NA VALU: NEMA TIH POVJERENIKA KOJI UZ OVAKVU DRŽAVU MOGU SPASITI HRVATSKE OTOKE
Kao i svi mali otoci tako i ovaj muku muči s depopulacijom i demografskim starenjem te zaboravom u ostalih tri četvrtine godine. Iako je naseljen od starijeg kamenog doba, na otoku danas stalno živi samo starije stanovništvo, djece nema a obnovljena škola je zatvorena.
Nek se otok u ovoj priči zove Mamma mia, ne želim pravu reklamu za moj otok jer mu nije potrebna, bolje da ste mu što dalje i bolje da smo neotkriveni, neka tako i ostane, misle otočni protivnici turizma.
Uostalom, nema ni vode. Živimo od kišnice i brodova-cisterni koji povremeno dođu napuniti žedne bunare.
Da na otoku ima vode i kanalizacije, i da je bliže kopnu, već bi bio pun hotela i resorta. Ovako – ništa, imamo jednu pekaru, jedan dućan, voćarnu, kiosk-pizzeriju, dva ljetna restorana, jedan kafić i jedno sastajalište na trgu u gornjem selu.
Istine radi, treba reći da na otoku Mamma mia postoji i Dobrovoljno vatrogasno društvo, knjižnica, pošta te klub penzionera. Trajekt pristaje jedanput dnevno, kao i katamaran.
Vjerojatno ne znate, a kako biste i znali kad o tome nitko nije izvještavao, da je prije nekoliko dana strašna pijavica i nevrijeme poharalo otok Mamma miu i susjedne otoke. Palo je 160 litara kiše na četvorni metar, potopljene su barke, primorske kuće, izbijena pokoja vrata, srušeni borovi. Prekinute su telefonske i GSM linije. Nikog ne možete dobiti niti zvati, pa se drugima na kopnu čini kao da ste umrli. Stabla su pala su preko cesta i puteva i nitko ih ne može maknuti. Što bi se reklo, ni najstariji stanovnici ne pamte…
A takvih je na otoku većina.
U zaboravu tri četvrtine godine
Kao i svi mali otoci tako i ovaj muku muči s depopulacijom i demografskim starenjem te zaboravom u ostalih tri četvrtine godine. Iako je naseljen od starijeg kamenog doba, na otoku danas stalno živi samo starije stanovništvo, djece nema a obnovljena škola je zatvorena.
Obnovljene škole nitko ne pohađa ne samo na Mamma miji, nego ni na Unijama, Silbi, Malom Ižu, Vrgadi, Ravi, Rivnju, Sestrunju, Zverincu, Olibu, Premudi, Kapriju, Žirju…
Jadranske legende
Nakon 15 godina poduhvatio sam se obnove jednog rukopisa koji je još uvijek aktualan, malo ga preradio i dodao nove priče i činjenice. Novost je i ta da je nove Jadranske legende ilustrirao naš preminuli likovni bard Vojo Radoičić. U Jadranskim su legendama mnoge priče o našim zaboravljenim otocima, pa je eto i to funkcija takvih knjiga. Da podsjećaju na živu i pulsirajuću kulturnu baštinu, ljepotu i legende koje žive u preostalom narodu. Dok nas sve skupa ne pomete pijavica.
Otočno stanovništvo čini nešto više od 2 posto ukupne hrvatske populacije. Šibenski otoci, recimo, izgubili su u posljednjih dvadeset godina više od polovice stanovnika. Od 1948. do 2011. čak 29 (od ukupno 49) otoka zabilježilo je smanjenje broja stanovnika za 50 i više posto, 19 otoka bilježi smanjenje od 70 i više posto a na četiri otoka broj stanovnika se smanjio za više od 90 posto. Palagruža, Škarda i Sv. Andrija posve su depopulirali.
U jednoj ozbiljnoj projekciji demografa Anđelka Akrapa i Ivana Čipina populacija na otocima do 2051. godine smanjit će se za još 43 posto.
Naš otok Mamma miu posjetila su čak dva hrvatska predsjednika od četiri dosadašnja. Bio je tu Ivo Josipović 2014. godine, a došla je i Kolinda Grabar Kitarović dvije godine kasnije. O učincima ne možemo govoriti. Ali, primljeni su srdačno i toplo.
Nije nevažno reći da je Mamma mia pučinski otok, okrenut svojim naseljima prema udaljenoj talijanskoj obali. Kao i drugi pučinski otoci, ili otoci „vanjskog niza“, za razliku od premoštenih otoka, zbog svoje su izoliranosti i prometne pozicije najviše na udaru „bijele kuge“.
Ni u ovom trenutku, kad se otok oporavlja od posljedica nevremena, nema mnogo mladih koji bi pomogli u raščišćavanju puteva.
Svi naši Trećići
Takav je hrvatski otok u unekoliko opisao Renato Baretić u opjevanom romanu Osmi povjerenik. Kolegu sam Baretića sreo u Splitu na tužnom ispraćaju Predraga Lucića u siječnju ove godine. Upravo je bio u redovnoj kinodistribuciji pogledao film snimljen po njegovu romanu i, iako u njemu nije htio scenaristički niti bilo kako sudjelovati, činio se oduševljen filmskim uratkom. Hvalio je mladog redatelja Ivana Salaja, njegovu upornost, inzistiranje na glumcima, spominjao besparicu, padanje u očaj i dizanje, neizvjesnost hoće li se film dovršiti… I nije mu bilo krivo što je mladi redatelj promijenio kraj filma, ne držeći se sadržaja njegove, nego baš suprotno: „Odlično je to napravio“, rekao je ushićeno Baretić.
A taj otočić Trećić, kojeg su na kraju glumila hvarska mjesta Velo i Malo Grablje, mogao bi biti bilo koji od naših preostalih naseljenih otoka u izumiranju. Baš ili skoro bilo koji. Univerzalni trećićanski govor i mentalitet mještana može se unekoliko preslikati na bilo koji naš mali i izolirani otok. Ako doista ne žele da ih razumiješ, nećeš ih razumjesti. Ako te žele napraviti monom, doista će to učiniti.
Ali te naše biserne otoke ovih dana napuštaju i posljednji furešti. Završavaju godišnji odmori, počinje škola. Neće nas biti na tim otocima biti skoro godinu dana, ali očekujemo ne samo da ih zateknemo kakve smo ih ostavili na kraju našeg ferragosta, nego još i ljepše i uređenije! Očekujemo od onih koje tamo ostavljamo da se brinu i skrbe za njih dok nas nema. Da nas u punom sjaju i prekrasni dočekaju.
Dok u udobnoj sigurnosti kopna razmišljamo o otocima, potpuno nam je normalno da su tako pusti i prazni tijekom godine.
Čemu nama služe naši otoci? Služe nam za uživanje i odmor. Ništa smislenije država nije ponudila ni nama, ni domicilnim otočanima. Sezonski poslovi traju mjesec, dva ili tri, a onda iščeznu. Mojem otoku država je poklonila tri stalna radna mjesta. Imaju ih poštar, državni službenik i djelatnik Jadrolinije. Drugi su svi umirovljenici, ili gosti, ili gosti gostiju, tj. rođaci.
Naši otoci uz svo ostalo maritimno i kulturno bogatstvo posjeduju i bezbroj devastiranih odmarališta firmi iz bivše države i vojarni nekadašnje JNA, koje nikako da se daju na upravljanje otočanima ili tvrtkama koje bi na otocima uposlile lokalno stanovništvo. Tu su i državna zemlja i šume, od koje država nema ništa, a najčešće nisu ni knjižene na državu… Tako su recimo na otoku Mamma mia čak dvije velike napuštene vojarne, one propadaju i krovovi se urušavaju dok se vlast iz mandata u mandat ne može sa sobom dogovoriti što će s tim vrijednim nekretninama i zemljištem učiniti.
Od jednog napuštenog objekta, na otoku Mamma mia, koji je na samom moru, već se mogao učiniti lijepi turistički objekt, ili, kako su predlagali mještani, starački dom za Mamma miu i nekoliko susjednih otoka. Sa zaposlenima u takvom domu došle bi vjerojatno i njihove obitelji, možda bi proradila škola, možda bi se začuo vrisak djece… Poznato je, uz mlađe stanovnike vezuje se biološka vitalnost i ekonomska održivost.
Sve je to na „možda“ jer mnogim depopuliranim otocima odlazi zadnji vijađ do potpune pustoši. Da bi se mlado stanovništvo uopće privuklo na otoke, potrebno im je osigurati osnovne preduvjete za normalan život. Nitko naravno ne može spriječiti nevrijeme, ali je prometnu izolaciju moguće riješiti uvođenjem novih brodskih linija (ali, i one su u posljednjih desetak godina poskupjele nekoliko puta jer su prepuštene „tržišnim kriterijima“), dok većina otoka nema riješene probleme vodoopskrbe, zdravstvene zaštite, opskrbe benzinom i plinom, prosvjetnog kadra itd.
To je, kako vidite, puno posla ozbiljnog i preodgovornog za jednu neodgovornu državu. Država u kojoj živimo i ta njena vlast kojoj već kroz prste curi cijela Slavonija, nije se pretjerano pretrgla da popravi položaj stanovnika malih otoka na Jadranu. Meni se zapravo čini da nema tih povjerenika koji uz ovakvu državu i njenu nezainteresiranu vlast mogu spasiti hrvatske otoke.
