo radili kalkulaciju… imat ćemo pokriven tisak, a to je glavni trošak.
– Jako dobro, pohvalio sam budućeg izdavača. – A što je s ostalim troškovima?
– Na koje troškove mislite? Honorar autorici ćemo platiti iz prodaje kad knjiga bude objavljena. Taj plan sam vam rekao na početku. Treba samo prodati 500 primjeraka.
– To je stvarno ništa – promrmljao sam sebi u bradu, sjetivši se na što su spale naklade nagrađivanih hrvatskih književnika. – A urednik? Tko je urednik izdanja?
– Nema veze urednik. Tko bi plaćao urednika? To ćemo mi u Udruzi.
– Što ćete vi u Udruzi?
PISMO IZDAVAČU: SMRT U OBITELJI
Poštovani,
Imam jedno pitanje u vezi “objave” knjige,ne znam jesam li na pravom mjestu i u pravo vrijeme ali počeo sam pisati knjigu.
Imao sam puno smrti u obitelji i to me sve navelo na razmišljanje o tome što je zapravo smrt. Tako sam o tome počeo pisati
i sada bih Vas molio ako ste zainteresirani da pročitati ovo što sam dosada napisao,dali bi se to moglo objaviti,naravno ako je moguće i nešto malo zaraditi,nadam se Vašem odgovoru. Ako ste zainteresirani mogu vam poslati dosad napisano do dvanajste stranice .
S poštovanjem :
Filip
– Mi ćemo biti uredništvo. Glavni i odgovorni urednici. I to za gratis.
– Odlično – rekao sam sociološki cinično. – A lektura i korektura?
– E, to što se tiče ispravki mogao bi i prevoditelj napraviti. Ili autorica; računamo da je dovoljno pismena već i zato jer je napravila tekst. Valjda vodi računa o tome da joj tekst bude bez pogrešaka. Ne računam da je to bilo kakav trošak.
– A grafička i kompjuterska priprema?
– Jebenti miša! Toga se baš nismo sjetili!
– Netko treba knjigu grafički obraditi, posložiti tekst i fotografije. Na što ste mislili?
– Najviše smo se bavili računicom koji ćemo postotak od prodaje ostaviti knjižarama. Recimo, mi bismo im dali 30 posto od cijene knjige. Što vi mislite?
– Ok, rekao sam sada već gotovo ljutito – ali ne odlučujete vi o tome! Prodavač odlučuje hoće li vas propustiti u svoj dućan i pod kojim uvjetima. To nisu javne ustanove, nego trgovine.
– Ali…
– A obzirom da ste neprofitna udruga koja želi negdje prodavati svoj proizvod, tu vidim nekoliko problema. Glavni je problem taj što vaš proizvod uopće nije interesantan knjižarama po marži manjoj od 70 posto.
– Pa to je pljačka! Znači dobili bismo od prodanog primjerka samo 30 posto!
– Nazovite to kako želite. Tako obično rade s početnicima i udrugama. Najčešće im i ne plate kad shvate da ne vode dvostruko knjigovodstvo ili da nisu ispostavili račun. Imam još jedno pitanje: koliko ste planirali uložiti u marketing?
– Uh, kakav marketing. Nemamo mi novca za reklamu. Više bismo išli metodom od usta do usta. To je najpouzdanije. Ali računamo na pomoć medija. Netko bi trebao nešto napisati o našoj knjizi. Pa radio i televizija. Tako da informacija o njoj dopre do što više ljudi.
– Aha. Znači, uložili biste nula kuna u marketing.
PISMO IZDAVAČU: ODLIČNA POSLOVNA PONUDA
Potovani,
javljam Vam se jer imam za vas odličnu poslovnu ponudu. Napisao sam jedan zanimljiv roman,pisan po istinitoj priči,koji je pohvaljen od strane ljudi iz struke. Ovim Vam putem ga šaljem(u prilogu) i nadam se da ćete naći vremena da ga pročitate. Nije velik ali ako se prošitri razmak između redcima onda će ispasti dovoljno.
Dobio sam već nekoliko ponuda od drugih izdavačkih kuća,i konkretno, u pregovorima sam sa jednom kućom iz Splita,pred potpisivanjem ugovora sam,ali pošto mi je to prvjenac,volio bi da izdavanje mog romana obavi ozbiljnija i poznatija izdavačka kuća u regiji,kao što je Vaša.
Roman sam dao na lektoriranje,a vama šaljem rukopis.
Molim žuran odgovor na dolje navedeni kontakt.
Unaprijed zahvaljujem na Vašem odgovoru i veselim se mogučnosti naše poslovne suradnje.
– Mislili smo… mogli bismo prodati 500 komada u šest mjeseci. Do Nove godine. Računali smo, ako bismo od svake knjige dobili sto kuna…
– Nećete dobiti ni kunu. O čemu ste ono rekli da je knjiga?
– Knjiga je povijesne tematike. A ima i ekoloških momenata.
– Zvuči obećavajuće. Imate li naslov?
– Da. „Središte kraškog područja između prošlosti i sadašnjosti“ – rekao je dopredsjednik posve svečano, a odjek njegovih riječi mogao se protumačiti i s izvjesnim očekivanjem.
No, umjesto pohvale uslijedio je hladan tuš iz moga brloga.
– Zašto mislite da bi to netko htio kupiti?
– Ima zainteresiranih – branio se gotovo uvrijeđeno bivši direktor. – A imamo i članstvo. Kupit će naši u udruzi!
– Pa onda su svi vaši problemi riješeni. Krug je zatvoren. Zašto ste onda zvali izdavača?
– Htjeli smo čuti vaša iskustva. Vidjeti kako se razmišlja u izdavaštvu. Kako i koliko vi zarađujete. Na koji način živite od prodaje knjiga.
– I, što vam se čini? Što ste zaključili?
– Pa, bavite se jako kompleksnom djelatnošću. Najbolje bi bilo da osnujete udrugu, kao i mi. I da onda prodajete knjige svojem članstvu.
– To je isključeno.
– Jer, zapravo, kako vi uopće poslujete? – zapitao se sad već znalački, direktor. – Morate skupiti za tisak, grafičku pripremu, lekturu i korekturu, za autora, za urednika, za prijevod, za marketing, za hladni pogon, vjerojatno i za knjigovodstvo, struju, internet, i sve to morate platiti prije nego ste uopće dobili ijednu lipu.
– Točno. Turističku i spomeničku rentu ste zaboravili – podsjetio sam ga.
– Pa od čega živite u međuvremenu, dok vam ne sjedne prvi novac od prodaje, što uopće jedete?
U tom trenutku iz kuta moje uskomešane fikcije izroni pukovnik Aureliano Buendia, kao nekakav član „budi što želiš“ maškarane družine, i glasno uzvikne, tako da ga se moglo čuti i s druge strane telefona:
– Govna!!!
