NA VALU: IZA ŽELJEZNE ZAVJESE…

NA VALU: IZA ŽELJEZNE ZAVJESE…

Autor fotografija: Petar Grabovac

Kao i mnoge druge napredne i pionirske stvari, „Barba Rude“ je bio moguć samo u Rijeci. U Rijeci, za koju je tih sedamdesetih igrala nadarena generacija pretežno riječkih dečki i osvojila dva Kupa.

Još dok se Kolinda nije rodila, 1963. godine u opatijskom poduzeću “Ljetna pozornica” odlučili su nekadašnji putnički parobrod Knin pretvoriti u prvi naš restoran na moru. Cijena za brod koji je namijenjen rezalištu nakon punih 50 godina službe nije bila visoka, veći je problem bila adaptacija broda, što se danas vidi na primjeru „Galeba“.

Ime je brod dobio po vrsnom opatijskom ugostitelju Rudiju Tomašiću, koji je bio i prvi upravitelj broda-restorana u samim njegovim počecima.

Ta 1963. godina bila je za jako socijalističko opatijsko kulturno poduzeće sa svim menadžersko-kapitalističkim obilježjima, vrlo plodna. Otvorili su casino u Vili Rozalija, prvi u socijalističkom lageru, osnovali Muzičku tribinu i porinuli u more brod-kavanu „Barba Rude“.

„Barba Rude“, prvi bar-varijete u onoj državi. U Rijeci, početkom sedamdesetih

O tome mi je pričao pok. Veljko Milošić, tada generalni direktor „Pozornice“.  Nisu znali u što se upuštaju, nisu imali pojma koliko bi mogla koštati ta preinaka i kako će profunkcionirati to groblje od broda, kojemu je izvađena utroba, makina, cijeli komandni most… Ipak, snalažljivi ljudi u „Pozornici“ uspijevaju smoći snage za obnovu broda i u svega nekoliko mjeseci iz brodogradilišta “Viktor Lenac” stiže novi-stari brod, nazvan sada “Barba Rude”. Bio je najprije od kolovoza 1963. na vezu u Opatiji (po danu restoran, po noći bar), ali tu je trpio gubitke. U dogovoru s Istraturistom preinačen je u brod-kockarnicu i otegljen u Umag. No, ni kao kockarnica nije funkcionirao jer se micao na valovima, pa su kuglice plesale kako nisu smjele.

Nakon nesretne umaške epizode brod se vraća u Rijeku, ispred Palače Adria, i 1969. ide na remont u Kraljevicu iz kojega se vraća sav blistav, opituran, s krasnim restoranom i 18-metarskim akvarijem o kojem se brinuo gospodin sa Sušaka koji je imao trgovinu s ribicama i kućnim ljubimcima. Tu je, na riječkoj obali postao pravi hit, prvi brod restoran-varijete s barskim damama i tada još tabuom –integralnim striptizom.

“Barba Rude” je imenski identitet za noćni život bez granica, u vremenu probijanja granica “socijalističkih vrijednosti” i otkrivanja seksualnosti, brod i luka koji su privlačili strance-poslovnjake, političare, diplomate, razne industrijalce, bonvivane, kulturnjake, novinare, američke marince i pomorce iz Šeste flote, „galebove“ i svakojake noćne ptice… Ovdje je Zapad dolazio puno prije pada Berlinskog zida. Luka je radila kao divlja i noćni život je cvao: Plavi Jadran, Klub pomoraca, Neboder, bar Bonavije, no svi su sadržajno tapkali za Barba Rudom.

Program za koji se tražila karta više – Ajša iz Istambula

„Dvije su stvari bile čudo za to doba i takav režim. Zečice i strip tease. Barba Rude je imao prve ženske konobarice golih bedara, u mrežastim čarapama i dobro utegnutim strukovima. I, naravno, prvo svlačenje u Jugi. Rijeci je zavidjela sva muška svjetina na sve strane zemlje. Programi su se s vremenom razvijali, bilo je samo do grudi, pa i malo niže, pa solo, pa u parovima. To je svatko želio vidjeti. Programe na Brodu su činili još i cirkusanti, iluzionisti, trik-majstori. U frakovima. Pjevači. Djeca od gume i malo veća djeca od gume.“, napisao je za knjigu „Barba Rude“ svjedok vremena, novinar i književnik Vladimir Šegota.

Bio je to kapitalizam prije današnjeg neoliberalnog kapitalizma. Govorimo dakle o šezdesetima, sedamdesetima, puno prije nego je naša Kolumbina s Pantovčaka otkrila Ameriku.

Kad je moja nona umrla početkom 1978., iz njene ostavštine nama je, dobro se sjećam,  pripao i prastari magnetofon, dio rekvizite neke ekipe koja je nastupala na „Barba Rudi“. Nona je živjela blizu, u Ciottinoj, nekada ulici Đure Đakovića, i kao udovica pomagala se iznajmljivanjem soba. Onaj tko bi zašao u nevolje vjerojatno bi ostavljao rekvizitu umjesto novaca…

Ali nasljeđivanje magnetofona i vrpci nije bilo najbliže što sam došao „Barba Rudi“. Stari se jednog jutra baš tamo na palubi broda s nekim dogovorio naći, a ja sam dobio sok. Majka je popizdila. Sjećam se da je žestoko reagirala na tatu kad je čula gdje me odveo – na to skaredno, bogohulno, razvratno, odvratno mjesto.

No, po svemu što danas znam, a proveo sam u istraživanju „Barba Rude“ pune tri godine dok nisam objavio knjigu, to mjesto nije ni izbliza bio izlog za hapanje nemoralnih dama ili, ono što se pričalo, kurveraj s posebnim sobama. Smisao „Barba Rude“ u ono vrijeme bio je drugačiji, i zato je bio toliko popularan: noćne dame ordinirale su na Rivi i njima je ulaz na brod bio strogo zabranjen. O tome su mi svjedočili mnogi, a posebno je apostrofirao Vlado Šegota:

Razglednica Rijeke iz 1971. godine

„Iako je zrak oko Broda bio nabijen atmosferom koja obećava, na Brodu se nije dešavalo ništa od silnih naklapanja koja su ga pratila. Nije bilo kurvanja, a profesionalke, čini mi se, nisu ni smjele ulaziti. Ni kao gošće. Mnoge su žestoko prigovarale. I njima se brod činio kao unosan posao, ali “kapetan” ŠIME ĆOZA ni noštromo MUSTAFA nisu marili za njihove prosvjede, iako je tih godina prostitucija imala veliku ulogu u gradu i brojnu postrojbu vojnikinja.“

Naslovnica knjige „Barba Rude“ iz 1998.

Sjećam se, dugo mi je trebalo da obodrim prekaljenog novinara, urednika, vrlo talentiranog književnika („Markan“), legendu Novog lista Vladimira Šegotu da mi napiše tekst za knjigu. O „Barba Rudi“. Nadahnuto, kao svjedok vremena. Izbjegavao me nekoliko mjeseci. Nije stizao, onako u mirovini. Sad će, a zapravo neće. Činilo se da od nečega bježi, da li od uspomena, da li od epizoda za koje nitko ne treba znati…

Valjda sam bio dovoljno uporan. O brodu sam pisao kao o živom biću, biografski, od rođenja do rezališta. Nalazio sam njegove suputnike, posvuda po obali, od Splita do Umaga. Vjerojatno sam s tim entuzijazmom zarazio i Šegotu, i na koncu od njega dobio tekst kakvog nikada nitko nije, niti može napisati o jednom brodu. „Bili smo ukrcani“, moto je Šegotine generacije.

Kao i mnoge druge napredne i pionirske stvari, „Barba Rude“ je bio moguć samo u Rijeci. U Rijeci, za koju je tih sedamdesetih igrala nadarena generacija pretežno riječkih dečki i osvojila dva Kupa. U Rijeci, koja je prva u Hrvatskoj imala meteorološko mjerenje vremena, profesionalnu vatrogasnu postrojbu, vlastitu državu, prvu nogometnu utakmicu… pa evo, sve do prve javne radionice za sitne popravke Riperaj.

Među tim prvim stvarima ne treba zaboraviti ni ovu: Rijeka će koncem sedamdesetih biti kolijevka punka, uvijek ispred, i uvijek svoja.

Više na: http://www.ogurlic.com/hr/book/barba.shtml.

.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 100% !important; }